rt Sunion - raskrižje vjetrova

Sinovi disidenti u studentskim gradovima Europe, vratiše se pomoći svome ocu u vođenju restorana, ali jao, gdje baš te jeseni kad sam ja nogom kročio u njihov simpatičan objekt od trske, drveta i ribarskih mreža.
Bilo je to u Grčkoj, na južnoj točci atičkog poluotoka, brijeg se rušio u prostrani Egej, a dolje ispod, mali restoran na pješčanoj plaži.
Rt Sunion zvao se taj brijeg na kojem se kočoperio hram boga Posejdona, čvrstih dorskih stupova, odolijevajući stoljećima.

Tamo smo trebali ići poslije. Poslije ručka.
Čekali smo na jelo, upali u omaru svakodnevnog grčkog dana, promatrali valove te svaki tren nestrpljivo poglede dizali ka vrhu klisure gdje nas je taj kameni monument kao nekim tihim glasom dozivao.
Ali kako doći? Jelo ne stiže mada je narudžba otišla prije više od sat vremena u pravcu kuhinje. Pogledam preko stolova i ugledam dugokosog mladića u tradicionalnoj grčkoj nošnji (bijela košulja, plave hlače) kako se lijeno rasteže preko stolice odmah tik do kuhinjskih vrata.

Ništa mi nije bilo jasno. On je trebao donijeti našu narudžbu kao i narudžbe još 50-tak gostiju, a gle ga tamo, sjedi…ne znam, da se možda ne zagrijava?

Shvatio sam nonšalantnost mediterana, samo se znalački nasmiješio mladiću koji je sada privukao pažnju svih gostiju restorana svojim ne zanimanjem za rad, te mu potiho dao podršku onom našom; pomalo. Drugi bi ga vjerojatno pomalo ubili. Ja ne. Shvaćao sam ga. Moć opraštanja. Umjesto jela zapalih cigaru te se pogledom vratim na Rt Sunion.

Kasno to popodne napokon smo bili gore. Vrijeme se čudno mijenjalo, od sunčanog dana do tamne pacifičke ciklone i natrag. Još par koraka po krivudavim kozjim stazama sada uređenima za turističke rute i stigli smo. Na vrhu su već bili naši turistički autobusi, na prilaznom parkiralištu, podsjećajući nas da smo ovdje samo privremeno, u prolazu, turistički. Na žalost.
Približili smo se gomili kamenih stupova i zapjenjenom moru što se prostiralo ispod, moćna je to bila slika što i dan danas živi u mom sjećanju.

Na rubu klisure kamena oznaka Egejeva pada, kralja atenskog koji je u nesretnom nesporazumu skončao život bacivši se u debelo more, koje potom po njemu i dobiva svoje ime, Egejsko more.

Naime, njegov sin Tezej vraćao se sa otoka Krete, ubivši Minotaura te otevši kraljeve dvije kćeri. Dogovor je bio da ako preživi na jarbol istakne bijela jedra nadomak Grčke kako bi njegov otac na vrijeme primio sretne vijesti i izašao mu u susret.

No spletom nespretnih/nesretnih okolnosti ( kojih u grčkoj mitološkoj priči ima napretek), umjesto bijele zastave mornari izvjesiše crnu zastavu što je bio znakom Tezejeve pogibije na otoku. Vidjevši to, njegov otac se bacio baš sa ovog mjesta kako je obavještavala kamena oznaka…hm, visoko je, nagnuo sam se… zračne struje podno klisure bile su toliko jake, grebeni u moru tako istaknuti da mi se sve činilo da je nesretni Egej prije skončao na nekoj od donjih stijena, ili jednostavno bio odbačen o zid klisure i da možda mora nije ni vidio, bar dok je bio živ…

Posejdonov hram nad morem, bio je vrlo jasan znamen grčke mitološke ravnoteže kako na moru tako i na kopnu, znalo se u toj cijeloj plejadi bogova komu što pripada, a nama turistima i strancima, ostalo je na tom mjestu svega još par trenutaka, toliko su nam bogovi namijenili, vrijeme se naglo promijenilo, na gore, naravno, uspio sam izvaditi fotoaparat, opaliti par bježećih slika i već je kiša krenula. Gromovi su proparali nebo, vjetar se pojačao i ništa nije preostalo nego časno uzmaknuti u autobuse koji su nam sada dobro došli.

Kada smo krenuli, sjetio sam se opet onog grčkog konobara, sjetio sam se oprosta koji sam mu udijelio, a sjetio sam se i toga da smo izgubili preko dragocjenog sata samo čekajući da se on pokrene.
Za koje vrijeme sam mogao biti na rt Sunionu i lagano čilati uz kamene stupove tražeći u antici smisao svoga postojanja…

Ne , oprosta nije moglo biti, zaključio sam na kraju sa smiješkom i izgubio iz vida veliko, plavo, grčko more....