26
utorak
veljača
2013
dvadeset sedmi u veljači
Što da ti kažem,
osim ovih usrdnih riječi;
Da te volim,
Da mi činiš dobro.
i da želim da sa mnom budeš sretnija.
Stihovi su poput noćne ulice
niz koju se slijeva tiha kiša,
nitko ništa ne čuje,
niti vidi,
a ipak odzvanja u nama,
u vama,
u ljudima iz predgrađa.
Ona
Nedavno pridošla u moju sferu življenja, zaokupila me poput zanimljive slike što zaokuplja slučajnog prolaznika, što zbog nje usporava hod, gleda, zatim staje i već pozorno zuri poput opčinjenika, tren potom i ne diše već.
Ona je prekrasna, tu su riječi nedostatne i neumoljivo okrutne jer me sprečavaju u mom iskazu, zato ja više nemam riječi za nju. Volim je gledati dok priča, volim je gledati dok noćima pleše, nadasve volim je dok spava, moja zaljubljenost opravdava ovako visoko svjedočanstvo. Ona je vesela, ozarena lica podsjeća me na sve moje zatomljene stvari, dobre ali zaboravljene, koje evo sada ponovo izlaze vani pogoščene njenom prisutnošću.
Ona je slikarica atmosfere, ona je kritika oblaka, ona je Moja. Tako jebeno pozitivna konstatacija!, i zato ako kažem volim te, što ima vrjednije od istine?
The rain song…
Vedra strana ulice, ljubi moje nasmješeno lice, sunce,. sunce stasito i ponosno-uzdiže se nad nama. Kiša se ne nazire, mada pada, tamo daleko dolje u Africi, sada.
Ako kažem da je volim, nisko ću srozati ionako izvitoperenu cijenu ljubavi, zato neću ništa da kažem, niti da lažem. Umjesto toga, opisat ću vam kišu na ulici. Ili u Africi.
Sitne kapi padaju mi krišom na dlan, ne trudim se da saznam, koliko na kiši već stojim sam. Bijela kuća, limeni oluk njena ugla i ja; tri vesela druga.
Stara, napuštena pruga, nasip i horizont oprani što nadvisuje duga. Sve je mokro, sve je nekako puno lokvi, tulipani, trešnje… ne znam više, dan gdje je.
Ona me voli, brod na vodi, o prelijepa, o slatka boli…
Pada odasvud, uzalud mi trud, da ostanem suh, kad nebo je iznad mene posvud.
Širim ruke, otvaram usta, ne govorim jer nema muke, samo kiša ista; ulica i Afrika…
Kap me miluje po zjenici, curi sklisko, već pada, o kakva sreća, kiša je nada. Voda prozirna, noć nastupa sada, trava sjaji, bljesak oluje u daljini-ne smeta, njeno lice priljubljujem glavi… Tama hladi, tama hladi, Uzorita, dolaze nam kola, vremena nema, ljubimo se i plešimo od danas do jutra, Uzorita, sutra je pjesmi kraj, do bola, do bola, sutra je kiši kraj…Odvodim te u svoj zavičaj, imena nema, ali sam siguran, ljubavi moja, da se za nas tamo lagana kišica - …,tek sprema….
Vedrani
komentiraj (0) * ispiši * #
13
srijeda
veljača
2013
niloofar
tisuće su zazivale božju milost da im pošalje kišu u pustinju
a možda se ona upravo krila u djetetu čije su cipele propuštale vodu
šta oni znaju.....niloofar
komentiraj (0) * ispiši * #
