pukovnik i pokojnik

Vidio sam dvije djevojke u pijesku
U očima im nešto nalik smiješku
Na usnama im leži tuga
Rekoše mi da dolaze s obala juga

Rekoše mi da su kćeri vladara sto plemena
I da im oca ubi dušmanin bez pravog imena
U toj nepreglednoj zemlji pustinje i vjetra
U zemlji koje više nema samo sjeta pjeva…

Prva mi reče da se zove Lybia
Druga mi šapne ja sam Syria
Kćeri smo ti tuge i plesa
I za nas sve je manje mjesta

Pod ovim suncem mediterana
Skrivamo lica svoja ispod marama
I plešemo, vazda plešemo mi
Mada nas više nema tko vidjeti

Kada budu gorjeli gradovi
Nestat će zauvijek naši tragovi

Lybia…., Syria….,