Ljubav i brak

Ne radim dva mjeseca i već sam luda.
To se, samo, tako kaže «ne radim» jer biti kući s malim djetetom, todlerićem, i svaki dan kuhati, spremati...Ne može se svrstati pod nazivnik «ne raditi». Ne radim ništa za što dobivam plaću i malo stvari radim iz gušta već zbog toga što se mora. A laž je da što se mora nije teško. Teško je!!!
Ukoliko žena želi biti majka, supruga, domaćica i ništa drugo i u tome uživa, to je Ok. Ja to ne mogu. Ma, mogu, svašta ja mogu, ali ne želim.
I laž je da su djeca bolje socijalizirana, odgojena, pametnija i «štojaznamšto» ukoliko majke s njima provode cijele dane. Količina vremena nije izjednačena s kvalitetom, a teško da može biti dobar primjer djetetu nezadovoljna, isfrustrirana, majka.
Nije bitno radi li majka ili ne radi nego je bitno je li ona zadovoljna sa svojim položajem.
Ja sam naviknuta komunicirati s velikim brojem ljudi, raditi istraživanja, pisati izvještaje, pisati članke, tetsirati, intervjuirati, savjetovati...I makar hrpa ljudi kaže da je raditi s ljudima najteže, meni rad s ljudima puni baterije. Ja se pokrećem na «ljudski pogon» : )
Zbog svega toga dlučila sam, dok ne nađem plaćeni posao, volontirati. A usput ću i skupiti sate za polaganje stručnog ispita.
Ja sam, inače, profesor psihologije, ali nije mi želja, niti ambicija raditi kao profesor. Privlači me rad stručnog suradnika psihologa. Nije bitno osnovna ili srednja škola.
Mislim da psiholozi mogu puno učiniti za «klince». Nije fer da budemo «babaroga» kojima se učenici šalju kada su neposlušni. Pa, s tim nestašlucima učitelji bi se trebali znati nositi. Polagali su pedagošku grupu predmeta, ali...ali u većini škola se radi po sistemu «brigo moja pređi na drugoga». A problema je sve više. Djeca su nezadovoljna školom, učiteljima i životom općenito (radili smo ankete s učenicima srednjih i osnovnih škola i rezultati su me razljutili i ražalostili-imamo hrpu depresivnih klinaca!!!! Osjećaju se jadno, bespomoćno i ne vide perspektivu).
Ne mogu mijenjati školstvo, ali mogu, ako pojedinac, učiniti neki korak naprijed, makar u jednoj školi pa ćemo vidjeti dalje....
I na što liče naši profesori (čast izuzecima)?! Propovjedaju učenicima o štetnosti ovisnosti s cigaretom u ruci, pijani dođu na sat (da, da, znam takve profesore) ili pričaju o nečemu što ne znaju. «Klinci» znaju puno više i smiješna su im ta «popovanja». Za čas dođu do željene informacije na Internetu.
Učitelji, pred penzijom, ili koji su već trebali biti u penziji, ali ne daju se i ne puštaju mjesto mlađima, uplašeni su pred problemima i ne znaju se nositi s njima.
Boje sew vlstitih učeniak, ali imaju, formalnu, moć pa se nekako gura dalje...A «klinci» sve kuže.
Da ne pričam kako su, profesori, neprikosnoveni autoritet koji sve zna najbolje, a strah ga je pisnuti nešto Ministarstvu ili, idemo niže, ravnatelju, kolegama...
Baš sam ljuta i nadam se da moja Kćer neće u takve škole, ali sam, istovremeno, skeptična...
Jasni su mi i problemi nastavnika, profesora, male plaće i bla, bla...Ima onih koji bi radili, s guštom, za takve plaće. Ja ću im sastaviti cijeli tim profesora iz svoje generacije jer ih ima puno koji su odabrali taj posao jer ga vole (kao i naša Sunčica) i koji žele, i imaju ideje, kako poboljšati sustav. Ali nemaju šansu.
Raspitala sam se što mi je potrebno za volontiranje i slijedeći tjedan idem na razgovor, u svoju osnovnu školu (ah, emocije su proradile!!!), na detaljan dogovor.
Već sam živnula čim sam počela raditi planove.
Čujem da se otvara postdiplomski iz kliničke psihologije na mom faxu pa bih ga voljela upisati.
Vidjet ćemo....
Muž mi je dobio promaknuće na poslu pa će me, još malo, financirati...
Iza svakog uspješnog muškaraca stoji uspješna žena : )

Od zadnjeg posta sam živjela u uvjerenju da mi je grom zgrmio kompjuter.
Nešto je kvrcnulo i više se nije htio paliti.
Obično ne palim komp kada je vani, totalno, nevrijeme. A baš tako je bilo neki dan: grmilo, sijevalo, sve u blizini, pljuštalo...
Ponekad Dijete upali kompjuter (pa se okrene prema meni, nevino nasmije i kaže «ne-ne» i pokaže «ne, ne» prstićem) pa nisam bila sigurna je li bio, u trenutku kada je grom udario u blizini, on ili off.
Danas je Muž, konačno, pogledao što nije u redu. Isključio ga iz struje, uljučio, upalio i sve je bilo OK. I još mi je rekao da ga «zahebavam» jer je s mašinom sve u redu.
Valjda imamo neku zaštitu, a da toga nismo bili niti svijesni.
Nevermind...Sve je dobro što se dobro...
Ovo što slijedi i nije baš dobro...
Danas me zvala prijateljica, uplakana, i kaže «Nije prekinuo». Radi se o onom dečku iz posta «Cura na daljinu».
Za vikend je išao kući, našao se s curom i zaključili su da će pokušati spasiti vezu jer, ipak, traje dvije godine..Ma, i ja kažem da uvijek ima vremena za prekinuti, ali kada se već prekine teško je ponovo, ako shvatiš da si bez veze prekinuo i da je to bilo «to», ispočetka.
Kako ono ide pjesmica iz spomenara...»sastavit se, opet, daje, ali čvor ostaje».
Žao mi je zbog prijeteljice, ali..Ali mislim da se ne treba miješati u ničiju vezu. Ma kakva god ona bila. Na kraju, obično, bude povrijeđena baš ta treća osoba.
Naravno da osoba može biti u lošoj vezi i otvori oči, ili dobije dobru motivaciju za prekid, tek kada upozna privlačnu alternativu, ali treba alternativa pričekati dok se ne razriješi situacija sa partnerom.
Poslao joj je poruku i napisao, ono gore navedeno, o spašavanju veze.
U prvi mah nije joj padalo na pamet da mu odgovori na sms. Bila je ljuta i povrijeđena i najviše žalosna. Rekla sam joj da se nema razloga ljutiti na njega. On je donio svoju odluku koju ona treba prihvatiti, sviđala joj se ili ne. Nije joj nikada davaolažnu nadu. Reka je da ne zn akako postupiti i kako bi, najradije, da netko to riješi umijesto njega...naravno, najlakše da je «netko drugi» odgovoran.
Kako je, u poruci, napisao da bi se želio s njom naći da popričaju, o tome, «face 2 face», kažem neka mu, makar, napiše da ne želi o tome pričati, da je poruka bila dovoljna, da shvaća, da joj je žao i bla, bla...Neka napiše što misli i osjeća, ono što je meni rekla, jer bi se inače, znam je dobro, živa pojela...I neka stavi točku. Biti će teško. Boljeti će ono, klasično, pitanje «što bi bilo kad bi bilo...» i zaboraviti će kada sretne nekog drugog.
Ona se, jako, veže uz mogućnost. Vezala se za njega, kroz misao, maštanje, o mogućnosti kvalitetne veze.
Možda, na kraju, i budu skupa ako je istina da mu ona znači sve ono što joj je rekao i ako spašavanje stare veze bude uzaludno..Tko želi neka čeka, tko ne neka se osvrne oko sebe u potrazi za novim izvorom maštanja koja će se pretvoriti u stvarnost.
Druga tema: Muž i ja smo, sinoć, bili na, onoj spominjanoj, fešti-roštilju-pijanki i bilo je SUPER!!!
Jutros smo došli u 6. Spavali smo do 14 sati. Kćer je uživala kod none i nonota. Mirno je spavala i baš ju je bilo briga hoće li barba policajac, nekom od roditelja, uzeti vozačku...
Cijelo sam večer plesala i, na kraju, uzela mikrofon i zapjevala. Sva sreća da smo svi bili pripiti, pijani pa se, nadam se, nitko ne sjeća kvalitete izvedbe : )
To je, već, bilo u vrijeme kada je alkohol učinio svoje i kada se ljudi, najbolje, raspojasaju uz «lake note».
Prvi je počeo Muž. Počeli su onu, svima poznatu, « a ja sam, negdje, rujno vino pio...» i On se dočepao mikrofona..Meni ta pjesam ide na živce jer zbog čega ga je ona čekala dok je on s drugom bio, rujno vino pio...??!! Pa, nismo, mi žene, baš tako, bedaste??!! I tako sam je došla na, improviziranu, binu i kada je došao red na ono «ti si me čekala», ja, svom snagom, «nisam te čekala»!!!! A onda sam i nastavila pjesmu, ali u ženskom rodu. Neka malo i on čeka!!!
A nemam sluha. Iz zbora su me izbacili u osnovnoj školi!!!
Ma, nema veze, bitno da su se svi dobro zabavljali. I tako je počela redaljka za mikrofonom. Ljudi, manje-više, nisu imali sluha. Ili se, samo, tako tješim...
Nismo, kući, išli taksijem, ali smo išli na rizik (nadam se da MUP ne blogira : )). Nitko nas nije zaustavio.
E, da, ...Na fešti sam nakon desetak godina, srela dečka koji je samnom sjedio u osnovnoj školi. Smijali smo se tomu kako je njemu u knjižici »drugarica» pisala da je «malo nestašan», a meni da sam «mirna i omiljena u razredu» pa sam zbog toga, uvijek, morala sjediti s nestašnima...
Sjetili smo se kako sam ga srušila, namjerno, sa stolice i gadno je tresnuo na pod. Naravno, da je on nestašan ispao kriv...
Ma, sve u svemu, jako dobar dan!!!!

Meni je Muž rekao da kada bi, sada, tražio ženu, za brak, ona bi trebala biti, minimalno, pet godina mlađa od njega (ja sam mlađa šest mjeseci) i gluplja (nije definirao je li, samo, gluplja od mene ili gluplja i od Njega : )).
Dobnu razliku je popratio riječima «Ona bi me i poslušala, koji put», a «gluplju» je prokomentirao, nešto u stilu da sam ja luđa sa svakom knjigom koju pročitam. Na to sam Mu objasnila da je, tada, riječ o načitanosti, a ne o inteligenciji koja nema veze s knjigama, obrazovanjem i tomu sličnim.
Ne sjećam se što je na to odgovorio,. Ništa bitno, vjerovatno.
Nije moj Muž glup, inače ne bi bio moj muž. Istestirala sam ja Njega. Natprosječno je inteligentan, ali različito pristupamo problemu. On analizira, «pametuje», obraća pažnju na najsitnije detalje, treba mu više vremena...Ja stvari pohvatam u hodu, gledam cjelinu, prvi dojam, zanemarujem, nebitne detalje...
Sprdam ga da je dizelaš. Ja njega izludim svojim pristupom. Npr. On uvijek pogleda uvod u neku «igricu» za PC ili PS, a ja, uvijek, to skip-am. Ne čitam o čemu se radi igra već to saznajem kroz igru. Ne čitam, detaljno, upute za satvaljanje/rastavljenje, programiranje, rukovanje...Ne volim detalje.
Ja gledam šumu, a On drveće.
Kada smo ostali bez TV-a, cijeli dan 8juuupiii!!!) negdje oko deset sati, navečer, rekao je «Sada normalni ljudi gledaju film, a ja slušam ovu beštiju...»
Rekao je «beštija», ali mislio je na svoju dragu ženu tj.mene.
Dijete, i dalje, drži faza buđenja, po noći. Čini mi se da je to zabilježeno, negdje, i kao dobar sistem mučenja. Buđenje spavača, taman, u fazi dubokog sna.
Muža, Kćer, ne budi. On spava, mirno, a Kćer gunđa, šeta, po sobi, priča... Doduše, zove mamu, a ne Njega, a i računa s time da će mama intervenirati.
Čudno mu je da se toliko puta budim, žalim na umor, a «meljem sto na sat»...Noćas je, dosta, galamila pa je nije mogao prespavati. Bio je lud. I baš mi je drago. Neka sam zločesta i She Devil : ), ali neka zna kako je to.
Psovao je, naravno majku, i to u kontekstu izvođenja nekih spolnih radnji, na što sam ja pitala «Hoćeš odmah sada?!».
Prijetio joj je da će spavati, sama, u dnevnom boravku, molio je da se stiša...
Danas je zaspao prije Kćeri. Već u osam i pol.
I sada spava.
Obećao je da će On posložiti igračke koje su razbacane po boravku. Ja sam sredila kuhinju.
Inače mu nije jasno kako ne stižem sva što sam stizala dok nismo imali Dijete. Znao je reći da kada Ona zaspi, po danu (inače u ove njene «lude dane» preskače i dnevno spavanje) mogu sve stići napraviti!!!
Ja kažem-naravno da bih mogla da sam «na struju», ali, ovako, kao sam od krvi i mesa, i meni je potreban, makar kratki, odmor. Danas je skužio.
Ja, kada dosegnem neku granicu umora, postnem hiperaktivna. To se, na veliku žalost Muža, pogotovo odražava na verbalnom nivou. Pričam, pričam, pričam...
On mi ne vjeruje da sam umorna jer «tada bi ti spavala, a ne brbljala». Pokušavam objasniti da nisam pospana nego umorna. Umor me, čak, koči da brzo i lako zaspim.
On te dvije stvari izjednačava.
U petak smo pozvani na roštilj-feštu-pijanku. Prijatelji su nam se ženili, u subotu, ali umijesto klasičnog vjenčanja, tjedan poslije, su organizirali roštilj-feštu-pijanku za pedesetak prijatelja.
Veselim se tome i nadam se da neću zaspati u ponoć.
Već je pao dogovor da za tamo vozi Muž, a za natrag taxi. Nije mi zbog gubljenja vozečke, i tako je baš ne koristim, ali ću, radije, Kćeri kupiti pelene, kašice, igračke, nego plaćati globe.
Uf, verbani nivo se odražava i na tipkanu riječ...Dugačak post.
O čemu sam, ono, pisala?
Mogla bih i ja u krevet...
Ziiiijeeeeev!
:-O

Danas sam bila s prijeteljicom na kavi. Ona ja pila juice, a ja kakao, ali to se, kod nas, nekako, uvijek kaže «idemo na kavu». Baš bedasto : )
To je ona prijateljica koja je veliki romantičar i koja misli da, ukoliko naleti na žapca, poljubac i mnogo, brige i pažnje pretvorit će ga u princa.
To se, dosad, još nije dogodilo. Baš svi žapci su ostali žapci ili su se pretvorili u nešto što je daleko od princa.
Još uvijek nije odusatala. I neka nije. Super mi je taj njezin žar s kojim ulazi u svako novo poznanstvo koje se, kao joj se čini, može pretvoriti u vezu. Ali ne volim njezina razočaranja koja, često, uslijede nakon početnog zanosa.
Nedavno je upoznala krasnog dečka. Sama je inicirala upoznavanje, baš u njenom stilu: porukom preko konobara. «Čuli» su se SMS-om pa telefonom pa su se i našli «na kavi». On je, odmah, znao tko mu šalje poruku jer su se gledali cijelo veče. Dobar start. Zar ne?!
Prema njenim riječima, super se slažu. Pričaju satima, na telefon, kada se ne vide, u toku dana razmijene toliko, poruka da bi im HT mogao dati pohvalnicu...On se njoj JAKO sviđa, ona se njemu toliko sviđa da izbjegava tjelesni dodir, da izbjegava sjediti kraj nje...Naime, postoji ALI u toj priči...
ALI on ima curu...
On ima curu u drugom gradu, zajedno su dvije godine, ali se, od početka veze, viđaju samo vikendom, i to, čak, ne svaki vikend...Nezadovoljan je tom vezom. Želi izaći iz nje. Do sada nije susreo dovoljno dobru alternativu koja bi bila vrijedna toga da svoj i tuđi život okrene «upside down».
Kaže da je puno njegovih prijatelja zaglavilo u lošim vezama, pa i brakovima, koji su završili razvodom, ali..Ali žao mu je te Cure Na Daljinu.
Polazim od pretpostavke da, dečko, ne mulja. I, skroz, mi je grozno da je netko s nekim jer ga sažaljeva. Vi biste voljeli da je vaša polovica s vama jer vas sažaljeva?!
Cura Na Daljinu živi u ruralnoj sredini. Tamo je, već, s njezinih 25 god. ona «stara cura». Ne posjećuje dečka jer je tata ne pusti...Očekuje brak i djecu. Naravno, s njim.
Razumijem takav mentalitet. Nije joj lako. Prekid s dečkom, «budućim», za nju je sramota, poraz, pad sistema i teško se vratit kući, roditeljima, s takvom vijesti (to sve kaže cura iz iste sredine, ali koja je, ipak, otišla u drugi grad na studij, i koja mojoj prijateljici pokušava objasniti da nije sve «crno- bijelo»).
Naime, moja prijateljica kaže da kada bi ona, tako, imala dečka, do kojeg joj je stalo, preselila bi se k njemu, u drugi grad...Trudila bi se biti, njemu, što bliže.
No, nije, ovdje, tema ta kulturalna razlika.
Dakle, dečku je teško prekinuti s njom. Prijateljica ga, kako sam kaže, skroz privlači: i fizički i intelektualno, ali ne želi učiniti ništa. Ne želi započeti ništa prije nego raščisti s curom.
I to je, po meni, skroz fer i super. Prijeteljica može, danas-sutra, u vezi s njim, ako do nje dođe, očekivati fair play.
Slijedeći vikend odlazi kod cure i skuplja snage za «cut».
On ima jak osjećaj odgovornosti, jak zaštitnički instinkt, čak toliko da zatomi vlastitu dobrobit, vlastitu sreću.
Ja nisam, baš 100% sigurna da će, slijedeći vikend, riješiti stvar. Mislim da će mu trebati više vikenda.
Nije mu lako.
Ni njemu, niti prijateljici, a neće biti niti Curi Na Daljinu.
Još nešto: smatram da se ne može graditi vlastita sreća na tuđoj nesreći. Mislim da takva veza, od početka, ima neku lošu vibru.
I mislim da je odgovornost i odluka njegova. Prijeteljici sam preporučila da ga ne forsira, ne tlači, ne pokušava ništa što ne bi voljela da njezin dečko radi s drugom curom.
Mislim, to sam joj i rekla, da kada bi spavali skupa, ona bi ga samo, podsjećala na njegov pad morala, kojeg se jako drži. I tu ne bi bilo sreće.
A kada bi i bili u vezi, dobro poznam svoju prijateljicu, pitala bi se, s punim pravom, hoće li i ona doživjeti sudbinu Cure Na Daljinu.

Nakon dugo, dugo vremena... Zapravo ne sjećam se kada smo proveli večer bez TV-a...Desio se i taj «mirakul»...
Baš me zanima kako će izgledati večer!!!!
Muž, upravo sada, gunđa i nosi u video nepogledanu «Vampirovu sjenu». I nije neki romantičan film : )
Inače, popodne smo se posvađali. Trebali smo ići u crkvu pogledati jedan čin «vjenčavanja» naših prijetelja, ali ništa od toga. Kćer nije spavala od kada se probudila, od devet, grintala je, vrištala, zijevala, trljala oči...Ali ništa od sna.
Nisam je takvu htjela puštati kod none, a još manje voditi je s nama.
E, onda sam ja ispala «ovakva i onakva», i «nije čudo što Dijete ne spava jer si nervozna» i bla, bla. A kada sam ga pitala je li On smiren, i kada se zaletio i rekao «normalno da jesam» i kada sam mu ja rekla «što je, onda, ti ne uspavaš»...Ostao je bez riječi.
Kažem neka ide sam, pa On kaže da trebamo ići zajedno pa ga ja podsjetim kako tako nije mislio kada mu se ženio kolega iz vojske i ja nisam mogla ići jer ja Kćer imala, tek, mjesec dana i bila ovisna o cicama...A «vojni drug» živi u drugom dijelu lijepe naše pa nas ne bi bilo cijeli vikend.
U žaru rasprave daljinski je završio na podu: Imamo neki čudan TV koji se ne može upaliti bez daljinskog. Tj.ima ga vlasnik stana u kojem smo podstanari.
Još se, kao durimo, ali se i smijemo svađi.
Dokje Muž petljao oko kompjutera u nadi će ga HTV pustiti da besplatno gleda njihov program na Internetu...Ja sam se išla otuširati i izdepilirati jer zna se što dolazi nakon mirenja... ;)
I baš me zanima hoće li mi Muž donijeti čokoladu. Baš mi se jede, a nema je u kući. Rekao je, na izlazu, da će mi donijeti samo ambalažu kao znak da ju je imao i pojeo i da me izguštira...
Hmmm.Baš me zanima.
Veselim se večeri bez TV. Iako bi mi najpametnije bilo da idem spavati jer sam krepana od cijelog dana. Btw, Dijete je zaspalo tek u osam i pol.
Vratio se Muž bez čokolade i bez ambalaže..

Pita se što će raditi bez TV...
Mašta, mašta...

Tolstoj je napisao da su «svi sretni parovi sretni na isti način, a nesretni su svaki na svoj način».
Smatram da nije bio u pravu. Razlike postoje i u sreći i u nesreći.
Ovih dana sam, poprilično, umorna jer je Kćer upala u neku fazu buđenja po noći tako da se budim, skupa s njom, od četiri puta na više (neku večer sam se budila 10 puta, a «spavala» 7 sati).
Ne traži ona moju intervenciju kako bi, ponovo, zaspala, ali čim je čujem kako gunđa, plače, i ja se probudim. Čini mi se da ružno sanja. Možda joj je, samo, vruće jer, često, pije, po noći.
To mi je opravdanje zbog čega ne pišem o sebi, braku, jer nemam što pisati. Od jutra do večeri mi je ravna crta. Ujutro sam umorna kao i navečer, ali ne dam se.
Sada teme nalazim u, davnim, predavanjima iz Psihologije intimnih odnosa jer mi je kreativnost opala.
Danas sam, u bilješkama, naletila na sedam tipova brakova (i to me podsjetilo na Tolstoja).
Od tih sedam tipova brakova, u tri tipa caruje sreća, većinu vremena, a oni se temelje na razgovoru, slaganju karaktera, razrješavanju konflikata i seksu (zbog toga sam, skroz, za spolne odnose prije braka jer kako bi, inače, saznali jesmo li spolno kompatibilni?! Te preporuke o predbračnoj apstinenciji mi, čak, izgledaju kontraproduktivne za sretan brak. Tko voli, nek izvoli. Bitna je mogućnost odabira).
U ostala četiri tipa braka partneri su, glavnim dijelom, povezani vanjskim elementima kao što su: zajedničko provođenje slobodnog vremena, ista vjera, djeca, obitelj i prijatelji. U takvim brakovima postoji, značajno više, trzavica jer, ono što je bitno, za sretan brak, dolazi «iznutra».
Znate one parove koji su zajedno jer imaju zajedničke prijatelje, pa «s kim' bi se družili nakon prekida», ne žele razvod zbog djece, obitelji koja bi bila povrijeđena, parteni su u bridge-u, tenisu....?
Najveći postotak parova nalazi se u tzv .«mrtvom braku». Čak 40% osoba. Partneri su nezadovoljni na duži vremenski period. Razmišljali su o razvodu, ali nisu ništa poduzeli kako bi ga ostvarili. Kritiziraju jedan drugoga. Nezadovoljni su načinom na koji se partner ponaša, smetaju im neke (nekada se čini SVE) osobine njegove ličnosti... Brak opstaje jer im je tako lakše, bilo zbog djece, materijalnih razloga, obitelji...ili zbog nedostatka alternativa..
Najmanji postotak ljudi se nalazi u tzv. «živom braku». Takvi parovi su jako zadovoljni sa, gotovo svim, aspektima veze i dobro se slažu. Oni su zrele, stabilne ličnosti i imaju slične poglede na provođenje slobodnog vremena, religiju, odgoj djece...naravno, i kod njih se javljaju problemi koje, oni, uspješno rješavaju. Štoviše, sretniji parovi se češće svađaju. Međutim konfliktne situacije ne ostanu nerazriješene. Probleme ne guraju pod tepih, već sve, temeljito, očiste. Zadovoljni su svojim seksualnim životom. Takvi parovi, najčešće, dolaze iz nerazvedenih obitelji i boljeg su socijalnog statusa od prosjeka (ma štogod to značilo u zemlji u kojoj je i prosjek jadan).
Pazite sad: i u «živom braku» jedna od četiri žene, u nekom stadiju braka, razmišlja o razvodu!!!!
Općenito, u svih sedam tipova brakova žene su nezadovoljnije od muškaraca.
WTF...!!!!??
Himna bi nam trebala biti «I can't get no sattisfaction».
Jesmo li, stvarno, tako, nemoguće!!!???

Naišla sam na jedan podatak koji mi se, uopće, ne sviđa. Potiče na razmišljanje...I zaključak je «To nije fer!!!!Postajem lezbijka!!» : )
C. Glick, Ph.D., u jednom svom istraživanju iz 1995. dolazi do rezultata da je «biti u braku dva puta isplativije muškarcima nego ženama».
Ja kažem da je to, donekle, u skladu sa zdravim razumom. Prosječnom muškarcu je, dok je bio dečko, mama kuhala, prala, čistila, spremala, sve stavljala, kako se kod nas kaže «pod rit». Cura, dok još nije bila u statusu udane žene, isto je ručala, često, mamin ručak, mami bi «uvalila» nešto za ispeglat «na brzinu»...Kućne poslove nije obavljala sama, nego je dijelila obaveze s mamom (i sestrom ako je ima).
U braku tri kantuna kuće padnu na nju, a još kada dođe dijete...Prosječan muškarac smatra da je «biti mama» urođeno i da se rađamo sa znanjem kako promijeniti pelene, kako napraviti kašice, kako dojiti...
Srećom ima izuzetaka. I veselim se danu kada će ti izuzeci postati pravilo.Muški um, uz moderne mame, doživljava preporod, renesansu...
Vratimo se na istraživanje iz 1995...Michiganski tim psihologa odvojeno je intervjuirao muževe i žene. Postavili su im pitanja vezana uz podršku, razumijevanje, povjeravanje, unutar braka. Nakon toga postavljeno im je pitanje koliko su zadovoljni partnerom i brakom.
Muževljevo zadovoljstvo, uopće, nije bilo povezano s procjenom intimnosti i povjeravanja..
S druge strane, ženina procjena zadovoljstva partnerom i vezom usko je povezana s njezinom procjenom partnerove podrške i povjeravanja.
Dečki, dragi, hajde malo «šapućite na jastuku»..Mali noćni razgovori, znam, da su kompliciraniji i teži od seksa, ali isplati se potruditi. Nakon seksa, muškarci, bi, najradije, odmah zaspali (i prije toga zapalili cigaretu ako su pušači), a ženama je, baš nakon seksa, potrebno još malo bliskosti. Seksom se zadovoljava potreba za fizičkim zbližavanjem, a razgovorom za emocionalnim.
Drugim riječima, ONA je zadovoljna ukoliko se nalazi u toploj, bliskoj, intimnoj vezi, a ON može i bez «šaputanja na jastuku».
U Michiganskom ispitavanju, jaz među splovima je bio toliki, da su istraživači zaključili kako je «muškarcima bitan status oženjenog čovjeka». Štoviše, JAKO im je bitan.
Pazite sad: oženjeni muškarac će prije dobiti zaposlenje, brže će napredovati na poslu i imati će veću plaću od jednako sposobnog, neoženjenog, kolege koji ulaže jednaki trud u posao.
Što očekivati udana žena s djetetom? Sve suprotno od muškarca s istim statusom.
Tužno, ali istinito. Pa i sama sam radila selekcije za posao i znam kakav je stav poslodavaca. NE SVIH!!!! Na sreću.
A udane žene, majke, imaju veću toleranciju na stres, frustarciju i brže i lakše rješavaju složene probleme, bolje određuju prioritete od muškaraca i žena koje nisu majke!!!! Majke će znati zbog čega je tomu tako.
Starenjem se stvari ne mijenjaju. Stariji muškarci, štoviše, uzamiju zdravo za gotovo da im žena bude njegovateljica i da primaju njezinu, neuvjetovenu, brigu i pažnju.
Biti u braku, za muškarce, je donekle, pitanje života i smrti. Oženjeni muškarci su puno zdraviji i sretniji nego njihovi neoženjeni «kompanjoni po godinama». Ja bih dodala i to: ovisi kakva im je žena ;)

Dragi moji, nisam zapostavila struku. Evo, baš listam Psychology today i odlučila sam vam prenijeti neke važne znanstvene činjenice o vezi/braku.
Odabrala sam, za danas, šest, kako su to autori nazvali, «istina o braku» (uz moje komentare, naravno : ))
1. ZA SVAKU VEZU POSTOJI NADA
Svađe, sukobi, «grintanje», «vađenje masti», «pijenje krvi na slamku», često, započinju zbog dobrih namjera. Najčešće se želi, prigovaranjem, postići neka promjena, pomak u vezi/braku. A promjenu želimo da bi nam bilo bolje. Ako, već, želimo da nam bude bolje u tom braku-znači da, ipak, u njemu, planiramo i ostati!!!
Te «dobre namjere» čine temelj nade da je moguće postići, potpuno, zadovoljavajuću vezu.
Najgore je kada, više, nema niti svađe.
Još nešto: istraživanje je pokazalo da se, čak, 69% svađi, u vezi, ponavlja. Ne mogu se, baš svi, problemi, sve ono što nam smeta, kompletno riješiti. Za neke je, jedino, moguće da dođe da poboljšanja.
Ukoliko promijenimo partnera, jer nam se problemi koje imamo sa sadašnjim čine «kao neboder», samo krećemo u susret nekim novim problemima, nekim novim svađama...
Put do sreće je naučiti živjeti s problemima, «manama» partnera...Naravno, vrijedi raditi na poboljšanju, ali ne očekujte, kompletno, «izlječenje».
2. JEDNO «SPUŠTANJE» PONIŠTAVA 20 LJUBAZNIH POSTUPAKA
Donese vam cvijeće, skuha ručak, uspava dijete, izmasira leđa, fantastično vodite ljubav...I, onda, izađe s dečkima «na jednu cugu», vrati se, kasno u noć, bez vozačke, jer je imao previše promila (ah, ah još uz ovaj novi zakon), a trebali ste, za vikend, otići na more..Vi nemate vozačku, u ovoj priči.
Što vam, tada, vrijedi sva, njegova» ljubaznost od večeri prije.
Mislim da ne treba, dalje, raspravljati o ovoj točki.
Cure su, više, sklone povrijediti riječima nego djelima. Odredite povoljan trenutak za razgovor i , molim, bez optuživačkog tona.
3. MALA PROMJENA KOJU ĆETE UČINITI NA SEBI MOŽE DOVESTI DO VELIKIH PROMJENA U VEZI
Mnogo parova koji se nalaze u «razdrmanoj vezi» misle da su potrebne velike promjene, ako ne i čudo, da se veza poboljša i spasi.
U većini slučajeva jedan partner od drugoga traži i očekuje neku promjenu ponašanja i taj drugi partner treba postati «čudotvorac». Na njegova, jadna, pleća, stavljen je teret cijelog braka.
Ali, ops, mi nemamo kontrolu nad partnerovim ponašanjem!!!!!
Kao rezultat tih, pogrešnih, očekivanja, razvija se osjećaj bespomonoćni i bezperspektivnosti.
«Ah, kada bi se barem on/ona promijenila, sve bi bilo u redu...». Zvuči poznato?
Pomak, u kvaliteti veze, na bolje, se dogodi kada shvatimo da čak i mali pomak u nama može dovesti do značajnog poboljšanja.
Što možemo napraviti? Dati, neki, kompliment partneru (iskreni!!! Pa nije, valjda, toliko loš da ne možete naći, makar jednu, dobru stvar), zagrliti ga, bez razloga, poljubiti...Ne nazivajte ga pogrdnim imenima, u ljutnji i prestanite se «duriti» i ignorirati ga...
4.NIJE PROBLEM U RAZLIKAMA, IZMEĐU PARTNERA, VEĆ U NAČINU NA KOJI SE NOSE S TIM RAZLIKAMA
Vi volite izlaziti, ona voli ostati kod kuće uz TV.
Vi volite rano otići u krevet, a on je «noćna ptica».
Zbog toga veza «ne štima»..Zvuči logično, zar ne?!
Nije, baš, tako.
Umijesto na područja slaganja/ne slaganja partneri, u sretnoj vezi, fokusiraju se na slušanje drugoga i razumijevanje njegovih potreba.
Razgovor i slušanje neće izbrisati razlike, time se neće forsirati kompromis...Ali bitno je znati da te partner razumije i da te neće osuđivati zbog tvog razmišljanja, ponašanja...»Pa, svi, normalni parovi izlaze van. Ti si, kao neka, časna sestra..»
Dio slobodnog vremena može se, i poželjno je, provesti odvojeno od partnera.
Jednu subotu, možete, izaći van, a on će drugu ostati, s vama, gledati TV. Ako vam ne smeta da on svaku subotu izlazi van, a vi gledate TV tada nema problema..
5.MUŠKARCI I ŽENE KORISTE RAZLIČITA ORUŽJA, U SVAĐI, ALI SU IM OZLJEDE JEDNAKE
Ne samo da, i muškarci i žene, jedanko pate, nakon svađe nego su im, za razliku od nekih predrasuda, jedanki i ciljevi koje žele postići u vezi: prihvaćanje, podrška, privrženost.
Kada se parovi svađaju, energiju usmjeravaju na traženje idealnog oružja kojim će napasti i dotući «protivnika», umijesto da je usmijere na zajedničke ciljeve.
Nije točno da muškarci «imaju problema s intimnošću» niti da žene «dramatiziraju i pretjeruju». Muškarci i žene se, tek neznatno, razlikuju u potrebi za intimnošću i u dramatizaciji.
Zbog različitih razloga, i biloloških i kulturalnih, muškarcima više, od žena, smeta spoznaja da se nalaze u konfliktnoj situaciji, smeta im sukob, dok ženama više smeta emocionalna distanca između nje i partnera, nego li što ona smeta muškarcima.
Zbog toga muškarci, ponekad, bježe od razgovora jer ne žele sukob (tu sam ja pronašla svog Muža, On izbjegava razgovor jer, svaki put kada ja kažem da mi fali razgovora i da trebamo više razgovarati, On očekuje sukob!!!!) dok bi žene, najradije, odmah htjele razriješiti, sve bračne probleme, temeljitim razgovorom.
6. POTREBNO JE UVJEŽBAVATI VJEŠTINE POTREBNE ZA DOBRU VEZU
Neki brak shvaćaju kao eksperiment, kao igru. Igramo se mame i tate.
Bombardirani smo informacijama o trećem, petom, sedmom, braku glumaca, pjevača i ostalih «celebrities-a».
Čitamo izvješća kako svaki treći brak završi razvodom...Pomalo se navikavamo da je razvod nešto normalno...
Bla, bla, bla, bla...Truć, truć..
Umijesto da, stalno, mijenjaju partnere u potrazi za srećom ljudi bi trebali naučiti da je ljutnja, neslaganje, konflikt...zajednički, baš svim, vezama. Ako ne prije, onda kasnije.
Rijetko koja osoba posjeduje vještine i volju kako bi u napetoj situaciji, punoj negativnih emocija, ostala pribrana i zaštitala vezu, partnera i sebe.
Umijesto toga, ponašamo se kao gerilci..Nasumično pucamo i, često, ranimo i sebe i partnera...
Ma, ja mislim da nije niti potrebno, opsesivno, truditi se da ne dođe do «gerilskog rata» jer ćemo, tako, zaraditi čir na želucu, u najboljem slučaju.
Mislim da je važnije shvatiti i prihvatiti da ljudi, svašta, kažu i učine u ljutnji i da nije, baš sve, usmjereno protiv nas. Naravno to «svašta» isključuje fizičko i emocionalno zlostavljanje.
Hladne glave, nakom izmirenja, dobro bi došla analiza situacije i dogovor što napraviti kada se slična situacija dogodi, kakva reakcija je zadovoljavajuća za oba partnera, kako bi se željeli, slijedeći put, ponašati...
Ajme meni, odužio se ovaj post. Nadam se da vam je, makar malo,koristio..
Meni je.

Petak 13. mi je, baš, bio OK dan. Taj dan me prošlost odlučila, malo, vući za rukav i vješati mi se oko vrata.
Taj dan sam srela neke značajne ljude, u mom, životu. Ljude koji su, na neki, način bili prekretnica i koje nisam vidjela nekoliko godina. Da, da, da srela sam i Deepa (tko ne zna o kome pričam neka pročita post «Cry baby»).
Krenimo ispočetka...Na putu do Zavoda za zapošljavanje gdje sam imala svoje prvo grupno savjetovanje kao nezaposlena osoba, najprije sam srela X-a. Sišla sam s autobusa, još uvijek brbljajući s poznanicom, kada sam ga ugledala na semaforu.
Prije nekoliko godina Muž (tada moj dečko) i ja imali smo fazu kada smo bili kilometrima udaljeni jedan od drugoga. Mentalno ne fizički. Izgledalo je kao da govorimo različitim jezicima, živimo u različitoj kulturi, kao da ja «bacam kope, a on špade»...Grozno razdoblje. Tada smo odlučili prekinuti. I nismo bili zajedno oko 6 mjeseci.
U tom periodu «nehodanja» X mi je bio i utočište i zatvor. Poprilično smo se zbližili u tom periodu. Emocionalno intenzivno razdoblje. Da ste žarulju stavili, između nas, ona bi zasvjetlila i pukla. Utočište jer me shvaćao, krasna je osoba, a zatvor jer me gušio pažnjom, jer je odmah htio sve... Kao da me grli, ali, ponekad, prejako stisne Tada mi je, doista, trebao prijatelj, a ne novi dečko. Tada sam se bojala da ću, zauvijek, voljeti Muža, a da nećemo biti skupa. (a evo nas danas u braku!!!)..
Međutim, i u tom periodu, Muž i ja smo se čuli , nalazili, samo da bi se svađali...Nismo mogli biti zajedno, a nismo mogli biti niti jedan bez drugoga. Užasno frustrirajuće!!! Tada sam, Mužu, rekla da sam se zeznula kada sam zamislila želju kada smo, jednom, zajedno, ugledali zvijezdu padalicu...Poželjela sam da budemo zauvijek zajedno, ali sam zaboravila dodati «sretni»-zauvijek SRETNI (ili makar dovoljno zadovoljni da ne bi bili nezadovoljni jer «živjeli su sretno do kraja života» je rečenica iz bajki)) zajedno.
Uglavnom, Muž i ja smo odlučili, ponovo, pokušati. X se jako trudio oko mene. Još uvijek susjede pričaju o ogromnom buketu koji sam dobila. Taj buket je samo materijalni iskaz onog emocinalnog koji sam dobila od njega. A kada mi je stigao buket, tako sam snažno htjela da je od Muža! X je bio povrijeđen, «rasut» mojom odlukom. Tada je odlučio napraviti grob, u svom vrtu, u koji će, simbolično, mene zakopati. Koga jednom zakopa, nikada ne otkopava, rekao je, jer truplo zaudara.
Od tada se nismo niti čuli, niti vidjeli pa ni slučajno, u prolazu...
Bilo bi mi drago da sam mu se javila. Bilo bi mo drago da možemo popričati ili, makar, se, civilizirano, pozdraviti...Prvi poriv mi je bio taj da ubrzam korak i pozdravim ga, ali nisam..Poštovala sam njegovu želju. Nisam htjela da, iako je petak 13, mrtvi uskrsnu...Što sam napravila? Pretvarala sam se da ga nisam vidjela. Ne znam je li on mene vidio.
Niti 5 minuta kasnije, dok sam išla zaobilaznim putem, da se ne sretnem s X-om, srela sam Deep-a!!!! E, njega nisam vidjela 2 godine. Prošli put kada smo se sreli bila sam okruglasta s Kćerkom u trbuhu. Drago mi ga je sresti. Bili bi i popili kavu, ako u onoj pjesmo Novih fosila : ), da nisam žurila na zavod, a i nega je čekao frend. Pričali smo 5 minuta i u tih 5 minuta nekoliko puta rekli istu stvar u isto vrijeme. Žena mu treba roditi svaki čas i sin će mu se zvati onako kao sam ja htjela da se zove moj sin, kada još nismo znali da ćemo dobiti Kćer!!!! A i nije neko trendovsko ime...I dalje je zastrašujuća bliskost.Ne vidomo se dvije godine, a kao da smo jučer razgovarali. Sve je, nekako, lagano, lepršavo, prirodno, bez otpora...Kako sam se osjećala? Kao da sam srela najbolju prijateljicu. Dobar osjećaj. Jako dobar osjećaj. Rastali smo se u «čujemo se» raspoloženju. On mi je, davno, rekao da smo nas dvoje savršeni, jedan za drugoga, ali ne i idealni. Ja shvaćam što je htio reći. Istina je.
Na povratku sa Zavoda srela sam poznanika koji mi je, prije, bio prijatelj ajer smo se kretali u istom krugu ljudi. Ista ekipa. On je pisac. Podsjetio me na moju želju da napišem neki roman ili, makar, priručnik o odgoju djece, roditeljstvu ...Odlučila sam nešto napisati u dogledno, neodređeno, vrijeme. Malo me i «naljutio» jer je rekao da «ne izgledam kao mama». To je bio kompliment. A kako, molim te, mame izgledaju?! Stereotipi! Kao da su mame neka posebna vrsta neuglednih, zapuštenih, deformiranih bića koje su, nekada, bile žene!!! Ima i takvih koje nakon što ulove muža i rode smatraju da im je to vrhunac života. Kako im je životni cilj bio imati muža i djecu, prije braka i majčinstva, trudile su se održavati ženstvenost kako bi uhvatile muškarca koji će im osigurati potomka..Muškarac je uhvaćen (hoće li biti i zadržan, takvim ponašanjem, ne znam) i mission completed. Ženstvenost, urednost, «držanje do sebe» je bilo samo sredstvo za doći do cilja. Na sreću, manji je broj takvih mama. Pa, gdje ti živiš, frende?
Muž i ja smo, uspjeli, čak, otići, sami, na pizzu, kao kada smo bili dečko i cura...Ukrali smo, nešto, vremena samo za sebe.I bilo je ,baš , super. I nisam trebala kuhati ručak : )
Kada će, opet, petak 13.?
Jedva čekam!!!

Ne znam što mi se dogodilo ?! Večeras se osjećam, tako, sama.
Možda zbog neispavanosti...Možda jer se ventil mog exspress lonca nije, do kraja, otvorio, nije pustio paru...I dalje ključa neko, nedefinirano, nezadovoljstvo. Možda jer Muž spava, a meni treba razgovor, toplina, osjećaj da je netko pored mene...
To je neka tupa bol. Kao kada kljuca u zubu. Ne boli jako, ali, ipak, osjećam da je prisutno. Onako podmuklo.
Kćerki se dajem 110% i zadovoljenje mojih potreba palo je u drugi, treći plan...Nisam shvatila kako se to dogodilo. Nisam shvatila da mi se to događa. Inače bih spriječila. Muž je rijetko kući, trudim se i posvetiti se Njemu, ali sve manje...Kada se odmara On samuje. Ja sam smetnja.
Osjećam da sam se emocionalno potrošila. Trenutno mi «blinka» rezerva.
Meni su emocije pokretač. Radim na pogon pozitivne energije. A energija mi izgleda kao svijeća koja se gasi, tinja.
Muž radi po cijele dane, kao što sam, već, napomenula.. Doma dođe umoran. Nije mu ni do čega, uglavnom. Dozvoljam mogućnost da se moje, osobno, nezadovoljstvo reflektira na Njega pa sam tako i s Njim nezadovoljna. Dozvoljavam i mogućnost da je problem u Njemu, u Nama.
Forsiram razgovor, za koji smo, već, na različitim blogovima utvrdili da vezi treba kao biljci voda. Ali On cijeli dan razgovara s klijentima, na poslu, i kada dođe kući želi predah, odmor. Ne krivim ga, ali niti ne prihvaćam takvu situaciju. Makar mi je teško forsirati razgovor s čovjekom kojem su oči «na pola koplja». Osjećam se kao da s bičem stojim, iznad Njega, i vičem «Pričaj! Razgovaraj!».
Ne želim biti mučitelj, ali nisam spremna niti na ulogu mučenika.
Osjećam se kao Sizif. Krenem, guram, i, kada pomislim da sam na cilju, sve se vrati na početak.
Mogu se j apuniti pozitivnom energijom i na drugu stranu. Imam hobije, prijateljice, ali ona mi, koliko god grozno zvuči, Muž nije potreban. On postaje, samo, «onaj koji kući nosi novac». Nisam mu namijenila takvu ulogu u svom životu.
Najgore mi je ono kada kažem da trebamo razgovarati jer gubim nit, gubim konce naše veze, ne osjećam se u kući «kao kod kuće», ne znam što misli, što osjeća, čemu se nada, a On će «Pa, evo, razgovaramo».
Druga najgora stvar je ta što znam da me voli, da mu je stalo, da bi, skoro sve, napravio za mene, ali problem mu je taj hebeni razgovor!!! Ne kuži važnost stvari! On se trudi na druge načine. Načine koji mi ne trebaju. Kao da benzincu tankaš dizel.
Počela sam se osjećati bolje i opuštenije, više kao ja, bliže sebi, dok razgovaram s drugima. Osjećam da tako puno toga mogu dati što Njemu ne treba. I taj višak, u meni, vrišti. Hoće izaći.
Ne sviđa mi se to što osjećam. Možda mi je potrebno samo malo odmora, samo mali odmak od obitelji da, opet, osjetim kako pripadam toj obitelji.
I ja sam imala posao gdje sam cijelo vrijeme komunicirala, ali kada sam došla doma, nisam šutjela. Nije mi poslovni razgovor bio zamjena za intimni razgovor s partnerom. Nisam s njima u braku.
Muž se probudio i kažem mu da pišem post o našoj «nekomunikaciji», a on će «Kakvoj nekomunikaciji?». I što mu, na to, reći?! Kao da ja vidim bijele miševe, roze leteće slonove, whatever, a za Njega to ne postoji.
Kako razgovarati o nečemu čega nema?
Gledamo isti film, a prepričali bi vam drugačiji sadržaj.
Koji katastrofalan feeling!!!

Ovo sam pisala sinoć, ali mi je «štekala» stranica blog-a pa nisam uspjela objaviti, iako danas osjećam manji intenzitet svega navedenoga, ipak, osjećam. Sinoć sam ga razbudila jer sam MORALA «odmah i sad» reći što osjećam. Nije mu bilo jasno. Rekla sam da se osjećam kao pas koj iima vrhunsku hranu, vodu, lijepu kućicu, svaki dan ga šetaju, vode ga na parenje, ali ga nikad ne podragaju.
Rekla sam da ja tražim, samo,čašu vode, On mi nosi kavu, čaj, kakao...i još se ljuti kao sam nezahvalna jer se trudio oko tih napitaka..Ali ja sam tražila SAMO čašu vode (naravno, ne mislim doslovno)!!!!
Ispala sam ja kriva za sve kako se osjećam. Nije važno.
Danas je nazvao s posla i pita kako sam, kako se osjećam i kaže da će večeras s Kćerkom u šetnju kako bih ja mogla predahnuti. Osjećam da mu je žao zbog mojih osjećaja. I meni je žao što je njemu žao. Ali brak se ne bi trebao satojati od dvoje ljudi koji su tužni, kojima je žao...
U biti, volim ovu situaciju, iako je mučna, jer je ona početak nečeg novog.

Kako vidim, ima zainteresiranih za porod u vodi pa sam odlučila, s dodatnim informacijama, pomoći potencijalnim i «kinetičkim» trudnicama (ovo «potencijalno» me, uvijek, podsjeti na potencijalnu i kinetičku energiju, a, nisam, baš voljela fiziku. : ))
Porod u vodi nije moguć u svakom rodilištu, nažalost, pa se raspitajte koje, najbliže, rodilište ima opremu potrebnu za takav porod.
Koliko znam, u vodi, možete roditi u Rijeci, Osijeku i, odnedavno, ali to nisam 100% sigurna, i u Zagrebu.
Nadalje, potrebno je ispunjavati i neke fizičke, zdravstvene uvjete kako bi smjele roditi u vodi. Kada sam ja rađala, u 5.mjesecu 2003., trebala sam obaviti testove na HIV, hepatitis B i C i klamidiju. Nedavno mi je prijateljica obavljala pretrage za porod u vodi i spominjala je da su uvedene neke nove pretrage (čistoća brisa, čini mi se) pa je, najpametnije, nazvati rodilište i raspitati se o tome «na pravom mjestu».
Ja sam rodila u vodi u Rijeci pa vam opisujem proceduru koju sam ja prošla. Pretpostavljam da se ona razlikuje u drugim rodilištima (ali ne bi trebala postojati značajna razlika).
Kako je velika (VELIKA!!!!) zainteresiranost za porod u vodi potrebno je obavijestiti rodilište da želite roditi u vodi (neke trudnice već s mjesec dana trudnoće zovu rodiište. Ja sam ih nazvala s, nekih, 5, 6 mjeseci). Tada vam kažu da je potrebno doći, u rodilište, na pregled, nekih, 10 dana prije termina poroda i donijeti sve nalaze.
Cijela trudnoća treba biti kao «po knjizi». Ne smije bit prisutna nikava patologija kod trudnice i/ili djeteta.
Beba treba biti u pravom položaju za rađanje. Rađanje «na zadak» ne može se obaviti u vodi. Također, plodna voda treba biti čista tj.beba se ne smije pokakati u plodnoj vodi (to se jako rijetko događa).
Porod treba bit terminski. Nisam sigurna kolika su odstupanja moguća. Mislim da od 39-41 tjedna smijete roditi u vodi.
Kod poroda u vodi obavezno je brijanje, klistiranje i tuširanje. Ne dobiva se «drip» tj.ne izazivaju se umjetni trudovi tako da, ukoliko, se trudnica ne može dovoljno (5 cm) otvoriti vlastitim trudovima, i treba dobiti «drip», porod u vodi otpada.
U vodu ulazite kada ste dovoljno otvorene. Treba oko pola sata da se napuni kada pa, ukoliko, se bebica požuri tj.ginekolog utvrdi da će se beba roditi prije nego se kada uspije napuniti...Tada vam je, svejedno. Što je pola sata rađanja?
Od nedavno, vrijeme čekanja dok se napuni kada, možete provesti skakučući na velikoj, mekanoj lopti. To, navodno, ubrzava spuštanje bebe u porodni kanal. Ubrzava rađanje, a i lakši su trudovi dok «hopsate».
U vodi možete, maksimalno, biti sat i pol. Ukoliko se beba do tada ne rodi, izlazite iz vode i čekate, na stolu za rađanje, da se kada, ponovo, napuni. Ukoliko ne rodite u slijedećih sat i pol-otpada porod u vodi. Topla voda snizuje tlak. Ukoliko, inače, imate nizak tlak, isto, ne možete roditi u vodi. Pod nizak tlak ,stvarno, mislim dijagnosticiran nizak tlak kao bolest. Ja sm niskotlakašica, ali ne toliko da moram uzimati ljekove.
Dok ste u kadi možete birati položaj koji vam najviše odgovara. Ja sam čučala, plutala, naslonjena na mali «šlauf». Također, možete piti: vodu ili čaj. Alkohol nije dozvoljen niti za buduće mame niti za buduće očeve : )
Naravno, cijelo vrijeme ste pod nadzorom. I vi i beba. Ukoliko postoji i najmanja sumnja da nešto može krenuti (ne daj Bože) po zlu, tada nastavljate rađati na klasičan način.
Ukoliko uđete u vodu, to nije garant da ćete, doista, roditi u vodi. Budite optimistične, razmišljajte pozitivno, ali budite spremne i na porod na stolu, tako da vas ta situacija ne iznenadi ukoliko do nje dođe.
Ja sam, doista, rodila u vodi. Kćer je «isplivala» iz mene, ali babica kaže da više poroda završi na stolu. Najteži dio prođe u vodi, a kada treba tiskati, to je, vjerujete puno manje bolno i kratko traje, uglavnom, to se obavi na stolu. Ne znam razloge. Vjerojatno, ukoliko, je potrebno, malo, zarezati.
Ako, skroz, rodite u vodi: dakle i drugo i treće porođajno doba, tada nema rezanja i šivanja. Ja sam malo «pukla» i zaradila 2 mala unutarnja šava za koja nisam ni znala da ih imam. Eto, toliko su me boljela : )
Postoji dosta predrasuda i strahova u vezi s rađanjem u vodi. Meni je, čak, moja ginekologica rekla da bi ona, na mom mjestu, pustila de se više beba rodi u vodi prije nego bi se ona odlučila za taj porod (porod u vodi počeo je u drugom mjesecu, a ja sam rodila u petom pa se, njoj, to činilo kao malo vremena da se »izvježbaju»).
Vidim, koristite internet i na njemu možete naći, brdo, informacija o porodu u vodi. Ja mislim da je najvažnije da vi, sami sa sobom, raščistite je li takav porod za vas. Ako vas muče sumnje ili strahovi, bolje nemojte tako rađati jer će te tada biti, još, napetije nego što bi, inače, bile. Kako će beba izaći van kada se vaši mišići, u stresu, grče? Mislim da je potrebno biti maksimalno opušten. Koliko god možete u tom uzbuđujućem, stresnom, trenutku jer tada sve ide lakše. I slušajte babicu. Ja nemam dovoljno riječi hvale za, predivnu, sestru Lelu koja u tom, sretnom trenutku, bila uz mene. Krasna je.
Ja sam, otkada sam na fakultetu saznala o porodu u vodi, željela roditi u vodi.
Presretna sam bila kada sam saznala za tu mogućnost u mom gradu!!!
Još nešto...Porod se plaćao 950 kn, ali, mislim, da se od svibnja više ne plaća. Raspitajte se...
Ako vas još što zanima, slobodno me pitajte pa će biti još postova na tu temu...
Porod ne treba bit bolan niti traumatičan!!!!
Prekrasan je trenutak kada ugledate svoje dijete prvi put!!!

Kada bih trebala označiti jedan dan i tako će svi drugi dani u životu izgledati..Hmmm...Imam dvojbu.U glavi mi je jedna romantična večer i jutro kada sam rodila Kćer.
Manje-više svi imaju «jednu romantičnu večer» pa neću pisati o tome. Pisati ću o porodu.
Ovaj post može biti strašilo za sve trudnice i one koje to žele postati. Strašilo koje straši strahove jer moj porod je bio «za poželjeti»...
Izračunati termin poroda, prema zadnjoj menstruaciji, bio je 18.05. «Moj termin» prema zadnjoj ovulaciji bio je 16.05. međutim došao je i 19; i ništa posebno se nije događalo sve do večeri...
Muž je došao s posla oko 19 sati. Taj dan je, za ručak, bio pesto genovese s paštom (niste baš u motu za kuhanje kada od trbuha ne vidite ni padelu : )). Muž je počeo jesti, a ja osjetim da nešto «tamo dolje» curi. Ništa strašno. Onako: kao jedna jušna žlica tekućine. Kažem ja Mužu da mi je, možda, pukao vodenjak. Ali kako sam već ranije imala lažna pucanja vodenjaka (pojačan iscjedak) mislila sam da je opet lažna uzbuna..Očekivala sam, ne znam zašto, da će mi porod početi trudovima.
Taman mi je zvonio mobitel, dok smo se mi premišljali je li to pukao vodenjak ili je iscjedak ili je, samo, pobjegao pi-pi...Zove prijateljica, koja je već rodila. Ispričam joj situaciju i kaže ona da je tako i njoj pukao vodenjak-najprije pomalo, a onda «poplava»...Završimo mi razgovor, otiđem u WC provjeriti situaciju, a ono curi, curi po nogama...
Muž je odmah htio krenuti, nije ni završio večeru. Ja, po prirodi, nisam paničarka. Kažem neka dovrši večeru, ja ću nazvati njegovog brata kome smo posudili auto i kada on stigne-krećemo...Šetkala sam gore-dole po kući...Nisam znala da li da se smijem ili plačem...Konačno ću upoznati Kćer!!!! Juuupi!!!! A što ako ipak doživim horror priče s poroda?! Ma, neeeeeću...Ponavljala sam svoju mantru kako će sve biti just fine.
Mužev brat (je li se to kaže šogor?) nije bio dostupan. Tatu ne želim zvati jer je trtaroš. Kaže Muž da je njegov tata cool pa će nas on voziti. Ja mislim da svekar, smo, glumi cooler-a i bila sam u pravu. Dođe svekar, sav se trese. ..Ja se pokušavam šaliti jer mi ga žao takvog gledati (pa ne rađa on nego ja), a on će, točno se sjećam riječi, «Dobro je biti hrabar, ali ti si to malo previše...».
Nisam hrabra «malo previše» nego sam osjećala, znala, da će sve biti OK. Od početka trudnoće sam govorila da ću dati Kćeri 45 minuta da izađe van, a ako neće-vraćam se kući : ) Ignorirala sam «dobronamjerne» priče o porodima koje nisu zvučale baš lijepo, a pamtila sam samo one o brzim, malo bolnim, savršenim porodima...pa, zbog čega i moj ne bi bio takav?!
Konačno smo krenuli. Pozdravljam se sa susjedima k'o da idem u vojsku. Šetam kao guska, s dva debela Vir uloška među nogama i sva buckasta...Vodenjak je pukao oko 20:00, a u rodilište smo stigli oko 21:30.
Dolazim na portu, objasnim sestri da sam došla roditi, da mi je, vjerojatno, pukao vodenjak...Muž i svekar statiraju...Dolazimo pred rađaonu. Pozvonim na zvonce. Stiže sestra Ksenija (sjetim je se s tečaja za trudnice). Odvodi me na «kobilu». Stiže,wow zgodan, ginekolog i kaže da rađam. Otvorena sam 2 cm (i nije nešto). U onoj «sexy» bolničkoj spavaćici odem reći Mužu da, ipak, ostajem. On se dogovara sa Ksenijom da ga nazove, kada porod bude blizu, jer smo se dogovorili da će prisustvovati rađanju.
Slijedi brijanje, klistiranje, tuširanje...Ma, ništa strašno. Ja sam se doma brijala, u nemogućim yoga pozama, jer sam čula priče o tupim žiletima, ali sestra Ksenija je popravila «frizuricu» sa novim žiletom, raspakiranim predamnom. Od trudova još ni traga.
Klistiranje je, na početku...Kako da to fino kažem... Uvođenja klistira u analni otvor (aha!!) bilo malo neugodno, ali kada je krenulo, mogli smo tako do sutra. Od trudova ni glasa.
Nisam nigdje vidjela nikakav sat pa ne znam koliko je dugo procedura trajala. Nakon svega navedenoga odveli su me u predrađaonu gdje su me prikopčali na aparate. Ja sam rodila u vodi, tako da nije bilo induciranih trudova. Zaključili su da neću još dugo roditi jer nema trudova pa da bi bilo najbolje da malo odspavam. Lako reći...Adrenalin je učinio svoje. Slušala sam kako druge žene rađaju. To mi baš i nije trebalo. Čula sam uzvike «Vadite ga van!», «Ne mogu više!» vrištanje...I čekala sam kada će početi moja scena. Prekrasan osjećaj je bio kada sam čula bebice, tek rođene, kako plaču...Znala sam da ću, uskoro, i ja ugledati svoju curu...
Onda sam, ne znam u koliko sati, počela osjećati lagana stezanja...javim sestri, prilkjuči me na aparat i...Ništa nije izmjerio...
Stezanja su postala pravilnija, ali «bol» je bila takva da bih, da sam doma, sigurno to prespavala.
Konačno sam «snimila» sat na zidu. Bilo je 3:30. Zaključila sam da ovo već predugo traje i slagala doktoru (onom zgodnom) da su počeli jači trudovi, da me boli. Pregledao me i ozbiljno zakimao glavom «Punite kadu. Otvorena je više od 5 cm...». Juuuuuuuupi!!!!
U 4 sam bila u kadi, u 4 i 45 sam rodila. Snažnije sam osjećala jedino trudove pred kraj poroda kada sam već smjela tiskati. Čak sam ja uvjeravala babicu da rađam, da osjećam snažan pritisak na crijeva kao da trebam obaviti nuždu...Kaže meni babica da ne bih ja tako s njom pričala, pila čaj, da, doista, rađam...Ipak je odlučila provjeriti...Iz čučećeg položaja prešla sam u poluležeći, pogledala «dolje» i vidjela kosicu...!!!!! Kosicu mog Djeteta!!!! Kroz cijeli porod razgovarala sam sa Kćerkom, molila je da brzo izađe, da je upoznamo...Još malo pa ću je ugledati!!!!
Muž je bio zbunjen cijelom situacijom i osjećao se beskorisno. Mi smo razgovarali, slušali muziku (svirao je Narodni radio i samo sam se nadala da malenu neće dočekati npr.Thompson)...kada sam smjela tiskati tada je Muž postao koristan-podupirao mi je leđa. On je slušao maminu jezovitiu priču o tome kako ga je teško rodila pa, onda, i porodi na filmovima idu uz obevezno vikanje, vrištanje...Ma, nije znao što ga očekuje i, pomalo, se pribojavao u kakvom će me stanju zateći.
Nisam osjetila kada sam rodila. Još sam žmirila, u trudu, kada sam čula kratko «Kmeee». Cura, uopće, nije plakala ka druge bebe koje sam čula. Navodno, porod u vodi, za njih, nije stresan jer iz vodenog okruženja uđu u vodeno okruženje.
Odmah su mi je, još vezanu pupčanom vrpcom, stavili na trbuh. Poljubila sam je onako «slinavu». Nisam plakala. Bez suza. Ali osjećala sam se fantastično!!!! To je dio mene. Dio nas. Razmišljala sam o tome kako je pukla ljubav i krhotinama ranila dva bića: Muža i mene, krvi su se izmješale i nastana je Ona, Kćerka. Mislim, bilo je dosta krvi, pa nije čudo što sam imala takve «filmove» : )
Kako smo, mi, ljudi, zapravo moćni: možemo stvoriti novi život. Cijeli novi svijet. Nažalost, ima puno onih kojima bi tu moć bilo dobro oduzeti, smanjiti je, dok se ne «opamete»...Razmišljam o svoj zlostavljanoj djeci i o tome kako trebaš proći svu silinu testova, ispitivanja, mjerenja..za posvojiti dijete, a nitko ne testira buduće roditelje...Ali to je neki novi post.
(Sada jeMuž bacio pogled na ovaj post i rekao da «to nitko živ neće čitati» jer je predugačak).
Mogla, bih, stvarno, pisati i isati i pisati...O tome kako je Mužu pozlilo, kako je moja nona razbila glavu dok je «trčala» na telefon kada su joj javili da je postala pranona (ona je cijelu noć molila za mene i, možda, i njenoj pozitivnoj energiji i Bogu trebam zahvaliti što je sve tako dobro prošlo), kako sam je prvi put dojila, kako je bila najglasnija u sobi....Ali neću, sada. Možda drugi put.

Ovo je moj sinoćnji post, ali kako je blog bio «na usavršavanju», evo, šaljem ovaj post, sada.

A, što da vam kažem?!! Očito da nisam vani čim pišem ovaj post.
Taman sam se spremala na tuširanje kada je Muž, nasmiješen od uha do uha, došao u kupaonu noseći telefon u ruci. Poznam taj ironično pobjedonosni osmjeh...Nije slutilo na dobro.
Zvala me I. koja kaže da je druga I.odustala od izlaska jer je ružno vrijeme i dobila je «stvari». T. i M se ne javljaju na mobitele, ali pokušat će, čim prije, doći do njih tako da se uspijemo, eventualno, reorganizirati.
Već sam osjećala da neću ja nigdje, da ću provesti mirnu obiteljsku večer, «za promjenu»...
A taman sam bila «nabrijana»...
Svejedno, ja se, optimistično, spremam kao da se ništa nije dogodilo...Nakon 15 min zvoni mi mob. Ponovo I. Ukratko: M.je bila cijeli dan na putu pa je «krepana», i još uz ovo vrijeme...T.se ne da nigdje kada pogleda kroz prozor i vidi prolom oblaka i nebo koje ne odaje dojam da bi takvo st(r)anje moglo, uskoro, prestati...
Da mi nije cijeli dan bio na oku optužila bih Muža da je pjevao dodolske pjesme «Oj dodole, dodole, a mi brže, oblak brže, oblaci nas pretekoše.....». Hmmm...On je više tip za tam-tam bubnjeve, ali taj zvuk ne bi, mogao proći neopažen pored mog uha...
A odabrala sam dobru robu. Onako, baš sam bila sveukupno, zadovoljna. Kao što sam napisala, casual, kombinacija, ali Muž je rekao da ne valja što znači da, poprilično, valja. Promrmljao je da je majica kao paučina....Ili nešto slično.
Pred kućom mi je parkirana stara Škoda...Čak mi je prostrujalo kroz glavu da uzmem taj vrlo, vrlo nesiguran auto..Što bi rekli «krama». Kaže Muž da sam luda. Još po ovom vremenu i da ću se ubit negdje..Teška srca priznajem da je u pravu. (Ipak ga je briga za mene iako sam «zmija»).
Mužev poslovni auto ne smijem ja voziti..Hebi ga!!! Ova lady ostaje kući i ništa od njezine lady's večeri...
Zbog, glupe, utakmica ništa niti od romantične večeri...Mislila sam da, makar, izgladimo nesporazume, da «iš-iš» potjeramo negativan naboj između nas...
Predložila sam mu da odglumimo da sam vani. On neka bude «tip sa šanka» koji mi plaća cugu jer me hoće napit i iskoristiti...: ) Moglo bi biti doooobroooo..Ali, po svemu sudeći, neće biti nikako...Za bilo što što je meni na pameti potrebno je dvoje.

Večeras planiram izaći , s curama, van. Zadnji put sam s njima bila vani...hm....hm....prije, nekih, šest mjeseci!!!
Od ujutro, Kćer i ja plešemo po kući i baš sam «in the mood»...
Muž je dugo spavao jer je on sinoć bio vani. Ovaj moj izlazak nije «revanš». I tako i onako bih izašla jer mi je «čaša puna». Trebam, tako neku, situaciju da mi podigne poklopac express lonca.
Ovako, kada nakon dugo vremena, idem van, osjećam se kao u pubertetu. Kao da su mi to prvi izlasci. Kada tek dođem u gužvu osjetim se «izgubljeno», ali brzo se ja nađem : )
Što ću obući? Niš' posebno. Traperice, sandale i neku ljetnu majičicu...Uvijek mi je udobnost bila bitna. Nisam «šminkerski tip». U nekoj svečanijoj odjeći, onako «zrihtana» osjećam se kao u konzervi...Pretijesnoj konzervi i ne mogu se zabaviti u punoj punini.
Već sam počela režati na Muža, u zadnje vrijeme. Još malo pa ću i gristi...Tako da je, za svih nas, bolje da se odem «ispucati».
Ni On mi ne ostaje dužan. Osjećam se neshvaćeno.Osjećam se kao zmija u tijesnoj košuljici (kaže Muž da i jesam zmija..Nisam, «dragi», zmaj sam...po kineskom).
Osjećam se kao u željeznoj djevici i promatram kao mi se šiljci približavaju tijelu. Osjećam se kao da me sve svrbi, a ne mogu se počešati...Mislim da ste stekli dojam kako se osjećam, da ne ulazim u dajnje opise i, stvarno, se počnem češati...
Uglavnom, da se ne ubacim u loše raspoloženje...idemo pjevati...
It's a ladys night...Tralalalalalalala....
Nama je nastupio neki bračni perod kada je bolje da što manje vremena provodimo skupa. Počelo me sve, u vezi s njim, živcirati...Kada kaže npr. »Treba kupiti prašak za suđe prat'». To, nije PRAŠAK nego deterdžent!!!!
Postajem isfrustrirana domaćica (s čokoladom :) ) i aj dont lajk it. Nisam naviknuta. Kako bi moja nona rekla: ponašam se k'o stara divojka, a to nisam:-em sam u braku, em nisam stara po godinama...

Baš sam se razveselila. U dnevniku sam pronašla i papirić s nekim «črčkarijama» i ustanovila sam da su to neke moje pjesme.
Volim, tako iznenada, naći dio onoga što sam nekada bila (i što i dalje živi ukomponirano u «onu koja sam sada»).
Hajde, podijelit ću to s vama.
Nema datuma, ali znam da su pjesme nastale u srednjoj školi.
Niste znali da pišem? E, sada znate!!! : )
Hm, već duuugo nisam ništa napisala, ali imam nekoliko ispisanih rokovnika. Ne volim kompjuter. Pisana riječ ima «ono nešto», ima dušu. Volim kada mogu prekrižiti, pošarati neki stih, ili ga staviti u zagradu kada se sjetim boljih riječi...

(NEMA NASLOVA)
Strah me voljeti te
I umrijeti u tvom moru.
Postati školjka bez sjećanja,
Hladnoća na vrućem zraku.
I izgubiti sebe u potrazi za tobom.
Strah me srušiti svoj svijet kako bih stvorila našu planetu.
Ne želim ubrati crvenu jabuku i
Probuditi se daleko od raja.

SJEĆANJA
Okreni se i pogledaj u prošlost-
Sjene joj se gube u daljini.
Dio tebe odlazi s njom,
A dio nje lebdi u tvojoj blizini.
I čemu, sada, natrag, sjene zvati
Kad prošlost, snagom volje,
Ne može više da se vrati!!!!

(ok, ok, znam da nisu svi stihovi baš književni hrvatski, ali dopustite mi tu pjesničku slobodu)

(NEMA NASLOVA)

Sjeti se mene kada budeš svoje misli spremao na put.
Uberi dio onoga što je moglo biti naše i
Ne daj da uvene miris nezrele ljubavi.

Samo jedna rečenica za koju se sjećam da sam je, kasnije, upotrijebila u nekoj pjesmi : Srce mi je prekrio snijeg na kojem se vide otisci tvojih stopala...

Baš bih voljela da mogu zagrliti ondašnju sebe i utješti je. Reći joj da će imati krasne dečke, pravog muža i upoznati ljubav...

Baš sam romantično raspoložena. Dnevnik me raspekmezio...

Joj, kako je super biti dijete!!! Ali biti dijete s pameti i iskustvom odraslog bilo bi, možda, još bolje.
Da sam ja sada, nakim čudom, na nekoliko dana, opet, dijete, zabavljala bih se kao nikada.
Sada znam da me, sada već pokojni Ugo, ne bi odnio u «karioli», a njega i njegovog «vozila» sam se., poprilično, bojala kao dijete (krivica mojih roditelja. Oni su zaključili kako dijete ne treba plašiti s nečime što ne postoji npr.vještice, vampiri i sl,, već sa pravim ljudim a Ugo je, ni kriv ni dužan, postao, dežurna, «babaroga»).
Sada znam kako i odrasli imaju svoje dvojbe, strahove, kako su odrasli, zapravo, djeca, ali to vješto skrivaju. Da sam, sada, dijete, gazila bi im po «Ahilovoj peti» i tjerala da preispitaju sebe...Onako nevino, s velikim očima i osmjehom na licu...
Biti odrastao znači: ne igrati se, ne glupirati se, biti odgovorna, imati kočnice, po mogućnosti ABS kako ne bi proklizao kada snažno nagaziš papučicu bojeći se da impulsi djeteta, u tebi, ne pregaze pomno građeni image «odrasle osobe»...
Možda nas ima malo koji tako razmišljamo, ali znam da nisam jedina.
Mislim da hrpa bolesti nastaje kočeći sebe. U strahu od toga što će drugi reći i u strahu od toga da, previše, ne odstupamo od pravila o ponašanju «normalnih, zrelih, odraslih» (a, gdje su ta pravila?! Ja ih nikada nisam nigdje pročitala!!).
Pišem ovaj post jer sam se, jutros, sjetila svog prvog dečka. Iz vrtića. Ja sam bila zaljubljena u njega i pitala sam ga hoće lli mi biti dečko i on je rekao «Hoću!». Onda je moja prijateljica Tamara rekla kako je i ona zaljubljena u njega. Uzela sam je za ruku i dovela do «mog dečka» (nažalost, ne sjećam se kako se zove) i rekla mu, nešto u stilu «I Tamara je zaljubljena u tebe. Hoćeš li biti i njen dečko?». Točno se sjećam scene: dignuo je glavu, pogledao me očima boje čokolade, još uvijek je držao autić u ruci, slegnuo je ramenima i rekao, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu «Pa, dobro. Bit ću i njen dečko!» i nastavio se igrati...
E, dečko, moji, što da vama dođe cura s prijateljicom i pita isto pitanje? Dream, dream... : )
Pa se sjećam kako sam bila zaljubljena u Ivana, u prvom razredu. Nisam znala kako da mu to kažem pa sam se dosjetila «trika»...Napisala sam na papirić «She Devil (no, dobro, svoje pravo ime i prezime) + Ivan». Odnijela sam mu papir i rekla da mu je tu poruku poslao Lučano (prijatelj iz razreda). Papir je bio presavijen tako da ja, nisam mogla znati što piše unutra tj.što mu to Lučano poručuje ...Pročitao je, pokazao mi papir, zacrvenio se, a ja sam se počela ljutiti na zbunjenog Lučanota «kakve to laži piše u porukama»...: )
Ja se volim ponašati kao dijete. Volim, ponekad perepustiti se mašti i raditi i govoriti stvari koje mi prve padnu na pamet..Neproračunato, ne razmišljajući, spontano..Kao dijete.
Osjetim kada takva situacija počne živcirati okolinu pa prestanem. Muž se neko vrijeme, zabavlja, a onda postanem, kako On, odrasla osoba, kaže «naporna».
Tako sam jučer, kada me susjed, poznam ga od djetinjstva, pitao koje životinje uzgaja Muževa baka, na selu, odgovorila «Ima slonove, žirafe, nekoliko deva...» Baš mi je tako došlo!!!! Njegov sin, tridesetineštogodišnjak najprije umro od smijeha pa rekao da sam užasno neozbiljna.
Kažem ja njemu, i vama, dovoljno je ozbiljna okolina, ima i previše ozbiljnih ljudi, treba, netko, s vremena na vrijeme, biti i neozbiljan.
Davno sam pročitala, ne znam gdje i kada, «Ništa na ovome svijetu nije ozbiljno. Barem to ništa ne bi trebalo biti».
Djeco, uživajte...!!!!

Našla sam zanimljivu stranicu na kojoj možete provjeriti koliko je vaš blog, ili neka druga web stranica, good, a koliko evil.
Have fun!!!
Ja baš nisam, jako, dobrica...good sam tek 68%!

http://homokaasu.org/gematriculator/

P.S-pokušavam staviti link, ali mi ne uspijeva...Umorna sam, idem leć'...

Danas sam, malo, čitala svoj dnevnik. Zanimljivo je bilo vidjeti što sam pisala onu večer kada sam upoznala svog Muža još dok nisam bila sigurna hoće li mi postati dečko, hoće li me nazvati ili ne.
Bio mi je jako zgodan i bila sam «gotova» na prvi pogled. Jasno se sjećam kako sam ušla u prostoriju u kojoj se On ljuljao na stolici (onako kako smo se znali u školi ljuljati na stolici, iza klupe), kako je zastao kada su nam se pogledi sreli, kako je pružio ruku, kako smo se upoznali, kako sam ja glumila da me nije briga i otišla dalje, a On je došao zamnom jer su mu se, baš tada, jeli keksi, ja sam, gle čuda, bila kod kutije s keksima...A ja sam to izvela isplanirano, baš da vidim hoće li doći...
Pa naš «prvi poljubac» preko šalice kave koju smo dijelili...Zadnja šalica kave pa smo je skupa pili...Gut po gut...»Pokvarila» sam mu kavu jer sam ulila previše mlijeka (i danas mi zna reći da ulijevam puno mlijeka)...Dan prije je ostao bez vozačke (previše promila), a meni je teta radila u policiji pa sam natuknula kako mu, možda, mogu pomoći...Dala sam mu broj telefona i čekala...Već slijedeći dan je zazvonio. Ne znam je li zbog vozačke ili zbog mene : ) Ma, naravno da znam...MENE!!! Cijelo se vrijeme smijao i kužila sam da mu je neugodno.Pa naš prvi «pravi poljubac»: nakon što me otpratio do kuće (pješke jer se ništa nije moglo učiniti u vezi sa vozačkom) rekao je da ima iznenađenje za mene i pitao me je li volim iznenađenja. Kažem je «Ovisi kakva iznenađenja», a On kaže «Pa...Ja bih te poljubio...», a ja kažem «I to bi, kao, bilo iznenađenje?!» i...Poljubili smo se.
Postojalo je nekoliko trenutaka, na samom početku veze kada je veza mogla puknuti. Podsjetila me na to prijateljica koja je baš upoznala «novog potencijalnog» i užasno puno razmišlja o sitnicama..Npr.tip joj je rekao da je, u životu, napravio neke stvari zbog kojih se srami i ona je zabrinuta što bi to moglo biti...Nije sigurna želi li krenuti u dublje upoznavanje. Pa nije nazvao kada je obećao pa ovo pa ono...Mislim da nikada nije kasno odustati. (Pre)brzim odustajanjem može se odbaciti neka dobra veza. Ne mora biti za cijeli život, ali, makar, da se dobro provedete s nekim krivim dok ne naiđe onaj pravi.
Što je moglo, u mom slučaju, dovesti do brzog razlaza?
Prva stvar: dva dečka iz Muževe osnovne škole su bili moji bivši dečki i jedan od njih se, nikako, ne sviđa Mužu i činilo mu se da ako sam mogla hodati s njim da onda, zasigurno, nas dvoje nemamo ništa zajedničkog-skoro me nije, zbog toga, nazvao (ipak je odlučio, osobno, provjeriti koliko se slažemo i imamo zajedničkog. Ma, da nije On nazvao nazvala bih ja njega).
Druga stvar: Muž je rijetko kada zvao u vrijeme kada bi rekao da će nazvati (njemu ne igra veliku ulogu tuđa točnost pa misli da su i drugi takvi. Nije bio svjestan da me dovodi do granica ludila takvim ponašanjem jer da sam ja kasnila njemu to ne bi bilo ni trećinu iritartno kao meni. Vrijeme mu prolazi kao u nekoj drugoj vremenskoj zoni, ali bila sam uporna u ponavljaju koliko je meni točnost važna. «Popravio» bi se pa vratio na staro i onda ispočetka do dana današnjega).
Treća stvar: za jedan seminar na faxu trebao mi je partner ispuniti anketu. Anketa je bila o vezama i međusobnoj privlačnosti. Moju fizičku privačnost, na skali od 1-7 procijenio je sa 3!!!! I danas mu to spominjem kao »sjajnu tehniku zavođenja». Ja sam njega procijenila sa 6. Pitala sam ga tko je sedmica-Elle! Bila sam, malo, razočarana, ali nek' mu bude...Inače sam samouvjerena pa me nije obeshrabrio i «pokopao». Dosta vremena kasnije mi je priznao kako mi nije htio «dati krilla» da se ne uobrazim i pomislim kako je «reš pečen», a bio je ...: ))
Četvrta stvar: na samom početku veze jedan cijeli dan nije mu bilo traga ni glasa-zaglavio je s frendovima Bila sam jako ljuta, ali nisam odustala od njega i veze. A mogla sam...
Peta stvar: u ljutnji ja kažem svašta, što mislim i ne mislim. Znala sam reći stvari, baš ciljano, da povrijedim drugu osobu. Na to sam, odmah, upozorila Muža i rekla da mi ne vjeruje ako u ljutnji kažem da ga ne volim, ako ga provociram, i ponašam se antipatično...Tolerirao je takvo ponašanje uz moje obećanje i nastojanje da ga kontroliram. A mogao je odustati...
Mogla bih još toga nabrajati, ali tih 5 stvari je ostalo u najdubljem sjećanju, i mojem i Muževom.
Poanta posta-ponekad se i idelana osoba može ponašati na, totalno, neidealan način. Ja sam glredala kroz prste. Sa svakom novom «greškom» prsti bi se skupili, «rupa» bi bila manja. Nisam došla do točke da mi se totalno smrači pred očima. Da sam otišla, na početku, nikada ne bih saznala da neću doći do točke «totalnog pomračenja» (hmmm...zasada...nikad se ne zna).
Sada sam se sjetila kolegice s faxa koja je prekinula s dečkom jer je zaboravio da im je «mjesečnica» dana. Ona mu je nosila poklon-čokoladu, a on, začuđen, čemu ta pažnja. Bila je bijesna k'o lisica. A dečko je predivna osoba, samo a) malo zaboravljiva, b) nisu pridavali jednaku važnost «obljetnicama», c).........................

Još prošle godine, za svoj rođendan, u prosincu, Muž je poželio, za poklon, još jedno dijete.
Tada je Kćer imala 6 mjeseci i nije mi, uopće, padalo na pamet da rodim, tako brzo, još jednu bebu.
Nadala sam se da se Muž šali, ali nisam, skroz sigurna, da se šalio...
Prošli mjesec sam prestala dojiti Dijete i počela sam razmišljati kako bi bilo dobro da krenem sa «pilulama» kako ne bih trebala brojiti plodne i neplodne dane, osluškivati tijelo da li ovulira ili ne...Ukratko, želim da seks bude spontan, a ne planiran, proračunat...I sa gumenom barijerom između Muža i mene : )
Spomenem ja Mužu kako bih voljela krenuti s antibebi pilulama, a On se počeo meškoljiti, mrštiti..Pa sve nešto petlja kako Kćer ima 15 mjeseci pa kako bi, da sada zatrudnim, braco/seka bili dvije godine mlađi i kako je to super razlika i kako su i On i brat rođeni u razmaku od dvije godine i kako smo i ja i sestra rođene u razmaku od dvije godine i kako je to idelan razmak među djecom i bla, bla...
Ja, za sada, uopće ne razmišljam o još jednom djetetu. Postoji nekoliko razloga: dijete do treće godine traži kompletnu pažnju roditelja i prve tri godine su jako važne za djetetov razvoj i želim se potpuno posvetiti Kćeri u tom periodu, ne bi bilo fer, prema Njoj da, sada, zatrudnim; trenutno sam nezaposlena i želim se zaposliti, steći određen status u budućem poduzeću i tada planirati porodiljni; ne mogu se zamisliti kako s trbuhom «do zuba» jurcam za vrlo, vrlo, vrlo, živahnom Kćerkom; prvo dijete sam baš željela, bila sam, skroz, spremna, a za drugo nisam , sada, spremna i možda jednom budem, a možda i ne...
Muž želi dvoje djece, minimalno. Ne može zamisliti da ima, samo, jedno dijete. Mislim, i ja sam htjela troje djece, kada sam bila mlada i (luda : ) ) naivna i mislila «lako ćemo» i kako je cijela prča oko djece jako jednostavna.
Za sada mi se čini da ću početi razmišljati o drugom djetetu tek kada Kćer bude, koliko-toliko samostalna, kada je neću «zakinuti» posvećivanem pažnje malom «vrištavcu».
Pitam ja Muža zbog čega, toliko jako, želi još jedno dijete. Odgovora nema. Tek tako. Onda, nakon kraćeg razmišljanja, kaže da ne želi biti bez djece ako se Kćeri nešto desi...Živio optimizam!!!!
Totalno krivi razlog za imati dijete. To bi bilo zamjensko dijete. Dijete rezerva. Dijete «na klupi». Možeš imati i petero djece i, ako je sudbina takva, svo petero može sjediti u istom autu kada...Ne želim širiti negativne vibre na svom blog-u. Sami možete zamisliti nastavak priče.
Uostalom, smatram da je lako planirati tatama tj.muževima (generaliziram kako Muž ne bi rekao da upirem prstom u Njega : ) ). Njega nema po cijele dane doma i ne osjeti, u punini, što znači «biti roditelj». Ja sam tu u svim (ne)prilikama. I kada je On u kući ja sam «on charge» što se tiče Djeteta jer je umoran, iscrpljen i «ne znaš ti kako mi je «...A ja sam cijeli dan doma i «imam vremena za sve», k'o fol.
Lakše mi je bilo kada sam radila. Imala sam više energije za Dijete, iako se to može činiti apsurdno. Na poslu sam obavljala jednu vrstu aktivnosti, a kada bih došla kući, «prešaltala» sam se na ulogu mame i ta uloga me je odmarala. Kada sam full time mama to je zamorno. Emocionalno (a i fizički) iscrpljujuće.
Možda se predomislim, uskoro... Saznati ćete na vrijeme...