izvor

Kažu da ime jugozapadnog vjetra lebića dolazi od riječi Lybia, države koje više nema. Malo dalje od te nestale zemlje u istočnom kvadrantu Mediterana smjestila se moja zemlja i moj grad. Moja zemlja ne nosi ime nikakvog vjetra ni vjetrića, mada je pamtim kao nekadašnju pomorsku silu nestalog antičkog svijeta, danas samo ribarska mjesta uz obalu još pletu priče o njima; prvim pomorcima.
Moj grad jedan je od najstarijih na tom dijelu planete, jedan od najljepših i najtužnijih gradova ove naše velike civilizacije. Podijeljen je istokom i zapadom, podijeljen je vjerom i oružjem, podijeljen je nebitnom podjelom; užasom.
Sjedeći na ruševinama starih civilizacija na pješčanoj obali sjeverne Afrike, omamljen mirisom pelina i južnog lahora koji je pozivao na sjetu, zagledah se u dno osjećaja; sve je isplivalo na obalu, pred moje noge; iscrpljeno i mokro, ali spašeno!
Morao sam se vratiti kući. Ona me tamo čekala. U staroj varoši grada Beiruta.

Put.

Straže na izlaznim punktovima grada odrađivao sam u pravilu tokom noći, sa prvim svitanjem bih se smjestio u prljavo vozilo bez tablica te bih kao i većina boraca iz te smjene šutke promatrao uske ulice i cestu koja me vodila ka krevetu. A u krevetu je bila ona.

Dok spava.

Imali smo zajedničkih tek sat, dva vremena, sve preko toga bila je sreća.
Ulazio bih tiho u malu sobicu na trećem katu zgrade, perzijski tepih poput putokaza za balkon, dijelio je mali prostor na pola; lijevo naše stvari, knjige, šalica kave i jedan ormar i jedan stol, desno; krevet gotovo na podu i ona na njemu.
Odložio bih oružje lijevo, produžio tepihom do balkona, godio mi je taj osjećaj bosih nogu na gustom tkanju perzijanera te se za tren našao na omalenom balkonu iznad malog gradskog trga poda mnom.

Tamo bih redovito zapalio cigaretu pred spavanje, pred zoru.

Balkon je po uglovima imao nabacane vreće sa pijeskom, koje su se u nepravilnoj kružnici spajale negdje na sredini točno preda mnom. Vreće u sredini bile su nešto niže, tako da se preko njih mogao vidjeti trg, ljudi, zora, sve. Preko puta balkona, nekih dvadesetak metara dalje, stare antičke ruševine ograđene žicom te nadsvođene modernom zgradom nekog bankarskog konzorcija, zaklanjale su pogled koji se nekad protezao gotovo do gradskih vrata koja su opet vodila ka morskoj obali. Ćutio sam more, ponekad, za jačih plima, kada se negdje u susjedstvu pekla riba, kada su se ljudi prepirali iznervirani južnim vjetrovima ili kada sam jednostavno osjećao Mediteran. More.

Naše zajedničko vrijeme svodilo se na to da je ona spavala kada bih ja došao, a odlazila kada bih ja već odavna bio u snu.

Radila je preko dana i vraćala bi se predvečer u ovaj mali stan te pošto bi skuhala objed za oboje, pojela bi svoj dio i legla spavati. Ja bih u zoru pojeo ostatak te joj se pridružio u krevetu. Nikad je nisam budio zbog želje da vodimo ljubav jer sam znao koliko joj znači taj sat spavanja. Ona mene je…. Jednom, kada joj je umro netko od bližnjih, tražila je zagrljaj, a strast je došla sama po sebi.

Kao i većina ljudi što nastavahu ovo područje i ona je imala problema sa identitetom; jednom mi je pričala o ocu te citirala njegove riječi – ovdje ne samo da se sudaraju vjetrovi mora i planina, ovdje se sudaraju i svjetovi civilizacija-.
Imala je zelene oči Fenikije, tamnu put Mediterana, odlučno lice Sunita, sve je to bio otac u njoj. Majke se i ne sjeća; samo da je bila poljakinja rođena u Francuskoj za vrijeme rata i tada obično sramežljivo spusti pogled uz riječi, kaže da je bila lijepa…
Tko to kaže?
Nikad mi na to ne odgovori, već se samo zagonetno zagrne nekim velom tajne i odluta u svoje prostore, a ja ne mogavši drugačije, obujmim je najvećim zagrljajem.


Vratila se prije nekoliko godina naći brata, ovdje u plamtećem Beirutu, nije ga našla, ali je čula za njega, da je živ i da ponosno korača u zelenim brigadama mučenika Hezbollaha. Od tada se nešto promijenilo u njoj.
I nije više napuštala grad.
Nije napuštala sunite, šijite, kršćane, grke, sirijce, palestince, francuze, izraelce…u grotlu sukoba civilizacija zvanom Libanon.

Europa joj se učini dalekom, nesnosnom, nevažnom u ovom njenom životu. I zaboravi da je ikada tamo i bila.

A onda sam se pojavio ja.
Odakle sam došao?...iz vremena. Davno su učenjaci tvrdili da je odsustvo vremena prvi znak svijesti da zaista postojiš. Tako da sam i ja došao iz tog nekog ne-vremena, svjestan svoga postojanja i pun otpora prema svemu što nije bilo u redu. Tako da možemo reći da sam došao iz Libije, iz slomljene, razgrabljene Libije nakon smrti Pukovnika, Sirte me više ničim nije zadržavao, tamo me više nisu trebali, bolje rečeno tamo su one poput mene rješavali po kratkom postupku, dalje, došao sam iz Afganistana, iz Pakistana, iz Iraka…. Ah, bio sam mlad i nadobudan, sad sam nešto tiši i mirniji…u svom kutku mira nalazim samo njeno usnulo tijelo poput tihe i samozatajne sreće. Naš susret?
Jedne noći, u metežu izraelskog raketiranja grada, tražio sam sklonište i nabasao na nju. Držali smo se zajedno cijelo vrijeme, njena ruka je podrhtavala u mojoj dok sam je vukao porušenim ulicama, sve do ove zgrade, do ovog malog stana u kojem smo se imali namjeru zadržati neko vrijeme, a evo, već dvije godine prođoše…
Svijet se drastično mijenjao. Više me nije zanimao,no ipak nevjerojatna je bila brzina njegovih mijena. Od staroga malo je ostalo, od dobroga tek pjesma na radiju…

nastavit će se...