uvod u roman ili kako zatomiti želju i ostati samo na uvodu...

Četiri jablana u ravnini križa crkvice svetog Jakova, nijemo su stajali, oslanjajući se na vrijeme i svoju gordost. Osmjehivali su se obližnjem moru, koje se pjenilo, okupano popodnevnim zrakama svjetlosti, pobjedonosno pjevajući pjesme Slobode,
Kroz topole, kroz topole, vjetar nosi šum, ta stabla poput ljudskih duša, nadziru prostrane vinograde, prazne ceste, vijugavi snovi, Jesenjeg sna.
Stara lađa, izvučena poput mučenika, na kopno poroka, svojim vrhom iščekuje plimu, no ne pada na bok. Trpi trajno, pronosi neku davnu, pjesmu mornara, iščekuje i nada se…Sablast ovog mjesta donosi Utjehu izmučenim dušama, koje više ništa ne žele doli, biti tu.
Prostran zaljev, osmjehom se širi, s lijeve strane naziru se pustinjske sprudi, tu vjetar sitno granje kudi, ta on caruje revno, koraka se tamo ne čuje nikakvog
A na desno, velike šume borovine, obrubljuju zaljev, nesmiljenom tamom, njihov gustiš poziva i plaši. Ta tko tamo ide, govori se, da čovjeku nalik nije…
Jedina otvorena strana, duž dalekog Sjevera, izmaglicu tek, nudi,. Neke male bisere, što se razbacano steru po horizontu, otocima nazivaju. Imena im se ne zna, jer ih lađe baš i ne poznaju. Tek oštrih hridi, oko se ljudsko, naužiti na njima, može.
Šljunčani putevi šaraju tim naseljem, isijavajući bjelinu na vrevi dana, izdišu prašinu samu, u kupine se umotavaju, tiho stenju, pa spavaju il padaju u grabu kakvu.
Kuća je mnoštvo, razbacanih bez broja i reda, kroz stilove i godine. Legenda kaže, da nitko im broja ne zna.
Slučajni putnici mogu samo plaho zaključiti, da tu, lijep dom, njihov bi bio. Pa ipak ne zadržavaju se mnogo. Sreća naime, isključuje trajniju odluku, tek, uvijek iznova poziva samo na vječnu, mučnu žudnju.
Neki naselje to okrstiše, kletim imenima, vjerujući šapatu vjekova prije negoli svojim očima. I tako ta bezvremenska milosnica, dočeka i Vrijeme ove pripovijesti…
Stoga je za nevjerovati da ime njeno od trave neugledne uz put, znak svoj nosi.
Kada čovjek dugo leži, umoran od životnog hoda i bez ikakvog sigurnog uvjerenja da želi ikada više i da može ikada više to ponoviti, da., to je upravo to vrijeme, kada se sa jesenjim smiješkom odlučuje… na pisanje Kronika.
Ja nisam taj slučaj. Naime, kroničar nema svoje lice. On ima samo ruke, papir i svojedobno sjećanje. Koje slijedi.
Što pisati? Ja ne posjedujem toliko hvaljenu strukturu, ja ne posjedujem sutra.
Pisati radi pisanja? Ni toliko sebičnosti u meni nema.
Obznanjivati hladno događaje poput kakvog vjerskog komentatora za vrijeme svečanih misa-ne,
Ovo pišem iz ljubavi.
Ona je sve, što nas vodi.

Jablanove kronike iziskuju mnogo pažnje truda, a ja sam kao i svaki drugi smrtnik, još uvijek opterećen vremenom. Ne izlazim iz svoje plašljive čahure niti sam spreman na samotne juriše. Grijem se grijehom, osmjehujem se čežnjom, ta kakav bi život mogao i voditi, kada nemam hrabrosti da krenem, a da se ne okrenem, barem jedanput…
Ovo što slijedi, neka je vrst iskupljenja. Moja odvažnost da progovorim, da se svakom rečenicom tražim, tješim i uvijek iznova potvrđujem. Ovo što slijedi moj je život, koji nisam proživio, ali za kojega ću jednog dana, sa zadnjom zaklopljenom stranicom, moći reći, da sam ga pisao…


Naselje jablana i topola