koga čekaš ili sva jutra ovog svijeta

svi znamo za mit o Sizifu, svi poznajemo Sizifa.
svi znamo za Ionescovu dramu U iščekivanju Godota, mada ga nismo vidjeli (dočekali), svi ga znamo.
Naravno, naravno.
Nije bilo lako gledati Sizifa, a niti iščekivati Godota, jer oboje su promašene investicije u koje su možda neki od nas ulagali, nekada, onako nadajući se....
Dakle uplatio sam listić lota 7/39, a ne Bingo kao do sada htijući ovim činom navući vodu na svoj presahli mlin.
Nije loše odigrano prijatelju, samo bitno, a u ovom slučaju promjena je ono najbitnije.
ili da ovako kažem; nije bitno da li stalno gubiš već na koji način, a načini su uvijek drugačiji i to nas spašava.


Kiša lupa o prozore reskim zvukom razbijenog kristala, stvara led u sobi i tu više ne mogu sjediti.
izlazim van (činim sve to u realnom vremenu prikazivanja).
vraćam se za stol, palim cigaru -meko zgužvano pakovanje Yorka - radost pušenja još me oduševljava
ovako iskosa polumrak sobe čini snošljivijom ovu situaciju, možda kakav blues da poslušam ? ne bi bilo loše.
dim se izvija i nestaje, sunce ulazi u sobu planine se pomaljaju, uvijek tamo di nisam...
maštam, praštam moja neiskrenost kao moja osobnost,
kiša i sunce upravo me gledaju s visoka
negdje cigani plešu, negdje se oči vežu uz sjećanja
i zato se pitam ;

koga čekaš sibirče

ili sva jutra ovog svijeta