Ljubav i brak

Našla sam svoj stari blog :))) Baš sam happy. Guglala nešto i među linkovima pojavio se moj blog...sudbina?
Kao da me gurka pod rebra i šapće-'ajde piši opet, znaš da to želiš....
Iščitavam neke svoje misli, događaje bačene u virtualni svijet svima na uvid, vaše komentare...i tako mi toplo oko srca.
Nije me bilo duuugo. Čak sam mislila da je blog, nepovratno, izgubljen.
Ima li nekoga od starih? Ne po godinama već blogostažu ;):D?
Grlim vas i ljubim i čitamo se!
Kao da sam našla prijatelja kojeg je život odveo u skroz drugom smjeru i nakon puuuno godina smo se sreli...takav nekakav osjećaj :)

Meni je ovo micanje sata dobro došlo da se naspavam.
Evo odgovaram dragoj Zmajki postom na komentar..
Paradoksalno jer bi mi trebao faliti sat sna, ali…
Sinoć mi je mama rekla neka ne zaboravim pomaknuti sat unatrag.
Pomaknuli smo satove u boravku, a na mobitelu, koji koristim kao sat u sobi, nisam ga pomakla nego sam zapamtila kao se sat miče unazad.
Još sam i Mužu napomenula neka ne zaboravi pomaknuti sat-unatrag .
Ujutro se budim, nakon niza isprekidanog sna «mama cica», «mama amam» i varijacija na temu, i gledam na mobitel.
Skužim da je sedam sati i da se Mlađoj više ne spava.
Preračunam kako je, zapravo, šest sati i odlučujem se do sedam i pol igrati s malenom i onda probuditi Muža.
Nepisano je pravilo da se On digne, vikendom s djecom, a ja odspavam još sat-dva osim ako nije bio vani, gledao film do kasno, igrao igrice i slično. Tu i tamo i on odspava duže .
U sedam i pol, po mom satu, budim, zakonitog, u međuvremenu se probudila i Starija.
Zaspim. U osam i pol, po mom satu, čujem zvono na vratima-došao je Mužev bratić.
Nasmijem se, u sebi, kako je zaboravio pomaknuti sat jer, obično, dolazi oko deset, k nama, na kavu i zna da ja odspavam duže, do cca devet, pa da me ne budi…..
Zapadnem u neki polusan, kad ono, telefon….
Gledam na sat-devet.
Čujem kako Mlađa razgovara. Shvatim da razgovara s didom tj.svekrom.
«Tata pije kavu s Dejanom»
«Mama spava»
«Ne, nije bolesna…»
«Dobro, reći ću tati ručak za sat vremena»…
Kako ručak za sat vremena?
Što se on raspituje o mom zdravlju?

Dignem se. Jutarnja higijena.
Sjednem. Doručkujem
U jednom momentu kaže Dejan kako je skoro podne i mora krenut jer ima neki dogovor.
Gledam na sat-9:45.
Počnemo se smijat, Muž i ja, kako nas želi dignuti na foru….
Pitam je li prebacio sat. Kaže da je.
Pita on nas..Kažemo da smo, satove, još sinoć, pomakli unatrag…
I otpetljalo se klupko zahvaljujući kojemu sam , bez grižnje savjesti, odspavala do 11 sati!!!
Ne znam kada se desilo zadnji put.

1.Ja ( tepam Mlađoj (18mjeseci)): Ribice moja…Mačkice…Ti si moja curica!
Mlađa (namršteno): Ne! Ne! Beba!
Ja: Ma ti si curica nisi više beba!
Mlađa: Ne! Beba!
Ona je beba i gotovo

2. Muž dolazi do mene, zagrli me…Mlađa ga «snimi» i odmah dotrči…Miče njegovu ruku s mene…
Mlađa: Ne! Moja mama! Moja cica!
Ne znam je li se boji kako bi mogla izgubiti status najmlađe u obitelji, ako se nastavimo maziti ili da će joj tata pojesti mlijeko

3. Starija: Mama, ja imam dva dečka u vrtiću.
Ja: Kako to da imaš dva dečka..?Nije ti više samo Dario dečko?
Starija: Ne jer on je puno bolestan pa ga nema u vrtiću, a onda mi nema tko pomagati obući se...Pa sada imam dva. Kada Daria nema, onda mi pomaže Manuel.
Ja: A kada su i Dario i Manuel bolesni?
Starija (kratko razmišlja): Morat ću si naći još jednog...

Dobra filozofija

4. Starija (još malo 4 god): Mama, ti i tata se imali jako puno posla dok ste napravili mene i seku?!»
Ja: Molim? Kako to misliš?
Starija: Pa dok ste napravili glave, ruke, noge, oči, usta….krv, koščice….

Da, da..jaaaaako puno posla

Nema me, na blogu, ovih dana…
Pukla me neka egzistencijalna kriza.
Osjećam se prazno, iznutra…odnosno, uvijek ostaje jedan neispunjeni dio mene do potpunog zadovoljstva i opuštenosti…preispitujem svoje vrijednosti, stavove, uvjerenja, predrasude…
Neki dan me puknuo početak paničnog ataka, kojeg sam na vrijeme prepoznala i zaustavila ga…Zaustavila ga tako da sam pobjegla iz «opasne» situacije…Opasna je bila automatska autopraonica. Osjećala sam se zarobljeno, kao da će me voda potopiti, ugušiti, osjetila sam klaustrofobiju…
I nedostatak sna i kofein su pružili ruku ataku tako da, sada, pazim koliko kave konzumiram, a što se sna tiče, on je isprekidan zbog, zna se, «mama amam cica" fenomena
Vjerovali ili ne, već preko godine dana ne spavam, noću, duže od dva sata, u komadu…Po danu ne spavam uopće.
Već sam se navikla, ali ostavlja posljedice na tijelo, sigurno.
Dakle, što je moj cilj u životu?
Sjećam se jedne vježbe u kojoj je potrebno, na papiru, pisati što misliš da ti je cilj u životu i pišeš, pišeš…ispišeš sva nametnuta uvjerenja….i dođeš do odgovora kada zaplačeš…koji te gane, dirne…e, to j e tvoj životni cilj…
Nisam je, još, napravila, ali javim vam rezultat.
Vježba traje, obično, dvadesetak minuta.
Vjerujem kako svaki život ima smisao i ima cilj.
Svi smo mi dio velikog puzzlea života i uklapamo se u nečiji, savršen, plan.
Moja puzzla je,malo, nestabilna…Pita se je li umetnuta na ispravno mjesto..jesu li svaka ispupčenja lijepo legla u udubljenja ili je nešto višak, manjak…
Što je životna zadaća?
Postići neki cilj…?!
I što onda?
Kada postigneš cilj-staneš, umreš, što?!
Intuicija govori kako je smisao kretanje, proces, rad, rast, napredak…
Postizanje zadanih ciljeva je, u tom smislu, samo nuspojava življenja smislenog, ispunjenog, života?!!
Čini mi se, kako, sam, davno, naišla na autora koji govori nešto slično.
Trčimo za karijerom, novcem, materijalnim dobrima koji nam poboljšavaju, što, kvalitetu života?!…Ne vjerujem.
Uza sve obaveze ne stižemo živjeti.
Ok ako nas posao ispunjava, doista ispunjava, radimo što volimo…
Ali…
Više je posao obaveza, sredstvo za poboljšanje kvalitete života, ali što se dogodi…imamo sredstva, ali nemamo život, tj.nemamo vremena za živjeti na način na koji bismo željeli.
Onda se «instant zabavljamo», često isforsirano, kada dobijemo godišnji, kada su neradni dani….Ne uživamo iskreno, od srca, iz duše…Ne iz unutarnje potrebe već jer, samo tada, imamo priliku raditi što volimo...ako nismo, do tada, zaboravili što volimo
I baš u tim neradnim danima najviše ljudi postaje bezvoljno i depresivno.
Trebamo dodati vrijednost, smisao, životu koji živimo.
Opet sam počela pisati. Očekujte, na blogu, neku novu bajku.
Veseli me što se moja Bajka o ljubavi citira i širi pozitivnu energiju.
Hmmm…dobar smisao života!

Ovih dana sam, malo, lunjala gradom-porezna prijava, Zavod za zapošljavanje, pa potvrde o nekažnjavanju (šaljem neke zamolbe za posao)…..I iznenadila sam samu sebe.
Promijenila sam se. Evoluirala u, nekom, čudnom smjeru. Ili nije čudan…Samo drugačiji.
Dvije stvari su se najviše promijenile:
Počelo me smetati kada ljudi govore bez razloga, odnosno jer misle kako je vrijeme i mjesto i adekvatan sugovornik za trošenje riječi..
Točno im skužiš po izrazu lica, posturi, tonu glasa, kako govore tek tako da govore. Pitaju te kako si, požele ti dobar dan i prokomentiraju vrijeme ili neku sličnu banalnost, niti ne sačekaju tvoj odgovor..Ostane im negdje iza leđa jer su «u prolazu» ili se okrenu novoj «žrtvi»…Žele biti ljubazni i misle kako je takvo ponašanje odraz ljubaznosti i kulture.
Ne smetaju mi brbljavci, «lajavci»…Oni govore iz unutarnje potrebe. Ova druga kategorija koja mi smeta su ljudi koji ne govore iz vlastite potrebe, primarno, već zbog toga što misle da drugi, sugovornici koji su im se našli «pri ruci», to žele-da oni govore, da nešto kažu…Onaj pritisak kada tišina smeta.
Takvi su i oni koji «ćakulaju» sa zaposlenima na šalterima, u dućanu, s nepoznatim ljudima čiji pogled sretnu…
Jednostavno su mi takvi razgovori počeli škripati. Počela sam, fizički, osjećati težinu njihovih riječi.
Prije sam znala i ja odgovarati, razbrbljati se, bilo mi ih je žao…Ali sada samo «skresam» kratke odgovore s neutralnim izrazom lica, i dam do znanja kako mi se ne razgovara samo zbog razgovora.
Druga stvar koja se promijenila je «moj tip muškarca».
Neovisno o tome što imam Muža, oduvijek sam imala svoj tip muškarca tj.mušku osobu koja me može privući.
Prije su to bili baby face dečki.
Onda su me dugo, do nedavno, držali «alternativci»-duga kosa, ili malo duža, casual look, inteligentni, po mogućnosti «kompjutoraši» (ne oni štreberski informatičari), ovim «mojima» informatika i ne mora biti posao svagdašnji)..Čim se netko bavio kompjuterima to je meni bio afrodizijak. Ako je k tome i pisao SF priče, pjesme, kartao Magic, slikao, proučavao područja na rubu znanosti ili nešto slično-umjetnički, «nestvarno»…Ako je u sebi imao dio nekog drugog svijeta-mašte, bajke-i nije se bavio, samo, stvarnošću, opipljivim, poznatim…To bi me zaintrigiralo.
Sada sam primijetila da kako sam počela promatrati muške stražnjice .
Ma, ne, ne, ne šetam gradom kao manijak(ica), ali ako se nađe u vidokrugu…
Prije sam više promatrala oči. I sada su mi bitne jer mi govore puno o osobi, ali «guze» su mi novost (Muž je umro od smijeha kada sam mu rekla).
Više nisu u điru, toliko, kompjutoraši već tipovi poput Sime Mraovića (iako nema dobru guzu), Pjera Žardina (nemam pojma kakvu guzu ima)…
Počela sam promatrati starije, sijede, šarmantne, duhovite (Muž kaže zbog toga jer je on počeo sjediti)…Ok, ok…Po izgledu ne znam kakve su osobe, ali takav tip, u paketu, bi me mogao privući (kada ne bih imala partnera).
Što mi se događa?
Ah, wtf, hajmo pripisati PMS-u!

Sretno Valentinovo onima koji vole sebe!
Ne mislim na narcisoidne osobe, već one koji, doista cijene sebe, zauzimaju se za sebe, ne dopuštaju da ih gaze…Koji znaju da su vrijedni bar koliko i drugi, ali čija ljubav prema sebi ne ide na uštrb drugih.
Grlim sve osobe koje znaju kako su vrijedne svakog trenutka ljubavi i sreće koju proživljavaju.
Doista mislim kako oni koji ne vole sebe, koji imaju nisko samopoštovanje, grče se u osjećaju bezvrijednosti, krivnje…ne mogu, iskreno, duboko, od srca, niti voljeti druge.
Mogu se diviti drugima, čeznuti za nekime, željeti nekoga, misliti da ga vole, ali smatram kako to nije prava ljubav. Kod prave ljubavi caruje povjerenje i nema mjesta, grčevitom, strahu.
Ma, sretno Valentinovo i osobama koje se ne vole sa željom da što prije shvate koliko su vrijedni i neponovljivi i kako, sigurno, postoji netko tko bi rado vodio životne bitke na njihovoj strani.
Ljubav u svoj svojoj punini možeš doživjeti ako si dobar prijatelj samome sebi.
Istraživanja su pokazala kako smo skloniji družiti se s osobama koje imaju slično mišljenje o nama kakvo i mi gajimo prema sebi samima.
Osoba koja sebe ne cijeni, koja se ne voli, prije će završiti u vezi s nekim partnerom koji je, isto tako, ne voli, ne cijeni, ponižava…nego s nekime tko , o njoj, misli sve najbolje, i doista je, zdravo, iskreno, voli.
Paradoksalno, ali radije smo na «sigurnom terenu» nego da se promijenimo, da promijenimo mišljenje , stavove, i to u svoju korist.
Čak iako osoba koja se ne voli završi u vezi s nekime tko je voli, ona se neće dobro osjećati. Misliti će da je partner vara, da će prije ili kasnije shvatiti kakva je ona zapravo i da će je napustiti.
Potrebno je puno ljubavi, strpljenja i pažnje ukoliko volimo nekoga tko sebe ne voli. Možda i promjeni mišljenje. Samo postoji opasnost da se, partner, umori, iscrpi, shvati da radi Sizifov posao i da otiđe. Ne zbog toga što nismo vrijedni ljubavi, već zbog toga što mi sami mislimo kako nismo vrijedni.
Svatko je važno i veliko biće. Svatko u sebi nosi komadić dobrih vijesti, da parafraziram autora kojem sam zaboravila ime.
Svatko, baš svatko, rođenjem dobiva kartu za Ljubav i Sreću. Ponekad propuštamo vlakove, ponekad sjednemo u krivi, ali, prije ili kasnije, svatko, baš svatko, stigne na željeno mjesto.
Volite sebe i druge.
Valentinovo je svaki dan.

Baš sam se vratila od svoje none, one kojoj je sestra poginula kada ju je udario auto, prije nekoliko mjeseci.
Nona već nekoliko dana leži u krevetu. Nema apetita, ne želi se dignuti («Ne moren na nogah stat…sa se tresen…»)…
Mama j oj mijenja pelene, presvlači posteljinu, kuha sve za što joj se čini kako bi, nona, mogla i htjela pojesti, i na kraju sve baca.
Tata, nonin sin, je u depresiji.
Na bolovanju je zbog bronhitisa, ali je bezvoljan, razmišlja crno, ni za što nije motiviran, samo se žali i «njega nitko ne razumije». Loše spava, loše jede, samo «kljuca».
Nona je zvala svećenika, prošli tjedan jer je (u)mislila kako će umrijeti, tako da je i to, tatu, bacilo u «bad».
Obožavao je i tetu s kojom je živio od djetinjstva, i koja mu je živjela u susjedstvu, a kasnije i s njim, sve do kada nije, tragično, stradala.
Oboje, i tata i nona, živi se zakopavaju.
Nakon, početnog, šoka što je nona zvala svećenika, analizirala sam njenu situaciju i simptome i došla do zaključka kako, ona, žaluje.
Činilo se da je prihvatila sestrinu smrt, da je nastavila, normalno, funkcionirati, ali to potiskivanje osjećaja, pretvaranje kako je sve u redu, došlo je na naplatu, baš oko rođendana pokojne tete.
Dakle, ja sam se, maloprije, vratila od none i «oprala» sam je.
Snimila sam situaciju i shvatila kako njoj je teško, pa ima 88 godina, ali kako se predala, i istovremeno, na taj način, privlači pažnju. Baš kao dijete-želi da joj se pokazuje ljubav, nježnost, da nam je stalo do nje…Ma, zar to svi ne želimo, a ne samo djeca?!
Pitala sam je želi li živjeti. Rekla je kako želi jer bi voljela «još ko leto gledat svoje praunuke kako rastu».
S druge strane, osjećam kako je vuče na «onaj svijet». Zbog toga i ne jede «neću dugo poživet ako ne jin».
Malo kroz šalu sam joj rekla da neće biti lijepo obitelji, nama, kada bude, na smrtovnici pisalo da je umrla od gladi. Počela se smijati. Dobar znak.
Onda je živnula pa se raspitivala o susjedima, o tome tko je umro, tko se rodio…
Priprijetila sam joj kako će otići u bolnicu na infuziju, «va špital ja ne gren», ali sam joj rekla kako je nitko neće pitati želi li ići ili ne jer, doktor, i mi, nećemo pustiti da umire od gladi..Ok, namjerno sam pretjerivala da je trgnem.
Mlađa je prohodala nedavno. Dosta kasno, sa 16 mjeseci. I nona želi vidjeti kako hoda.
Rekla sam joj kako se treba dignuti pa da će je vidjeti. Pomalo. Korak po korak uz našu pomoć. Nitko, od none, ne očekuje da trči, ali do nedavno je kuhala, čistila….bila živa. Duhom živa. Makar malo da se povrati.
Onda je «naručila» čokolino. Pojela pun tanjur i obećala kao će se, kasnije, ustati i ručati.
Zaboravila sam reći da joj je doktor, direktno rekao, da je uzalud uznemiravala svećenika jer da još nije njeno vrijeme. Ima tlak k'o curica, super srce, dobra krv…
I ja sam joj rekla-možeš poživjeti dan, dva, tjedan, dva, a možeš i godinu, dvije, i više…Pa zar želiš cijelo vrijeme provesti u krevetu čekajući smrt?
I tati i noni sam rekla da bi ih trebalo dobro «po riti».
Kada si živ-živi!
Bila sam u depresiji, znam osjećaj. Radije da boli zub, glava…pa znaš što te boli, znaš što ti je. U depresiji te ništa ne boli, a osjećaš se užasno. Kao u tamnici. I dobro je jedan psihijatar rekao-depresija je tamnica, a ključeve te tamnice držiš sam, u ruci. Ti si i tamničar i zarobljenik, istovremeno.
Počni i, na silu, nešto raditi, razgovarati, nečim se baviti…i, pomalo, i uz lijekove, ako treba, počet ćeš disati punim plućima i, ponovno, uživati u životu.
Život je predragocjen da se ne potraži pomoć, ako pomoći ima, i da se digne ruke i izaziva Sudbinu-pucaj!

Starija je, u utorak, počela šmrc, šmrc, pa kašlj, kašlj, pa kih, kih, pa temperatura .
Dva dana je kurila oko 38, uz uspone i padove.
Najteže joj je palo jer nije bila na maskenbalu, u vrtiću. A jako joj se svidio kostim Snjeguljice.
Kada ozdravi, pronaći ćemo, neku, dječju redutu tako da i moja Snjeguljica bude sretna.
Ako uspijem stavim fotku na blog.
Uglavnom, u četvrtak nije imala temperaturu, a u petak navečer, opet, je zakurila.
I ne samo ona…Već i ja i Mlađa .
Pedijatrica je rekla da ako se igraju i dobre su volje, bolje mi je da ih ne vodim u ordinaciju jer da je krcata raznoraznih gripa, bronhitisa, laringitisa i ostalih itisa već neka rušim temperaturu, čaj, limun, med…Znate već..
Ali ako i večeras bude imala temperaturu, Stariju ću, sutra, spakirati put doktorice. To bi mi bilo, već, sumnjivo .
Mlađoj i meni trajala je, temperatura, jedan dan.
Ona sisa pa je i tako ojačala imunitet, a ja, hvala Bogu, sam, po prirodi, dosta otporna.
Danas se i izdajam pa Starijoj dajem mlijeko, na žličicu, kao sirup.
Govore mi da sam luda, ali meni se, nekako, čini da manje kašlje i da joj je bolje .
A, sada, trebam izvršiti obećanje koje sam dala Mužu (pošto ga, često, crnim, na blogu): ispeglao je sve zaostatke (a nakupilo se brdo robe) i čak je rekao da mu paše peglati, ono, kao antistres.
Supruge, sugerirajte terapiju muževima!
Toplo preporučam.
Pustio me spavati koliko i kada hoću, nosio mi vode, po noći, skuhao ručak…Ma, znate što, sumnjiv mi je i on!
Ili je, samo, shvatio, da je bolje imati zdravu ženu, u kući, koja drži tri i tri četvrtine kantuna u kući .
A sada…odoh skuhati si čaj ili da zamolim Muža….?!

Starija (kao grom iz vedra neba) :«Tata, zbog čega svi tate imaju rogove?»
Muž (iznenađen i zbunjen) :«A tko ti je to rekao?»
Starija (veselo): «Pa, mama!»
Objašnjenje: Kćer je bila na izletu, s vrtićem, u Delnicama i tamo su gledali jelene, srne…Kada je došla kući čitale smo Bambija i naučila sam je razlikovati srnu od jelena tako što sam joj objasnila kako Bambijev tata ima rogove, a mama nema…Još me pitala ako svi tate jeleni imaju rogove i, naravno, rekla sam da )


(Dok sam prala zube, u kupaoni, prisluškivala sam kćeri)
Mlađa: «Am-am ci-ca!»
Starija: «Da, seka, znam da hoćeš cicu. Trebaš čekati mamu. I ja imam cice, ali nema, u njima, mlijeka. Pa znaš da bi ti seka dala da ima mlijeka!»
(Raznježile su me )


Starija: «Tata, vidi-leptir je na ormaru. Skini ga s ormara i daj mi, molim te!»
(Taj leptir je namjerno van dosega, ali očito ne i pogleda , jer to je iritantna igračka. Drveni leptir na drvenom štapu, ima kotačiće i kada s e gura, po podu, klepeće, drvenim, krilima. To klepetanje se može slušati ograničeno vrijeme, vjerujte mi )
Muž: «Jao, pa vidi kako je to visoko. Ne mogu ga dohvatiti, žao mi je!»
Starija (mudro): «Pa kako si ga onda stavio gore kada ti je visoko?! «
(Pa ti, Mužu, laži trogodišnacima! )

Vidim, svi su se raspisali o pet stvari koje nismo znali o njima.
Više nema tajni.
Maske su pale
Tako je i mene, dragi, Djuro obavezao da napišem nešto o sebi.
Navodno taj orkan, koji je poharao blogove, zove se Meme pa, eto, i ja ću, pred njim pokleknuti i zaMEMEkati pet stvari koje niste o meni znali.
Samo za vaše oči, neke, moje, ludosti. Molim vas da se dalje ne širi

Problem je kome proslijediti «lopticu» meme.
Imam dojam kako su svi već napisali tih, famoznih, pet stvari.
Haj'mo ovako.
Prvih pet osoba koje mi ostave komentar, a nisu «memekali» neka zamemeču.
Ok?

Nešto me muči, u zadnje vrijeme….
Da sam supruga i majka, to znate (ako me prvi puta čitate, upravo ste saznali tu činjenicu).
Nezaposlena sam (ako niste znali, sada znate), formalno, a neformalno sam domaćica, kuharica, odgajateljica, psiholog, sobarica, čistačica, prostitutka, pralja, švelja, menadžerica…Po potrebi.
Plaća mi je, isključivo nematerijalna…No, dobro, suprug mi plaća radni staž.
Upravo sam odbila ponudu za posao.
Jako dobar posao.
Visoka pozicija, dobra plaća… Radno vrijeme, praktički, non stop.
Velika odgovornost.
Upravljanje ljudima (koliko se može upravljati ljudima) i njihovim potencijalima.
Radno mjesto udaljeno cca sat i pol vožnje.
Moj Muž ima posao gdje mu je «glava u poslu», a on na usluzi, non stop.
Puno putuje.
Ja držim ne tri, već tri i tri četvrtine, kantuna kuće.
Ne upravljam niti svojim potencijalima.
Davno sam rješavala test, Myers Briggsov tipološki pokazatelj, koji govori o tome koja mi karijera leži i koja su mi jaka područja.
Ispalo je da sam, i slažem se, ENFJ tip (ekstrovertirana intuitivna i donosim odluke «po osjećaju»).

Pa sve navedeno koristim u svakodnevnom «besposličarenju» u kući!
Poslove koje mi, kao «enfju» preporučaju su: psiholog, menadžer, učitelj, diplomat, političar…Jupiiii, pa sve sam to i u, vlastitoj kući (a nešto i po struci).
Eh, da, kažu da bih bila dobar pisac.
Za to postoji blog…Hmmm…Hmmm..Treba poraditi na redovitom «postiranju».
Ali, često, pišem «u glavi» i nikada, te ideje, ne stavim na papir, hard, «votever».
Hajde, pošto, iskreno, uživam u pisanju, ideje ću izbaciti iz glave i podijeliti s drugima (demotiviralo me i «štekanje» postanja i ostavljanja komentara, valjda su stvari nakon, ovih, nekoliko mjeseci, krenule na bolje).
Na obostrano zadovoljstvo, nadam se (pročitajte zadnju postavku opisa ENFJ, onu o odobravanju).
Zgodan test, onaj gore, -proguglajte i riješite ako ste u nedoumici oko karijere.
Dakle, vratimo se, nakon što sam, potencijalnim poslodavcima, napisala nekoliko riječi o sebi, temeljnoj temi posta:
Smatram kako djeca trebaju roditelje. Prisutne roditelje.
Pogotovo malena i ona u pubertetu.
Da se podsjetimo: Starija ima tri i pol godine, a Mlađa šesnaest mjeseci.
Starija ide u vrtić, a Mlađu ja čuvam.
Mlađa, i dalje, loše spava, po noći.
Buđenje, u prosjeku, svaka dva sata, po potrebi i češće.
Da, još uvijek dojim.
No, to nije tema, ovog, posta makar i umor može rezultirati slabom koncentracijom na poslu.
Zanima me može li, majka, imati karijeru i biti dobra majka.
Nekako me vuče na «ne» odgovor.
Managersko, direktorsko mjesto, je zahtjevno. Djeca još zahtjevnija.
Možda ako, odgoj, djece prepusti drugima.
Ja to ne želim.
Želim biti prisutna u njihovim životima.
Ne želim da budu više povezana s bakama, didama, prijateljima, ulicom…Zbog moje karijere.
Istraživanja su pokazala da je za psihički razvoj djece i emocionalnu stabilnost bitnije je li majka zadovoljna žena od podatka je li zaposlena ili nije.
Ja bih bila nesretnija (jer, i sada, ne skačem, baš od sreće) da sam zaposlena i da ne viđam svoju djecu, da mi je posao na prvom mjestu, da me posao vuče, kao krpu, simo-tamo…da me «žmika» pa da ne mogu uživati s obitelji.
Moj problem je što, kada se dajem, dajem se potpuno.
Ne želim fušariti na poslu, a ne želim niti biti part time mama
Poslovi s osmerosatnim radnim vremenom izumiru.
Možda fleksibilno radno vrijeme?
Izumire i obitelj.
Tradicionalna obitelj kakvoj sam sklonija nego ovoj «modernoj» kada se svi članovi jedva viđaju i vikendom.
Malo jesam isfrustrirana što, u meni, leži mrtvi kapital. Mislim kako bih mogla, puno, dati na, nekom poslu. Kako bih mogla, još, puno učiti.
Guštam u učenju.
Na listi «to do» mi je i postdiploski.
Sve se tješim kao sam mlada i ima vremena.
S druge strane, čula sam se sa svojom prijateljicom, koja je maksimalno predana poslu, nekada je i uživala u tome što radi, sada radi, eto jer radi…Iscrpila se. Burn out.
Ona mi je rekla: «Znaš, radije bih da sam iscrpljena zbog dječjeg plača i buđenja po noći nego zbog posla. Nitko, na poslu, te neće iskreno voljeti, cijeniti, i niti jednom uspjehu se ti nećeš iskreno veseliti kao djetetu. Pusti priče, stara, obavljaš najvažniji posao na svijetu. Zavidim ti.».
Nažalost, cura je imala dva spontana i rade, dugo, na bebi. Stres, na poslu, ne pomaže toj kreaciji.
Priznajem, ja sam, malčice, zavidna na njezinoj karijeri, ali, ruku na srce, ne bih se mijenjala s njom.

Kako biti vjeran u svijetu u kojem žene ne govore «ne»?
Takav sam sadržaj SMS poruke primila, sinoć, od jednog poznanika.
Zaista zanimljivo pitanje, pomislim, i odgovorim, nešto u stilu-jednostavno, tako da ti kažeš «ne» ili se niti ne dovodiš, svjesno, u takve situacije u kojima možeš biti nevjeran.
Ja, na primjer, imam neke poznanike s kojima znam da bi, pod određenim uvjetima, situacija bila, poprilično, napeta, tako da niti ne razmatram mogućnost dolaženja u te situacije. Jednostavno mi je, na taj način, lakše živjeti ne dovodeći niti sebe niti njih «u napast» .
Što se, njemu, dogodilo?
Upoznao je curu, preko neta (btw, on ima curu i to, kako sam kaže, ozbiljnu vezu ) i nakon razmjene, nekoliko, seksi fotki, našli su se na kavi. Bila j e kava, pa piva, pa nekoliko piva…pa koktelčići….pa je, siroče, pokleknuo pred čarima žene koja ne kaže «ne»… I to sve u jedno veče (ovo sam editirala jer sam shvatila kako, dragi čitatelji, misle da je ta veza trajala...no, no...sve se dogodilo isti dan...i trajalo jedan dan...možda se još nađu zbog seksa...)
Meni tlak, odmah, dvjesto .
Kažem mu-ne osuđujem toliko tvoj postupak koliko tvoje, uporno, pranje ruku od ikakve odgovornosti.
Za njega je kriva žena koja nije rekla ne jer «na muškarcu je da ispipava teren, vidi do kuda može ići tako da ne ispadne papak, a ona treba reći ne»…I još mi je dodao kako je, ta situacije i «prelaženje granica», njemu bilo neočekivano, a za nju, čini se nije jer je «dole bila obrijana» .
Naravno, kažem ja njemu, da nisi takav razvoj situacije, ni u ludilu, zamišljao. Ti si očekivao da će, nakon napaljivanja seksi fotografijama, ponijeti krunicu da molite uz kavu .
A i sve što rade žene ne rade zbog muškaraca. Može se brijati jer se, ona, tako osjeća bolje, više seksi, ili je imala picajzle
I tako, jadan, ni kriv, ni dužan…
I, sad, pitam ja, u čemu je problem. Vidim kako nema grižnje savjesti, kako mu paše kada cure govore «da» («prije su mi stalno govorile ne, teško mi je bilo čuti «da», a sada se sve promijenilo»)…I ne vidim, čemu, pitanje «kako biti vjeran, psiho pomozi» upućeno meni…
Kažem mu da je dijete, da se morao pohvaliti svojim «uspjesima» pa, makar, tako, indirektno, k'o fol .
Jao, da, zaboravih-ja sam bila ta koja je, davno, rekla «ne», ali smo ostali u istom društvu. A, on, ima strašnu potrebu za samodokazivanjem.
I dečko je OK, «kruh», osim užasno, zbunjen, razmaženo dijete što se tiče muško-ženskih odnosa (a trideset mu je godina…hmm..tek?! ).
Došli mi na to kako bi htio da ga puca takav adrenalin dok je s curom.
Objasnim da traži nemoguće kako bi bio vjeran-traži da dugotrajna veza bude cijelo vrijeme krcata adrenalinom i da, druge cure, nikada ne kažu «da». To je izvan njegove kontrole. Ono što može promijeniti to je svoj stav, svoj pogled na veze.
Ne da se. I dalje mu je problem zbog čega stalna veza nije vječni vatromet .
Objašnjavam kako on nema problem sa, svojom, stalnom vezom, niti sa svojom curom već sam sa sobom. Sa svojom taštinom, egom i samopouzdanjem. Samopouzdanjem najviše.
Još kaže kako je cura, njegova, OK, ali ona bi seks ujutro, on navečer, pa bi on da seks duže traje…Pa ja, već, gubim strpljenje jer , vidim, nema smisla. Kažem da je veliko dijete i neka razgovara s curom umjesto sa mnom, o njihovom seksualnom životu i da su ta njihova razilaženja u željama, po meni, samo traženje alibija za svoje švrljanje .
Ako se ne mogu dogovoriti: ujutro ili navečer, neka jednom bude ujutro, drugi put navečer, ili najbolje-i ujutro i navečer i svi happy .
I, na kraju, kaže on meni, «super, nisi mi pomogla».
Eto!
Poanta-tko s djecom liježe budi se popišan. Nadam se da, njegova cura, ima podloške za bebe da joj ne upiša posteljinu .

A ja ću svoje savjetodavne usluge početi naplaćivati!

Ne tuci brata! Brzo donesi kaiš da te naučim kako tući, brata, ili bilo koga drugoga, nije u redu!

Nemoj da te vidim, ikada, s cigaretom u ruci. Vjeruj mi, ugurat ću ti je u usta i pojest ćeš je! (reče mama gaseći cigaretu u pepeljari punoj krepanih opušaka).

Šuti dok odrasli razgovaraju. Da te nisam ni čuo ni vidio!

Ne, ne možeš dobiti vina, balavac jedan.

Zbog čega? Jer sam ja tako rekla!

Dok si pod mojim krovom bit će onako kako ja kažem.

Odrasla sam pa znam bolje od tebe. Napravi kako kažem bez «ali».

Ne laži mi! (Daj reci šefu da me nema doma ako nazove!)

Uči tu matematiku, trebat će ti, u životu. Škola na prvom mjestu, bez škole si nitko i ništa, a sada me pusti na miru da pogledam parove za kladionicu, od poštenog rada se još nitko nije obogatio!

Vidjet ćeš ti, jednoga dana, kada budeš imala vlastitu djecu…Bit ćeš mi zahvalna!

Nećeš se dignuti od stola dok ne pojedeš taj špinat! Špinat je fin i zdrav. Zbog čega ga ja ne jedem? Najela sam ga se kada sam bila tvojih godina.


Danas mi se tako ne ide na posao najradije bih uzeo bolovanje. Samo još jedanput pisni i zaplači kako ne želiš ići u vrtić….Ma, da te više nisam čuo. Ideš i gotovo!

Pič_a ti mater_ _a, ne psuj! Ružno te za čut!

Zbog čega je stara teta umrla?Jako ju je lupio auto. Znaš kada mama kaže kako se mora paziti kada se prelazi cestu? Nije dobro pazila ili je barba koji je vozio nije vidio. Bila je kiša i magla. Znaš da smo se šalile kako se ne vidi ni prst pred nosom kada smo išle u vrtić?

Gdje je, ona, sada?
Pokopali smo je. Tijelo je zakopano u zemlji.

I glava, i ruke, i noge?
Aha! I glava i ruke i noge.

Kako će, onda, hodati?
Kada, netko, umre to je kao kada se tvojoj bebi, koja puzi, potroše baterije. Ili kada ih izvadimo. Mrtvi ne mogu micati nogama, rukama, ne mogu gledati, ne mogu čuti…Tijelo se zakopa jer im više ne treba. Više ne radi. Znaš, kada smo pronašle puževu kućicu bez puža? Tako je tijelo mrtvog-kućica bez duše. Čovjek je i duh i tijelo. Tijelo umre, više ne radi, ostane bez baterija, a duh živi.

A gdje je, ona, sada?
Tijelo je zakopano, kućica j e zakopana, a duh je negdje, nitko ne zna gdje. Znaš da si me pitala gdje je puž iz kućice i rekla sam ti da ne znam gdje je otišao?

Možemo vidjeti duh?
Ne možemo vidjeti.

Može ona nas vidjeti?Ne znam, ali mislim da može.

Kako mi ne možemo?Neke stvari vidiš, neke čuješ, neke možeš dotaknuti, neke možeš ponjušiti…Neke možeš sve to odjednom, a neke ni ne vidiš ni ne čuješ, ali znaš da su tu. Muziku čuješ, ali ne možeš je vidjeti, niti dirati, niti njušiti, je li tako? Ti znaš da te mama puno voli, ali tu ljubav ne možeš vidjeti, dotaknuti, ponjušiti…Kada osoba umre to ti je kao…To ti je kao kada tata na TV prebaci program ne nogomet dok mama gleda Big Brother. Big Brother ide dalje, ne može se zaustaviti kao film na kazeti u videu, iako ga ja ne vidim. Vjerujem da ljudi kada umru postoje, negdje, iako ih mi ne vidimo, ne čujemo…

Zbog čega si plakala kada je teta umrla?Bila sam tužna jer je više ne mogu vidjeti, razgovarati s njom…Ali vjerujem da je, ona, dobro. Ma, znaš što? Zapravo, možeš, s njom, razgovarati-u snovima. Možda nas ona i sada gleda iako je mi ne vidimo. Hajmo joj mahnuti!

Hajde, mama, mahnimo joj !

Mašemo!

Ne znam je li Kćer pohvatala sve konce razgovora, n e znam je li joj pomogao razgovor shvatiti pojam smrti, ne znam, na kraju krajeva, jesam li joj rekla istinu ili zavaravam i nju i sebe…Meni je razgovor pomogao.

Kuc, kuc…
Jesam, jesam, ja sam!
Mogu naprijed?
Ma, stvarno sam ja.
Nisam se, baš, toliko promijenila u, ovih, nekoliko mjeseci .
Osjećam potrebu napisati što se događalo. Ne brinite (ako brinete). Ništa strašno.
Ima nekih promjena.
Neke stvari su se promijenile, a ja bih voljela da su ostale iste dok se, druge stvari, nisu promijenile, a ja bih voljela da jesu.
Nikako, ovoj ženi, udovoljiti!
Ovaj post će biti autobiografski, za sve one drage ljude koji me znaju od prije (jao, koliko toga moram nadoknaditi. Kao da sam se vratila iz neke zemlje u kojoj sam bila komunikacijski odsječena od ostatka svijeta. A bio mi je tu, nadohvat ruke…Samo klik. Ali eto…).
Evo, telegrafskih vijesti jer bih, inače, napisala cijeli roman.
Od kada se nismo čitali, ostale su iste moje neprospavane noći. Mlađa i dan danas (ima skoro 14 mjeseci), noću, prišulja se mom krevetu i «ma-ma ci-ca» ili «ma-ma am-am». Već mi je to postalo normalno. Budim se, u prosjeku, pet puta. Hvala svima koji ste držali fige…Moje dijete je jače od toga .
Uz to buđenje , malena, je postala i ranoranilac tako da nisu rijetki dani kada u pet i pol, odnosno šest, čujem «ma-ma pa-pa». Onako pospana, kada pogledam u krevetić, vidim Mlađu kako sjedi, nasmiješena, i prstom upire u vrata sobe i maše pa-pa, spremna na akciju.
Hvala Bogu, sretno je, zdravo, dijete…Koje voli kada mama ima podočnjake .
Starija je krenula vrtić. To je super. Promjena na bolje. Lijepo se prilagodila. Čak i spava, u vrtiću, dok doma-ni čut o popodnevnom odmoru.
Bunila se protiv spavanja sve dok riječ «spavanje» nisam zamijenila (mudra ja) riječima «popodnevni odmor»…Tada je postalo, sve, OK.
I Starija je super. Uživam koliko mogu. Ponekad sam preumorna i grintava, kao one mame od kojih zazirem «ne mogu sada, samo da malo sjednem», «samo da se mama malo odmori»…»nemoj, sada, prati lutku», «ne možemo, sada, u park»…No, pokušavam, da moje raspoloženje što manje utječe na njih.
Inače, okolina mi, čak, ne vjeruje kada kažem da sam umorna. Mene umor puca na hiperaktivnost. Zapravo, ne razmišljam o umoru. I ako, sada, nastavim o tome pisati zaspat ću za tipkovnicom..Idemo dalje…
Muž je, opet, promijenio radno mjesto unutar firme. To je i dobro i loše. Dobro je s financijske strane jer ja ne radim (slobodno mi šaljite poslovne ponude…možete pod komentare…)…Ali svako napredovanje, u firmi, je nazadovanje što se tiče obiteljskog i bračnog života. Svaka dva tjedna ga nema kući, a i kada je doma, non stop je dostupan je na mobitel. Naravno, nije niti imao godišnjeg. Naravno, nema niti radnog vremena. Naravno česti su tim bildinzi, kik ofovi i sliče fešte iz kojih, poslodavac, isključuje bolje, odnosno lošije, polovice svojih zaposlenika .
Izgubila sam jako dragu osobu. Dovoljno je reći da me ona, praktički, odgajala. Vitalnu staricu, lupio auto. Teška fraktura lubanje. Duboka koma. I sprovod, na kraju.
Još probavljam tu situaciju i očekujem da ću je ugledati kada dođem u njenu kuću i da će me, kao i uvijek, pitati «Ću nastavit vodu za kafe?».
Posmrtno sam joj napisala «Jedina vredna stvar, kad partiš z ovega sveta, su senjali ljubavi i dobrote ki zustaju za tobun»…Ona se nikada nije udavala niti imala, vlastitu, djecu, no utkala je toliko ljubavi, brige, dobrote, pažnje, strpljenja, razumijevanja, u odgoj mog tate i mene, tako da dok mi živimo, ostaje i, ona, živjeti u nama.
Više cijenim život. Pamtim zadnje riječi «Jutra ću ti dat 10 kun za štrudel ki san ti naručila»…Jutra je više nisam videla .
Zbog toga treba živjeti sada i ovdje. Briga me za tih 10 kuna, ali vjerojatno bismo drugačije provele vrijeme da smo znale kako nam je taj susret posljednji na ovome svijetu.
Ljubim vas!
Čitamo se!