Tko je počeo brojati godine i zašto? Mislim, naše godine postojanja ovdje i sada!? Život počinje rođenjem. Kažu da s njime počinje i starost. Ako znamo da smo svi prolaznici kroz vrijeme, ako znamo da su četiri životna, kao i četiri godišnja doba, da jedno u drugo uranjaju, da se neprimijetno izmjenjuju, čemu godine brojati? Možda radi motivacije. Ili možda iščekivanja onoga što nam godine koje dolaze donose?
****
Prvo iščekivanje svakoga od nas vezano je uz roditelje. Od začeća, do rođenja. Od rođenja do prve riječi i prvog koraka,sve do treće godine kada (tako kažu) postajemo svjesni svojih malih želja i potreba. Tada, svatko na svoj način, počnemo iščekivati.....prvi razred, prvu ljubav,onu ljubav s velikim slovom LJ. Žurimo se što prije učlaniti u klub odraslih, biti samostalani, imati svoje zanimanje, svoja primanja, svoju obitelj. Negdje usput naučimo kako je lijepo i bezbrižno bilo dijete biti. Nazad ne možemo, ni ne želimo. Godine pred nama obećavaju nešto novo, nešto drugačije. Kušnjama se treba oduprijeti, s izazovima suočiti, sve ono što nam život donese moramo prihvatiti. Nešto na lakši, nešto na teži način.
Prolaze dani i godine s njima. Kad navršimo 33, kad iziđemo iz „mača“, kažemo kako su tridesete vesele dvadesete, kad uđemo u četrdesete, opet kažemo kako su četrdesete zrele tridesete. Kad smo u klubu 50, kažemo kako su to najljepše godine.
Što kad zakoračimo u klub 60?
Ne pričamo previše.Život nas je naučio da su djela važnija od riječi. Ne trčimo u susret izazovima. Suočavamo se s onim što nam život donese smireno. Stekli smo samopoštovanje. Zadovojni smo, više ili manje, sa onim što smo postigli. Djeca imaju svoju obitelj. Uživamo u obitelji koja je veća. Imamo ljubav i prijateljstvo, smirenje i zadovoljstvo.
Svjesnost prolaznosti uči nas prihvaćanju svih promjena koje sa sobom donosi. Naučili smo razliku između htjeti i moći. Prilagođavamo se aktivnostima prema mogućnostima. Godine zajedništva stvorile su povezanost i pripadnost. Strast je zamijenila nježnost. Dosegnuli smo nove duhovne dimenzije.
S razumijevanjem promatramo nestrpljivu mladost kako žuri odrasti, gledamo njihove roditelje kako se hvataju u koštac s izazovima. Razumijemo zašto se ljute jer su nade i htijenja veće od onoga što im život nudi. Ljute se na ono na što utjecati,na ono, što promijeniti ne mogu. To je učenje koje najduže usvajamo. Unatoč napretku i boljitku,roditeljstvo u svakom vrijemenu, iste brige i odgovornosti nosi.
U šezdesetima, mi smo promatrači. I pomagači. Tu smo, ako nas trebate. Dotle, mi ćemo se posvetiti sebi, onome što smo uvijek htjeli ,a nismo stigli.
Post je objavljen 05.10.2020. u 17:42 sati.