Uvijek ta nedjelja…
Tako tiha, tako lijepa, u odsjaju sjećanja od sinoć,
U prolazu nečijih, tuđih koraka,
Kao da više i ne pripada nama.
Uvijek ta nedjelja, što se poput tata, nastanjuje u nama.
Riječi su izgovorene u tišini, glazba se ori u zaglušnoj buci
Neotesane mladeži.
Kojim putem ići, dok stvari djeluju tako nestvarno…
Ovo što pišem , ne živim, već osjećam.
Zapamti to.
Uvijek ta nedjelja
U ponavljačkom izdahu moje čežnje.
Sibirac.
Putovao sam starim vlakovima duž linije istoka,
Smrzavao se na rasparanim sjedištima, nečije stvarnosti,
Zijevao na krajolike, što su gubili svoj značaj.
Ništa nije ostalo, sve je netragom nestalo, izgubio se onaj
Štap u snijegu, njen smijeh…, vjetar u letu.
Uvijek ta nedjelja,
Prozračna i kristalna,
Usporena i pitoma. A sjećanja se nastavljaju…
Dosta je igranja u pijesku, dok vam ja pričam ovu zgodu. Pažljivo
Treba slušati
Dolje niz ove gradove, samo odsjaj ceste uz more
Slutnje onakve prikazuje
Tišina
Pa razmišljam,.
Koliko sam zadovoljan
Ona
Tijelom moje oči ljubi
Ona
Duša duši.
Dosta
Igranja je u pijesku, treba slušati
Konje u galopu,
Zore na umoru tek,
Da voliš dan
Što te predstavlja.
I ljubiš noć što te uspava.
Ljudi dobrih navika
Post je objavljen 16.05.2018. u 15:33 sati.