Ljubav kroz riječi jedne žene
Jesenja sonata
Listopad je pomiješao boje.
Vjetar lišće okreće
u boje umače
na suncu suši...
Rapsodijom boja
jesenju sonatu sklada.
23.10.2020. u 18:04 | 15 Komentara | Print | # | ^
Pečat ljubavi
Djeca su mali čovjek koji je ljubav, dobrota , nevinost, iskrenost, neiskvarenost. Djeca su ljubav i radost. Svako dijete treba imati dom, oca i majku i topli kruh na stolu.Potrudimo se da smijeh i radost odzvanjaju dolinom djetinjstva. Da odrastaju slobodno, da koračaju bezbrižno. Da budu zdravi.Mazimo ih i pazimo.
U dječjim očima su nebo i zvijezde, mora i rijeke. Djeca su znatiželjna. Djeca su željna znanja. Učimo ih da izvršavaju dužnosti i obaveze, da vole i poštuju roditelje i sve ljude oko sebe. Učimo ih odgovornosti, požrtvovnosti, zahvalnosti i humanosti.Učimo ih praštati i činiti ustupke. Naučimo ih što znači voljeti i voljen biti.
Ida i Jan gradili su dvorac u pješčaniku. Ida je stalno pričala. Jan je prestao graditi, ozbiljno pogledao Idu, pitajući je zašto stalno priča?
-Da ljubav ne ode, odgovorila je.
-Glupost, rekao je Jan .Ljubav nikud ne ide.
- Ide, ide. Ako prestanemo pričati, ljubav jednostavno ode, odgovorila je.
-Kuda? Tko ti je to rekao?, vidno iznerviran pitao je Jan.
- Ne znam kuda ljubav ode. Kada sam pitala mamu zašto ona i tata nisu zajedno, rekla mi je kako je ljubav otišla. Nestala. Rekla je mama da su je tražili. Nisu je mogli naći. Znaš li zašto je nisu mogli naći?Zato jer su zaboravili razgovarati. Zato ja stalno pričam. Da ljubav ne ode.
-Ne znam, zamišljeno je rekao Jan, moji su se dugo i često glasno razgovarali. Poslije jednog razgovora tata je otišao. Kad sam pitao mamu zašto je tata otišao, rekla mi je da se ljubav izgubila. Nisam znao da se ljubav može izgubiti!? Ako se ljubav može izgubiti, možda se može i naći? Kao moja najdraža igračka. Što ti misliš?, s nadom u pogledu pitao je Idu.
-Ne znam. Odrasle je ponekad teško razumjeti, propuštajući pijesak kroz prste, iskreno je odgovorila. Znaš li ti, kad se ljubav izgubi, ili nestane,zašto s njome i tata ode?
Slegnuo je ramenima , dignuo se i stao pokraj Ide.
-Možda zato što na vrijeme ljubav nisu zapečatili, rekao je ljubeći je u obraz. Sad ti mene poljubi. Poljubac je pečat ljubavi. Tako, zadovoljno je rekao. Naša ljubav je sigurna. Idemo dvorac dovršiti.
*****
Nemojmo dozvoliti da djeca plaču. Za dječje suze nema isprika ni opravdanja.
Djeca s povjerenjem pružaju ruku. Nemojmo iznevjeriti njihovo povjerenje, jer sutra, za krive postupke, teško ćemo naći opravdanje.
Trakošćan
Lijep i sunčan dan zove u prirodu. Listopad je pomiješao boje.
Petak je.Nećemo daleko. U Trakošćanu već dugo nismo bili. Od zadnjeg posjeta puno toga je napravljeno. Dvorac i sve oko njega u punom sjaju.
Dvorac je podignut u 13st. Više puta je dograđivan i proširivan. Juraj Drašković je u razdoblju od 1850-1860 ,obnovio dvorac. Uz obnovu dvorca u duhu romantizma (izvedenu u neogotičkom stilu) istodobno , uređena je park- šuma s rijetkim drvećem i umjetnim jezerom.
Šetnica oko jezera duga je 5 km. Pojedini dijelovi obrasli su mahovinom.
Tako sam mala ispod krošnje ovog prekrasnog stabla. Pitam se, koliko je priča u godovima zapisano?
Pokraj puta - svjedok prolaznosti .
Dok odmaramo na jednoj od klupa na šetnici, razmišljam kako je neponovljiv doživaj uživati u miru i tišini ljepote koja nas okružuje.
U jezeru utopljene šume
I dvorac....ni na nebu, ni na zemlji
Samo se puteljak oslikao na nebu
Na kraju, kava na terasi na jezeru.
Danas pada kiša, a ja... razmišljam o malom bregecu...
I kućici iz snova....
Oznake: trakoščan, ljepota, priroda
11.10.2020. u 21:26 | 11 Komentara | Print | # | ^U klubu 60
Tko je počeo brojati godine i zašto? Mislim, naše godine postojanja ovdje i sada!? Život počinje rođenjem. Kažu da s njime počinje i starost. Ako znamo da smo svi prolaznici kroz vrijeme, ako znamo da su četiri životna, kao i četiri godišnja doba, da jedno u drugo uranjaju, da se neprimijetno izmjenjuju, čemu godine brojati? Možda radi motivacije. Ili možda iščekivanja onoga što nam godine koje dolaze donose?
****
Prvo iščekivanje svakoga od nas vezano je uz roditelje. Od začeća, do rođenja. Od rođenja do prve riječi i prvog koraka,sve do treće godine kada (tako kažu) postajemo svjesni svojih malih želja i potreba. Tada, svatko na svoj način, počnemo iščekivati.....prvi razred, prvu ljubav,onu ljubav s velikim slovom LJ. Žurimo se što prije učlaniti u klub odraslih, biti samostalani, imati svoje zanimanje, svoja primanja, svoju obitelj. Negdje usput naučimo kako je lijepo i bezbrižno bilo dijete biti. Nazad ne možemo, ni ne želimo. Godine pred nama obećavaju nešto novo, nešto drugačije. Kušnjama se treba oduprijeti, s izazovima suočiti, sve ono što nam život donese moramo prihvatiti. Nešto na lakši, nešto na teži način.
Prolaze dani i godine s njima. Kad navršimo 33, kad iziđemo iz „mača“, kažemo kako su tridesete vesele dvadesete, kad uđemo u četrdesete, opet kažemo kako su četrdesete zrele tridesete. Kad smo u klubu 50, kažemo kako su to najljepše godine.
Što kad zakoračimo u klub 60?
Ne pričamo previše.Život nas je naučio da su djela važnija od riječi. Ne trčimo u susret izazovima. Suočavamo se s onim što nam život donese smireno. Stekli smo samopoštovanje. Zadovojni smo, više ili manje, sa onim što smo postigli. Djeca imaju svoju obitelj. Uživamo u obitelji koja je veća. Imamo ljubav i prijateljstvo, smirenje i zadovoljstvo.
Svjesnost prolaznosti uči nas prihvaćanju svih promjena koje sa sobom donosi. Naučili smo razliku između htjeti i moći. Prilagođavamo se aktivnostima prema mogućnostima. Godine zajedništva stvorile su povezanost i pripadnost. Strast je zamijenila nježnost. Dosegnuli smo nove duhovne dimenzije.
S razumijevanjem promatramo nestrpljivu mladost kako žuri odrasti, gledamo njihove roditelje kako se hvataju u koštac s izazovima. Razumijemo zašto se ljute jer su nade i htijenja veće od onoga što im život nudi. Ljute se na ono na što utjecati,na ono, što promijeniti ne mogu. To je učenje koje najduže usvajamo. Unatoč napretku i boljitku,roditeljstvo u svakom vrijemenu, iste brige i odgovornosti nosi.
U šezdesetima, mi smo promatrači. I pomagači. Tu smo, ako nas trebate. Dotle, mi ćemo se posvetiti sebi, onome što smo uvijek htjeli ,a nismo stigli.
Oznake: godine, očekivanja
05.10.2020. u 17:42 | 13 Komentara | Print | # | ^