Petak 13. mi je, baš, bio OK dan. Taj dan me prošlost odlučila, malo, vući za rukav i vješati mi se oko vrata.
Taj dan sam srela neke značajne ljude, u mom, životu. Ljude koji su, na neki, način bili prekretnica i koje nisam vidjela nekoliko godina. Da, da, da srela sam i Deepa (tko ne zna o kome pričam neka pročita post «Cry baby»).
Krenimo ispočetka...Na putu do Zavoda za zapošljavanje gdje sam imala svoje prvo grupno savjetovanje kao nezaposlena osoba, najprije sam srela X-a. Sišla sam s autobusa, još uvijek brbljajući s poznanicom, kada sam ga ugledala na semaforu.
Prije nekoliko godina Muž (tada moj dečko) i ja imali smo fazu kada smo bili kilometrima udaljeni jedan od drugoga. Mentalno ne fizički. Izgledalo je kao da govorimo različitim jezicima, živimo u različitoj kulturi, kao da ja «bacam kope, a on špade»...Grozno razdoblje. Tada smo odlučili prekinuti. I nismo bili zajedno oko 6 mjeseci.
U tom periodu «nehodanja» X mi je bio i utočište i zatvor. Poprilično smo se zbližili u tom periodu. Emocionalno intenzivno razdoblje. Da ste žarulju stavili, između nas, ona bi zasvjetlila i pukla. Utočište jer me shvaćao, krasna je osoba, a zatvor jer me gušio pažnjom, jer je odmah htio sve... Kao da me grli, ali, ponekad, prejako stisne Tada mi je, doista, trebao prijatelj, a ne novi dečko. Tada sam se bojala da ću, zauvijek, voljeti Muža, a da nećemo biti skupa. (a evo nas danas u braku!!!)..
Međutim, i u tom periodu, Muž i ja smo se čuli , nalazili, samo da bi se svađali...Nismo mogli biti zajedno, a nismo mogli biti niti jedan bez drugoga. Užasno frustrirajuće!!! Tada sam, Mužu, rekla da sam se zeznula kada sam zamislila želju kada smo, jednom, zajedno, ugledali zvijezdu padalicu...Poželjela sam da budemo zauvijek zajedno, ali sam zaboravila dodati «sretni»-zauvijek SRETNI (ili makar dovoljno zadovoljni da ne bi bili nezadovoljni jer «živjeli su sretno do kraja života» je rečenica iz bajki)) zajedno.
Uglavnom, Muž i ja smo odlučili, ponovo, pokušati. X se jako trudio oko mene. Još uvijek susjede pričaju o ogromnom buketu koji sam dobila. Taj buket je samo materijalni iskaz onog emocinalnog koji sam dobila od njega. A kada mi je stigao buket, tako sam snažno htjela da je od Muža! X je bio povrijeđen, «rasut» mojom odlukom. Tada je odlučio napraviti grob, u svom vrtu, u koji će, simbolično, mene zakopati. Koga jednom zakopa, nikada ne otkopava, rekao je, jer truplo zaudara.
Od tada se nismo niti čuli, niti vidjeli pa ni slučajno, u prolazu...
Bilo bi mi drago da sam mu se javila. Bilo bi mo drago da možemo popričati ili, makar, se, civilizirano, pozdraviti...Prvi poriv mi je bio taj da ubrzam korak i pozdravim ga, ali nisam..Poštovala sam njegovu želju. Nisam htjela da, iako je petak 13, mrtvi uskrsnu...Što sam napravila? Pretvarala sam se da ga nisam vidjela. Ne znam je li on mene vidio.
Niti 5 minuta kasnije, dok sam išla zaobilaznim putem, da se ne sretnem s X-om, srela sam Deep-a!!!! E, njega nisam vidjela 2 godine. Prošli put kada smo se sreli bila sam okruglasta s Kćerkom u trbuhu. Drago mi ga je sresti. Bili bi i popili kavu, ako u onoj pjesmo Novih fosila : ), da nisam žurila na zavod, a i nega je čekao frend. Pričali smo 5 minuta i u tih 5 minuta nekoliko puta rekli istu stvar u isto vrijeme. Žena mu treba roditi svaki čas i sin će mu se zvati onako kao sam ja htjela da se zove moj sin, kada još nismo znali da ćemo dobiti Kćer!!!! A i nije neko trendovsko ime...I dalje je zastrašujuća bliskost.Ne vidomo se dvije godine, a kao da smo jučer razgovarali. Sve je, nekako, lagano, lepršavo, prirodno, bez otpora...Kako sam se osjećala? Kao da sam srela najbolju prijateljicu. Dobar osjećaj. Jako dobar osjećaj. Rastali smo se u «čujemo se» raspoloženju. On mi je, davno, rekao da smo nas dvoje savršeni, jedan za drugoga, ali ne i idealni. Ja shvaćam što je htio reći. Istina je.
Na povratku sa Zavoda srela sam poznanika koji mi je, prije, bio prijatelj ajer smo se kretali u istom krugu ljudi. Ista ekipa. On je pisac. Podsjetio me na moju želju da napišem neki roman ili, makar, priručnik o odgoju djece, roditeljstvu ...Odlučila sam nešto napisati u dogledno, neodređeno, vrijeme. Malo me i «naljutio» jer je rekao da «ne izgledam kao mama». To je bio kompliment. A kako, molim te, mame izgledaju?! Stereotipi! Kao da su mame neka posebna vrsta neuglednih, zapuštenih, deformiranih bića koje su, nekada, bile žene!!! Ima i takvih koje nakon što ulove muža i rode smatraju da im je to vrhunac života. Kako im je životni cilj bio imati muža i djecu, prije braka i majčinstva, trudile su se održavati ženstvenost kako bi uhvatile muškarca koji će im osigurati potomka..Muškarac je uhvaćen (hoće li biti i zadržan, takvim ponašanjem, ne znam) i mission completed. Ženstvenost, urednost, «držanje do sebe» je bilo samo sredstvo za doći do cilja. Na sreću, manji je broj takvih mama. Pa, gdje ti živiš, frende?
Muž i ja smo, uspjeli, čak, otići, sami, na pizzu, kao kada smo bili dečko i cura...Ukrali smo, nešto, vremena samo za sebe.I bilo je ,baš , super. I nisam trebala kuhati ručak : )
Kada će, opet, petak 13.?
Jedva čekam!!!
