Noć je. Stanari našeg, vjerujem i susjednih ulaza, već odavno spavaju , ili kao ja, uživaju u miru i tišini. Netko će reći kako u tome nema ništa čudno. I nema, kada je po danu relativan mir.
Već šesti dan(ne računajući vikend), kat iznad, preuređuje se stan. Od osam ujutro do četiri popodne hiltijeva bušilica radi. To vam dođe kao da vam netko istom skida zubni kamenac i istovremeno čisti karpalne kanale. Ni dizanom tijestu to ne paše, pa sam sada, umjesto po danu kao sve normalne žene, zamijesila tijesto za kruheke sa sjemenkama. Dok se tijesto diže razmišljam.
Svi mi u takvim situacijama napišemo obavijest o izvođenju radova u stanu moleći stanare za strpljenje i razumijevanje. Da to i nema prevelike veze sa strpljenjem i razumijevanjem naučimo tek kad su radovi u susjednom stanu.
Ma kako mene, ili nas,buka smetala, ima ona i dobrih strana. Dok nam zvukovi i vibracije pilaju živce, učimo se strpljivosti. Testiramo granice izdržljivosti.
U prekidima dok majstori bušilicu hlade, odahnemo, duboko udahnemo, opustimo se. Ne razmišljamo o onome što nas muči. Joga u buci.
Dok ja cendram, pitam se, kako je ljudima koji taj posao rade? Kad završe posao u susjednom stanu ,idu dalje. Na novi radni zadatak. Ako su se na buku i vibracije bušilica i naviknuli, što im govore njihove kosti i zglobovi?
Ako po danu mislimo kako nam je teško sve to izdržati, sjetimo se da ima i onih kojima je daleko teže.
Strpljenju i razumijevanju učimo se čitav život.
Post je objavljen 25.05.2020. u 22:55 sati.