zlato

Odsustvo vremena prvi je znak svijesti o tome da zaista postojiš.
-nepoznata uzrečica




Dječak je sjedio nasuprot odraslom čovjeku. Igrao se, a čovjek ga je promatrao u njegovoj igri.
Bili su sami u polju , ispod hlada od bambusove nadstrešnice. Iza njih kamp kućica, oko njih praznilo polja. Sunce kolovoza nesmiljeno je paralo zadnje vlati već usahle trave. Bio je dan.

Čovjek je promatrao dječaka koji se posve unio u svoju igru s malim, plastičnim vojnicima koje je vješto razmjestio po crvenoj zemlji i travi.

-Što bi htio biti kada odrasteš?- čovjek se obrati dječaku.
-Ne znam- javi se dijete tek onako da nešto izusti te se nastavi igrati.
- Da li bi uopće htio odrasti?-
-Pa…ne znam baš – dječak slegne ramenima ne gledajući u čovjeka pred sobom.
-Dobro- potvrdi čovjek i dohvati čašu crnog vina koja mu se nalazila kraj stolice.
Ispod slamnatog šešira, osjetio je kako mu se poigrava znoj.
-Nije ti vruće? – upita čovjek i ispije pola čaše.
- Nije, dobro mi je.-
- Ja umirem od vrućine- čovjek ispusti uzdah , a dječak prekine igru i pogleda ga ozbiljno.
- Ne umirem zapravo…već se to tako kaže- objasni mu čovjek primijetivši njegovu vidnu zabrinutost. Dječak samo spusti glavu i nastavi se igrati.
Vjetar se sramežljivo primakne po polju i čovjek opet uzdahne, ovog puta sa zadovoljstvom.
-Da li bi htio da se igram s tobom? –
-Ako želiš.-
-Pa što ti misliš?-
-Ja se igram-
-Da, ali želiš li da se i ja igram?-
-Da. –
Napokon odgovor na mjestu, pomisli čovjek i sjedne u travu kraj dječaka.
Pogledao ga je. Njihova sličnost je bila nevjerojatna. To je primijetio i dječak pa se prestao igrati.
-Jesam ti ja sin?-
-Nisi. Ja ti nisam tata.-
-Svako dijete ima tatu.-
-Znam ali ja nisam tvoj tata.-
-A čiji si ti tata?-
-Ničiji, ja nemam djecu.-
-A želiš li imati malu djecu?-
-Da.-
-Da se možeš s njima ovako igrati?-
-Naravno. Sad imam tebe tu i igram se s tobom.-
-Ali ja ti moram poći. Ručak mi je skoro.-
-A gdje ?-
-Kod bake. A popodne idem na more.-
-Na more? Pa gdje je tu more, mi smo daleko od mora?-
-Nije, tu je- dječak pokaže rukom iza sebe bez da se okrenuo i nastavi: - Hoćeš li mi pomoći skupiti vojnike?-
-Može.-
-Hoćemo li se sutra igrati?-
-Volio bih. Ako do tada ne odrastem.-
-Nećeš.-
-Kako znaš?-
-Baka mi je rekla da neki ljudi nikada ne odrastu.-
-I meni je to baka govorila.-
Sjećanja su došla na mah, polje žute trave se povijalo, vjetar se vratio.
Čovjek se okrenuo ka dužini polja kao da ga je neki glas zazvao.
-Gdje je tvoja baka?- dječak prekine tišinu.
-Moja baka? Nema je više, bila je puno stara. Umrla je.-
-Moja je malo stara, ali nije umrla. Sada mi sigurno kuha ručak i čeka me.-
-Da.- kaže čovjek sneno i nastavi zuriti u daljinu -A ako zakasniš na ručak?-
-Uh, onda se jako ljuti. – odgovori dječak kroz igru, a čovjek se samo nasmije i raširi ruke. Pogleda u dječaka s onom potvrdom u pogledu
-Evo me. Tu sam.-
Dječak ga na tren pogleda, jednom pa još jednom no nije shvaćao što je čovjek htio reći. Lakoćom djeteta što i jest bio, dječak se zagleda u kamp kućicu iza čovjekovih leđa.
-Je li ovo tvoja kuća?-
-Da. Ovo je moja kuća.-
-Jesi uvijek tu živio?-
-Ne. Prije sam živio sa svojom bakom u kući kraj mora.-
-I ja živim s bakom u kući kraj mora. Moja kuća je velika.-
-Čekaj što želiš reći da je ova moja kuća mala?-
-Da. Imaš malu kuću. Sada kada si velik imaš malu kuću. Moja je veća.-
-I moja je bila veća. Bar mi je tako izgledala. Sve izgleda veće kad si mali.-
-Ja sam mali i meni ovo ipak izgleda malo.- dječak ga nije štedio.
-To je zato što nemaš mašte- glumeći ljutnju odgovori čovjek.
-Možda tebi izgleda malo, no meni je sasvim dovoljno. Imam kućicu, imam sunce, polje….
-Sunce je kao zlato- povjerljivo mu kaže dječak.
Čovjek je dugo gledao u dječaka prije nego što ga je upitao:
-Želiš li me nešto pitati?-
-Što?-
-Bilo što. Ja znam puno odgovora.-
Dječak slegne ramenima.
-Ne. Napao sam tvoje vojnike. Hajde, igraj se.- čovjek uzme nekoliko vojnika koje mu je dječak pružio. Počeli su se igrati. Kao da se ipak sjetio pitanja, dječak priupita kroz igru:
-Što bi ti htio biti kada budeš velik?-
-Ja? Ja sam već sada velik. –čovjek mu odgovori
-Da. I igraš se sa mnom vojnika.- nasmiješeno se naruga dječak.
-Da.-
-A jesi li to htio raditi kada budeš velik?-
-Što?-
-Igrati se sa igračkama.-
-Da. Upravo sam to htio kada budem odrasli čovjek.-
Dječak je neko vrijeme šutio i onda znalački zaključio.
- I ja to želim raditi kada postanem velik.-
-I hoćeš – čovjek mu stavi ruku na rame i pogleda u pamučne oblake nad poljem.

Bio je siguran da vidi smisao u njima. Ili barem da se oblaci vuku za svojim smislom.

Ispratio ih je i poželio ponovno pogledati dječaka.
Bio je topao ljetni dan u kolovozu.
Čovjek je sjedio na stolici ispod bambusove nadstrešnice u polju.
Bio je sam.
Pio je vino ispod slamnatog šešira….