priča o....

Priča o malom vrapcu kojeg sam možda spasio a možda i nisam jer sam poslije ugledao macu

Bio jednom davno jedan vrabac. I u tom davnom vremenu, imao je samo jednu nogu. Zdravu. Druga, onako bolno uzdignuta uz tijelo, skoro pa da se i nije vidjela.
Nije se nalazio u svom prirodnom okruženju. Baš naprotiv, uplašen, ranjen i izgubljen sapleo se niz skale u mračni, kameni hodnik pred sam ulaz u konobu. Hladnoća ga je natjerala da se cijeli uvuče u sebe. Njegov slabašni cijuk odbijao se o mrak. U onom davnom vremenu, naravno, za života toga vrapca, nije bilo nikoga da ispriča njegovu priču. Tako da mi i ne znamo kako se maleni osjećao, zapravo.
Kako se vrapčić iz sigurnosti gnijezda našao u ovoj, po njega, pogibeljnoj situaciji? Kako je uspio izbiti na čistinu, susresti se s opasnom macom oči u oči te u zadnji tren niskim letom izbjeći njene opasne šape? Nažalost, ne posve jer maca se očešala o njegovu nožicu koju nije uspio na vrijeme stisnuti uz tijelo. Sreća u svemu tome bila je da je barem uspio pobjeći maci. I skotrljao se ovdje dolje. U mrak. I sada cijukom plijeni moju pozornost. Točno tako, stajao sam ispred njega zbunjen kao i on, u čudu što vrapčić ne bježi od mene.

(Sada bih ga ovdje najradije nacrtao starom dobrom olovka tehnikom )




















Njegovo smireno stajanje na jednoj nožici toliko me očaralo da smo neko vrijeme samo zurili jedno u drugo ne mičući se. Konačno sam shvatio njegovu nemoć i krenuo mu pomoći. Nakon nekoliko pokušaja, uhvatio sam ga nježno među dlanove, iznio po stepeništu u osunčani dvor i spustio na zemlju. Nestao je cupkajući po kamenu u obližnji grm.

Ono nešto što čovjeka ponekad natjera da se okrene u pravcu onoga što je ostavio za sobom, (stvarno ne znam što nas na to nagoni; valjda kakav sadistički poriv) odnosno da se osvrne na radnju koju je netom završio, eto upravo to je i mene obuzelo kada sam se onako instinktivno (aha, imamo krivca – instinkt) okrenuo u pravcu grmlja gdje sam odložio vrapca.
Kad tamo maca, smeđa kao smeđi asfalt…

U onom davnom vremenu kada se to događalo, a događalo se stvarno jednom davno, pomalo je čudna moja prisutnost u cijeloj priči, zar ne? No s druge strane, da tada nisam bio tamo tko bi vam sve ovo ispričao…
(no sakriti ću se iza termina, bilo jednom davno i time moguću bol u priči udaljiti od sebe. Ili razočaranje što mi nije ostala poznata sudbina malog vrapca).
Kao i osjećaj da sam mogao učiniti više za njega. Jer uvijek se može više. No, kao što rekoh, bilo je to jednom davno.

-16.06.2011 I used to be bad but I don't have to be bad no more.

I onda tjedan dana poslije pod prozorom jednog drugog lokaliteta u tek ošišanoj travi nađem mrtvog vrapca u zoru, raširenih krila. Sova vjerojatno. Tako bar kažu. Skupio sam ga u lopatu i odnio do žute kante za smeće. Evo, tu je završio. U žutoj kanti.
Ali to nije kraj. Tjedan dana poslije, naiđem na poznati cijuk koji mi svrne pogled na krov kuće, iste one gdje se desio onaj prvi nemili događaj. I vidim vrapca. Pozdravljam te prijatelju maleni.
Bezbrojni su oblici tvoji…