Ljubav kroz riječi jedne žene

Cvjetni bicikl

Na što vas podsjeća cvjetni bicikl?



Na mladost? Na ljubav? Možda na djetinjstvo?

Negdje sam pročitala, ako u odrasloj dobi imamo Mercedes, to neće promijeniti istinu da u djetinjstvu nismo imali bicikl. Istina.

Zato, prepustimo se mašti. Vožnja cvjetnim biciklom ništa ne košta.

Oznake: bicikl, Mašta....

30.05.2020. u 11:51 | 19 Komentara | Print | # | ^

U igri svjetlosti

Nakon puno godina na istom mjestu.



Kroz gustu krošnju zrake sunca se probijaju.


Igra svjetlosti na stazama, kao tragovi postojanja. Kao sjećanja.

Oznake: park, svjetlost, sjećanja

26.05.2020. u 22:42 | 14 Komentara | Print | # | ^

Joga u buci

Noć je. Stanari našeg, vjerujem i susjednih ulaza, već odavno spavaju , ili kao ja, uživaju u miru i tišini. Netko će reći kako u tome nema ništa čudno. I nema, kada je po danu relativan mir.

Već šesti dan(ne računajući vikend), kat iznad, preuređuje se stan. Od osam ujutro do četiri popodne hiltijeva bušilica radi. To vam dođe kao da vam netko istom skida zubni kamenac i istovremeno čisti karpalne kanale. Ni dizanom tijestu to ne paše, pa sam sada, umjesto po danu kao sve normalne žene, zamijesila tijesto za kruheke sa sjemenkama. Dok se tijesto diže razmišljam.

Svi mi u takvim situacijama napišemo obavijest o izvođenju radova u stanu moleći stanare za strpljenje i razumijevanje. Da to i nema prevelike veze sa strpljenjem i razumijevanjem naučimo tek kad su radovi u susjednom stanu.

Ma kako mene, ili nas,buka smetala, ima ona i dobrih strana. Dok nam zvukovi i vibracije pilaju živce, učimo se strpljivosti. Testiramo granice izdržljivosti.
U prekidima dok majstori bušilicu hlade, odahnemo, duboko udahnemo, opustimo se. Ne razmišljamo o onome što nas muči. Joga u buci.

Dok ja cendram, pitam se, kako je ljudima koji taj posao rade? Kad završe posao u susjednom stanu ,idu dalje. Na novi radni zadatak. Ako su se na buku i vibracije bušilica i naviknuli, što im govore njihove kosti i zglobovi?

Ako po danu mislimo kako nam je teško sve to izdržati, sjetimo se da ima i onih kojima je daleko teže.
Strpljenju i razumijevanju učimo se čitav život.

Oznake: žbuka, strpljenje, razumijevanje

25.05.2020. u 22:55 | 10 Komentara | Print | # | ^

Život se vraća u normalu

Petak predvečer na dravskim poljima. Kiša se sprema. Nigdje čovjeka nema.



Zeleno klasje vjetar njiše


Miriše procvala bazga


U polju procvalo dvorišno cvijeće. Opojno miriše.Mir, tišina, vjetar i prve kapi kiše.

Gdje su ljudi?
*****
Subota ujutro u gradu...
Život se vraća u normalu. Želite li kokice? Možda balone?


Stigao je prvi ulični svirač.


Ljepotu svakog mjesta čine ljudi. Korzo je velika terasa. Grad je živnul.


Sretna, vraćam se doma.
Pitam se, jesmo li iz ove situacije s koronom izvukli pouke? Jemo li naučili, kako nas male stvari čine sretnima?

Na Kapucinskom trgu je velika violina, mladog umjetnika N.Vudraga. Dao joj je ime Glazba.


Namjerno, ili slučajno bez svirača?
Svaki prolaznik čut će ono što želi. Sa, ili bez svirača. Glazba se srcem sklada.

Oznake: polja, grad, ljudi

18.05.2020. u 23:42 | 21 Komentara | Print | # | ^

Majčina ljubav


Život, Majka nam da.
Onako, kako samo ona zna
nježno i strpljivo,dobrotom i ljubavlju
Majka nas odgaja .

Majka je ljubav i ognjište.
Majčino krilo, sigurnost i utočište.
Njene ruke su nježnost
u pogledu brižnost
u osmjehu radost.

Majka nas nauči svemu što zna.
Majčino srce je veliko.Ljubav bezgranična.
Majčina ljubav je knjiga
perom srca,
u dječji život zapisana.



Danas, uronimo u sjećanja. Vratimo se u toplo krilo odrastanja.

Svim majkama sretan njihov dan.







Oznake: Majčin dan

10.05.2020. u 08:26 | 13 Komentara | Print | # | ^

Prva kava u gradu

Ne pamtim nikad ljepše i nikad sumornije proljeće u gradu. Lijep i sunčan dan. Poluprazne ulice. Nema uličnih svirača. Pred ljekarnama i dućanima distanciranje stvara redove. Gdje god kreneš miris dezinficijensa. Nekako mi najteže pada posjet knjižnici. U carstvu riječi maske i rukavice.

Neću se nikad priviknuti na ovo distanciranje. Na dobro jutro ispod maske, bez osmijeha. O novom načinu pozdravljanja neću ni govoriti. Iskreno se nadam da“ laktarenje i cipelarenje“,umjesto rukovanja i zagrljaja ,neće zaživjeti. I bez toga, previše ga ima u našem društvu, u našim životima.

Raspoloženje mi popravlja šum fontane. Moje mjesto za predah na povratku iz grada i prije ove nesretne situacije.



Na kiosku kupujem kavu. Prva kava u gradu nakon dugo vremena. U mirisu proljeća i razigranih kapi.
Uživam u malim stvarima ukradenog nam života svjesna da ništa nije sigurno, da se ništa ne podrazumijeva.
odrazumijeva.

Oznake: male stvari

07.05.2020. u 21:56 | 17 Komentara | Print | # | ^

#OstaniDoma foto-izazov 3.

Vrijeme socijalne distance na svakog od nas drugačije utječe. Jedni postaju depresivni, drugi nervozni. Neki opet , oni vremešniji, otvaraju škrinjice sjećanja, slušaju muziku, obnavljaju bliskost na koju su u svakodnevnoj jurnjavi zaboravili. Vrijeme će pokazati kako su neki u vrijeme ograničenog kretanja naučili puno o sebi, o ljudima, o životu. Vjerujem da će se većina naučiti kako nas male stvari čine sretnima. Svatko će, ako bude želio, o sebi naučiti najviše. Rodit će se novi pjesnici, pisci, slikari.....
Novo vrijeme, novi način kupovine i sve je tu....
I ono najvažnije što smo potisnuli duboko u sebi. Ljubav prema slikanju.







- Ostani doma i slikaj, kaže Maja.


Oznake: slikanje

04.05.2020. u 10:06 | 20 Komentara | Print | # | ^

Zašto su svi kafići zatvoreni!?

Vjetar se smirio. Kiša prestala. Na zalazećem suncu prelijevaju su se sve zelene nijanse. Uživamo u ljepoti predvečerja , u miru, u mirisima proljeća. Mali vrtirep trči za drugim mirisima. Poslije parka prolazimo praznim ulicama grada.



Šetnja je trajala duže od uobičajene pa se na povratku odlučujemo za kraći put. Na ulici susrećemo starijeg gospodina. Dok prolazimo, pita nas da li znamo gdje je hotel? Stanemo, objasnimo mu ako pedesetak metara niže skrene lijevo ,da je na odredištu. Primjećujemo da nas zbunjeno gleda, čvrsto drži plastičnu vrećicu u ruci, ničim ne pokazujući da smo mu nedoumucu pojasnile.Kažemo mu da može s nama. Tako će mu biti lakše. Hoda par koraka iza nas. Na kraju ulice zastanemo, pokažemo mu hotel i puteljak kroz parkić kojim će doći na sam ulaz hotela. Zbunjeno gleda nekud iznad nas i pita da li je u blizini jedna ulica. Postaje nam jasno da nešto nije u redu. Kćerka ga pita da li u navedenu ulicu nekome ide u posjet? Odgovara da u toj ulici živi, dodajući kako se,“ samo malo izgubio.“

Vidimo da je nemiran i dezorijentiran. Umirujemo ga govoreći da se ne brine, da ćemo ga doma otpratiti , samo neka nam kaže na kojem broju živi. Vidimo da je to malo veći problem. Postaje još više zbunjen. Pričam mu kako to nije ništa strašno, kako se svakome od nas dogodi da zaboravimo. Vidimo da se silno trudi sjetiti se. Pitamo ga da li živi sam? Zastaje, i kaže da je njegova gospođa bolesna. Ako je tako kako kaže na dobrom smo putu. Nije sam. Na pitanje da li zna broj na koji gospođu možemo nazvati, pruža nam mali preklopni mobitel. Na vanjskoj strani mobitela zapisan broj . Zaključujemo kako mu to , vjerojatno ,nije prvi put, da ima nekoga tko za njega brine. Zovemo broj, ali korisnik je isključio mobitel, kažu. Ništa. Idemo dalje. Dok prolazimo pokraj crkve kaže nam kako zna da je ovuda prošao jer se kod križa prekrižio. Pohvalimo ga. Ponosno nam pokazuje kako na idućim semaforima trebamo skrenuti lijevo. Postaje veseliji. Priča nam kako je uzeo cigarete i križaljku i krenuo u grad na kavu. Nije mu jasno zašto ni jedan kafić ne radi!?

Ne spominjemo nesretni virus, pričamo mu da je dosta kasno, da je subota te je to vjerojatno razlog. U njegovom svijetu nema korone! Hodamo u šutnji. Prepoznaje dućan. Vrlo brzo, naučile smo da jedno prepoznavanje , na kratko, otvara vrata sjećanja. Zna gdje treba u njegovu ulicu skrenuti. Sa svakom slikom sjećanja muči ga zašto ni jedan kafić ne radi. U prsima mi je tijesno. Postajem ljuta na koronu, na cijeli svijet, na kafiće koji nisu otvoreni. Znam da je njegova bolest uznapredovala, ali sam isto tako svjesna da je neispijena kava na terasi i neispunjena križaljka, nešto čega se još uvijek sjeća, nešto što je spona sa stvarnim životom ,ili onim što je od njega ostalo.

Skrećemo u njegovu ulicu. Pažljivo ga promatramo očekujući neki znak prepoznavanja. Ništa. Stoji zbunjeno dok mi gledamo brojeve na zgradama. Kćer ga pita ima li možda kod sebe osobnu iskaznicu. Iz džepa vadi košuljicu u kojoj je na jednoj strani zdravstvena, na drugoj osobna iskaznica. Odahnemo s olakšanjem. U pravoj ulici smo. Sad znamo kućni broj , znamo koje ime na ulazu trebamo tražiti.

Kćer odlazi naprijed tražeći zgradu i ulaz. Mi dva polako hodamo. Prolazimo parkiralištem. Kaže mi kako je i on imao auto, bijeli, ali , ukrali su mu ga i vjerojatno pofarbali. Tješim ga da će policija auto naći. Tjeskoba me guši. Njegovo ponašanje vraća me u ne tako davno vrijeme, na jedno postojanje vrlo slično njegovome. Boli me spoznaja koji je put koji još prijeći mora.

Vidim da kćer na jednom ulazu pritišće zvonce i čeka. Vidim da na interfon razgovara. Maše nam. Odahnem.Gledam kako ga kćer brižno pita ima li klučeve, gledam kako mu nježno proba objasniti da bi možda ključ trebalo drugačije okrenuti, ničim ne pokazujući da bi ona vrlo brzo vrata mogla otključati. Nekad ,vrlo male, naizgled beznačajne stvari, čovjeku vraćaju komadić slobode i ljudskog dostojanstva. Preplavi me osjećaj nježnosti i ponosa na moje dijete. Na njezino ponašanje i razumijevanje.
Simpatična gospođa otvara ulazna vrata. „ Jesi li se ti meni opet izgubio?, brižnim glasom pita. Ništa joj ne odgovara. Gledam kako s obadvije ruke prima kćerkinu ruku. Neizmjerna zahvalnost bez riječi.Ljubazno odbijamo gospođin poziv na kavu .

Vraćamo se doma.Mali vrtirep i dalje veselo trčkara i šnofka. Ulične svjetiljke se pale. Noć se spušta . Ulice su prazne. Svi kafići zatvoreni. I ljudi u svoja četiri zida.
Dok virus vlada, druge bolesti, ponekad, prošeću ulicama grada. One bolesti koje imaju razmjere epidemije, koje se ne prenose bliskim kontaktom, koje nas tiho i neprimjetno stavljaju u izolaciju, koje brišu slike sjećanja.

Jesmo li u silnoj potrebi da zaštitimo čovječanstvo, zaboravili na ljude?

Oznake: ljudi, bolesti, svjesnost

03.05.2020. u 13:10 | 17 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< svibanj, 2020 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Prosinac 2024 (3)
Studeni 2024 (3)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (1)
Travanj 2024 (1)
Ožujak 2024 (1)
Veljača 2024 (2)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (3)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (2)
Svibanj 2023 (4)
Travanj 2023 (3)
Ožujak 2023 (6)
Veljača 2023 (4)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (4)
Studeni 2022 (5)
Listopad 2022 (7)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (3)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (4)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (1)
Prosinac 2021 (4)
Studeni 2021 (5)
Listopad 2021 (3)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (4)
Srpanj 2021 (6)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (6)
Prosinac 2020 (5)
Studeni 2020 (5)
Listopad 2020 (4)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (12)
Ožujak 2020 (10)
Veljača 2020 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading