Baš sam se vratila od svoje none, one kojoj je sestra poginula kada ju je udario auto, prije nekoliko mjeseci.
Nona već nekoliko dana leži u krevetu. Nema apetita, ne želi se dignuti («Ne moren na nogah stat…sa se tresen…»)…
Mama j oj mijenja pelene, presvlači posteljinu, kuha sve za što joj se čini kako bi, nona, mogla i htjela pojesti, i na kraju sve baca.
Tata, nonin sin, je u depresiji.
Na bolovanju je zbog bronhitisa, ali je bezvoljan, razmišlja crno, ni za što nije motiviran, samo se žali i «njega nitko ne razumije». Loše spava, loše jede, samo «kljuca».
Nona je zvala svećenika, prošli tjedan jer je (u)mislila kako će umrijeti, tako da je i to, tatu, bacilo u «bad».
Obožavao je i tetu s kojom je živio od djetinjstva, i koja mu je živjela u susjedstvu, a kasnije i s njim, sve do kada nije, tragično, stradala.
Oboje, i tata i nona, živi se zakopavaju.
Nakon, početnog, šoka što je nona zvala svećenika, analizirala sam njenu situaciju i simptome i došla do zaključka kako, ona, žaluje.
Činilo se da je prihvatila sestrinu smrt, da je nastavila, normalno, funkcionirati, ali to potiskivanje osjećaja, pretvaranje kako je sve u redu, došlo je na naplatu, baš oko rođendana pokojne tete.
Dakle, ja sam se, maloprije, vratila od none i «oprala» sam je.
Snimila sam situaciju i shvatila kako njoj je teško, pa ima 88 godina, ali kako se predala, i istovremeno, na taj način, privlači pažnju. Baš kao dijete-želi da joj se pokazuje ljubav, nježnost, da nam je stalo do nje…Ma, zar to svi ne želimo, a ne samo djeca?!
Pitala sam je želi li živjeti. Rekla je kako želi jer bi voljela «još ko leto gledat svoje praunuke kako rastu».
S druge strane, osjećam kako je vuče na «onaj svijet». Zbog toga i ne jede «neću dugo poživet ako ne jin».
Malo kroz šalu sam joj rekla da neće biti lijepo obitelji, nama, kada bude, na smrtovnici pisalo da je umrla od gladi. Počela se smijati. Dobar znak.
Onda je živnula pa se raspitivala o susjedima, o tome tko je umro, tko se rodio…
Priprijetila sam joj kako će otići u bolnicu na infuziju, «va špital ja ne gren», ali sam joj rekla kako je nitko neće pitati želi li ići ili ne jer, doktor, i mi, nećemo pustiti da umire od gladi..Ok, namjerno sam pretjerivala da je trgnem.
Mlađa je prohodala nedavno. Dosta kasno, sa 16 mjeseci. I nona želi vidjeti kako hoda.
Rekla sam joj kako se treba dignuti pa da će je vidjeti. Pomalo. Korak po korak uz našu pomoć. Nitko, od none, ne očekuje da trči, ali do nedavno je kuhala, čistila….bila živa. Duhom živa. Makar malo da se povrati.
Onda je «naručila» čokolino. Pojela pun tanjur i obećala kao će se, kasnije, ustati i ručati.
Zaboravila sam reći da joj je doktor, direktno rekao, da je uzalud uznemiravala svećenika jer da još nije njeno vrijeme. Ima tlak k'o curica, super srce, dobra krv…
I ja sam joj rekla-možeš poživjeti dan, dva, tjedan, dva, a možeš i godinu, dvije, i više…Pa zar želiš cijelo vrijeme provesti u krevetu čekajući smrt?
I tati i noni sam rekla da bi ih trebalo dobro «po riti».
Kada si živ-živi!
Bila sam u depresiji, znam osjećaj. Radije da boli zub, glava…pa znaš što te boli, znaš što ti je. U depresiji te ništa ne boli, a osjećaš se užasno. Kao u tamnici. I dobro je jedan psihijatar rekao-depresija je tamnica, a ključeve te tamnice držiš sam, u ruci. Ti si i tamničar i zarobljenik, istovremeno.
Počni i, na silu, nešto raditi, razgovarati, nečim se baviti…i, pomalo, i uz lijekove, ako treba, počet ćeš disati punim plućima i, ponovno, uživati u životu.
Život je predragocjen da se ne potraži pomoć, ako pomoći ima, i da se digne ruke i izaziva Sudbinu-pucaj!
