Ljubav kroz riječi jedne žene
Strpljivost
Učimo li se strpljenju, ili se strpljivi rodimo?
****
Puno vremena provodim s dva mala dječaka. Dva mala leptirića. Svaki dan donosi nešto novo. Sada su, s četiri mjeseca, na prvoj abecedi. Mašu rukicama i nogicama, rade balončiće od sline, smiju se, dok im nešto ne paše plaču.Kažem im da nije lako dijete biti, nije lako odrasti, strpljivi moraju biti.
Naravno da me ne razumiju i da oni mene uče strpljenju i razumijevanju. To je lekcija koju svaki dan učimo i sa svakom novom generacijom, ponavljamo i nadograđujemo.
A oni....iako mali leptirići, već sad imaju prepoznatljive karakterne osobine. Jedan voli da mu se više priča, drugi da se pjeva. Jedan u šetnji njurga, drugi dok dođe doma. Jedan voli da ga se pusa, drugi baš i ne. Što se pusa tiče, za sada, nitko ih ništa ne pita. Puse i čuvanje u krilu, jednako dijelim.
Pričam im kako je lijep ovaj svijet. Tada, s obzirom na sve što se događa s vremenom i ljudima, osjetim krivnju. Kakav je svijet koji smo im u naslijeđe ostavili?
Onda se raznježim. Oni su ti, koji su nam postojanje u ovom vremenu učinili ljepšim. Veselijim. Radosnijim.Oni nas ponovo uče da je za sreću potrebno puno krilo nježnosti, pregršt pusa, mir, sigurnost i ljubav.
****
Gledam drugu generaciju blizanci kako odrastaju. Uče se dijeljenju pažnje, uče se da istovremeno baš sve ne mogu dobiti. Blizanci se od rođenja uče strpljenju. Možda su se, uzimajući u obzir skučeni prostor u kojem su odrastali, strpljivi i rodili:))))?
Strpljivost je skromnost i zahvalnost. Kako u djetinjstvu, tako i u životu.
Oznake: djeca, odrastanje, strpljivost
27.08.2021. u 22:17 | 15 Komentara | Print | # | ^Španciranje
Kad je Gundulićeva ulica okićena šarenim šlapicama, znači da je počeo Festival uličnih šetača.
Prije dva dana šetnja Gundulićevom ulicom sjetila me na neka druga vremena. Vikendima, u večernjim satima, ulice u centru grada bile su prepune šetača. Mladi su prije kina, kazališta, ili nastupa poznatih i manje poznatih rock grupa, prošetali.
Nije moralo biti ništa od navedenog. Važno je bilo prošetati i sresti onoga( ili onu)koga smo htjeli upoznati. Onda, na svu sreću, nije bilo mobitela i Facebook profila. Ako smo o simpatiji nešto htjeli znati, trebali smo se potruditi. Ako smo simpatiju htjeli sresti i upoznati, trebalo je gradom prošetati.
Nakon „slučajnih“ susreta i pogleda u prolazu," slučajno" smo bili u istom kafiću, na istom koncertu ....i dogodila se zaljubljenost, Dogodila se ljubav.
(Zaljubljenost je kao ova slika. Leptirići u želucu,a glava u mekim pahuljastim oblacima.)
Neke ljubavi bile su kao zvijezde padalice. Na nebu su zasjale i ugasile se. Nekoje ljubavi i danas traju.
Dok ovo pišem nad gradom je prekrasan vatromet. Neki kažu u čast otvorenja Špancir festa. Ja kažem, u čast svih šetača koji su ulicama grada prošetali i svoj trag u vremenu postojanja ostavili. U čast svih onih koji će doći i prošetati.
Dok je ljudi bit će i španciranja.
Zato, uzmite udobne šlapice, dođite i prošećite. Nemojte zaboraviti nesretne maskice, kovid potvrde ili putovnice. Ako ih i zaboravite, Anđeli čuvari, na vas će paziti.
Oznake: španciranje, ljubav, Leptirić
20.08.2021. u 22:07 | 17 Komentara | Print | # | ^*****
Noć je stisnula sparinu
Teško se diše
Kroz otvoren prozor gola intima
Usnula ptica na grani se njiše
Oznake: ljeto, noć sparina
14.08.2021. u 21:30 | 16 Komentara | Print | # | ^Slike sjećanja
Danas je , konačno, pravi kišni dan. Bez vjetra, grmljavine, bez oluje, kiša ispire sparinu i sve ono što se nataložilo s njome.
U miru, otvaram galeriju slika. Vrijeme je odabrati slike malih i velikih , odabrane odnijeti u foto studio na razvijanje.
Za mene je, još uvijek, slika ona koja je otisnuta na papiru ,koja stoji u albumu i u okviru. Ona koja me posjeća na dan kada je snimana, ona preko koje nježno, prstima mogu prijeći.
Danas, u ovo virtualno vrijeme selfija, slika se svaki dan. Slike se uređuju i objavljuju na razliitim portalima.
U albumu, svaka slika priča priču i uranja u sjećanja.
Ova slika nastala je u drugoj polovici osamdesetih godina i meni je posebno draga. U to vrijeme starija kćer imala je nepunih pet, a mlađa tri godine.
Za rođendane, baka je uvijek šivala lijepe haljinice jednoj i drugoj. Ovaj put, budući je mlađa rođena krajem siječnja, baka im je naštrikala jednake vestice i hlačice.
Odlučili smo ih odvesti na slikanje., što je baku, a i djecu, posebno veselilo. Nisu skidale osmijeh sa lica:)) .
Naravno, kako u srcu i sjećanjima, tako i ova slika u okviru, ima svoje posebno mjesto.
Osmjeh je najljepši ukras na licu.
05.08.2021. u 18:09 | 23 Komentara | Print | # | ^
