Ljubav i brak

Ovih dana sam, malo, lunjala gradom-porezna prijava, Zavod za zapošljavanje, pa potvrde o nekažnjavanju (šaljem neke zamolbe za posao)…..I iznenadila sam samu sebe.
Promijenila sam se. Evoluirala u, nekom, čudnom smjeru. Ili nije čudan…Samo drugačiji.
Dvije stvari su se najviše promijenile:
Počelo me smetati kada ljudi govore bez razloga, odnosno jer misle kako je vrijeme i mjesto i adekvatan sugovornik za trošenje riječi..
Točno im skužiš po izrazu lica, posturi, tonu glasa, kako govore tek tako da govore. Pitaju te kako si, požele ti dobar dan i prokomentiraju vrijeme ili neku sličnu banalnost, niti ne sačekaju tvoj odgovor..Ostane im negdje iza leđa jer su «u prolazu» ili se okrenu novoj «žrtvi»…Žele biti ljubazni i misle kako je takvo ponašanje odraz ljubaznosti i kulture.
Ne smetaju mi brbljavci, «lajavci»…Oni govore iz unutarnje potrebe. Ova druga kategorija koja mi smeta su ljudi koji ne govore iz vlastite potrebe, primarno, već zbog toga što misle da drugi, sugovornici koji su im se našli «pri ruci», to žele-da oni govore, da nešto kažu…Onaj pritisak kada tišina smeta.
Takvi su i oni koji «ćakulaju» sa zaposlenima na šalterima, u dućanu, s nepoznatim ljudima čiji pogled sretnu…
Jednostavno su mi takvi razgovori počeli škripati. Počela sam, fizički, osjećati težinu njihovih riječi.
Prije sam znala i ja odgovarati, razbrbljati se, bilo mi ih je žao…Ali sada samo «skresam» kratke odgovore s neutralnim izrazom lica, i dam do znanja kako mi se ne razgovara samo zbog razgovora.
Druga stvar koja se promijenila je «moj tip muškarca».
Neovisno o tome što imam Muža, oduvijek sam imala svoj tip muškarca tj.mušku osobu koja me može privući.
Prije su to bili baby face dečki.
Onda su me dugo, do nedavno, držali «alternativci»-duga kosa, ili malo duža, casual look, inteligentni, po mogućnosti «kompjutoraši» (ne oni štreberski informatičari), ovim «mojima» informatika i ne mora biti posao svagdašnji)..Čim se netko bavio kompjuterima to je meni bio afrodizijak. Ako je k tome i pisao SF priče, pjesme, kartao Magic, slikao, proučavao područja na rubu znanosti ili nešto slično-umjetnički, «nestvarno»…Ako je u sebi imao dio nekog drugog svijeta-mašte, bajke-i nije se bavio, samo, stvarnošću, opipljivim, poznatim…To bi me zaintrigiralo.
Sada sam primijetila da kako sam počela promatrati muške stražnjice .
Ma, ne, ne, ne šetam gradom kao manijak(ica), ali ako se nađe u vidokrugu…
Prije sam više promatrala oči. I sada su mi bitne jer mi govore puno o osobi, ali «guze» su mi novost (Muž je umro od smijeha kada sam mu rekla).
Više nisu u điru, toliko, kompjutoraši već tipovi poput Sime Mraovića (iako nema dobru guzu), Pjera Žardina (nemam pojma kakvu guzu ima)…
Počela sam promatrati starije, sijede, šarmantne, duhovite (Muž kaže zbog toga jer je on počeo sjediti)…Ok, ok…Po izgledu ne znam kakve su osobe, ali takav tip, u paketu, bi me mogao privući (kada ne bih imala partnera).
Što mi se događa?
Ah, wtf, hajmo pripisati PMS-u!

Sretno Valentinovo onima koji vole sebe!
Ne mislim na narcisoidne osobe, već one koji, doista cijene sebe, zauzimaju se za sebe, ne dopuštaju da ih gaze…Koji znaju da su vrijedni bar koliko i drugi, ali čija ljubav prema sebi ne ide na uštrb drugih.
Grlim sve osobe koje znaju kako su vrijedne svakog trenutka ljubavi i sreće koju proživljavaju.
Doista mislim kako oni koji ne vole sebe, koji imaju nisko samopoštovanje, grče se u osjećaju bezvrijednosti, krivnje…ne mogu, iskreno, duboko, od srca, niti voljeti druge.
Mogu se diviti drugima, čeznuti za nekime, željeti nekoga, misliti da ga vole, ali smatram kako to nije prava ljubav. Kod prave ljubavi caruje povjerenje i nema mjesta, grčevitom, strahu.
Ma, sretno Valentinovo i osobama koje se ne vole sa željom da što prije shvate koliko su vrijedni i neponovljivi i kako, sigurno, postoji netko tko bi rado vodio životne bitke na njihovoj strani.
Ljubav u svoj svojoj punini možeš doživjeti ako si dobar prijatelj samome sebi.
Istraživanja su pokazala kako smo skloniji družiti se s osobama koje imaju slično mišljenje o nama kakvo i mi gajimo prema sebi samima.
Osoba koja sebe ne cijeni, koja se ne voli, prije će završiti u vezi s nekim partnerom koji je, isto tako, ne voli, ne cijeni, ponižava…nego s nekime tko , o njoj, misli sve najbolje, i doista je, zdravo, iskreno, voli.
Paradoksalno, ali radije smo na «sigurnom terenu» nego da se promijenimo, da promijenimo mišljenje , stavove, i to u svoju korist.
Čak iako osoba koja se ne voli završi u vezi s nekime tko je voli, ona se neće dobro osjećati. Misliti će da je partner vara, da će prije ili kasnije shvatiti kakva je ona zapravo i da će je napustiti.
Potrebno je puno ljubavi, strpljenja i pažnje ukoliko volimo nekoga tko sebe ne voli. Možda i promjeni mišljenje. Samo postoji opasnost da se, partner, umori, iscrpi, shvati da radi Sizifov posao i da otiđe. Ne zbog toga što nismo vrijedni ljubavi, već zbog toga što mi sami mislimo kako nismo vrijedni.
Svatko je važno i veliko biće. Svatko u sebi nosi komadić dobrih vijesti, da parafraziram autora kojem sam zaboravila ime.
Svatko, baš svatko, rođenjem dobiva kartu za Ljubav i Sreću. Ponekad propuštamo vlakove, ponekad sjednemo u krivi, ali, prije ili kasnije, svatko, baš svatko, stigne na željeno mjesto.
Volite sebe i druge.
Valentinovo je svaki dan.

Baš sam se vratila od svoje none, one kojoj je sestra poginula kada ju je udario auto, prije nekoliko mjeseci.
Nona već nekoliko dana leži u krevetu. Nema apetita, ne želi se dignuti («Ne moren na nogah stat…sa se tresen…»)…
Mama j oj mijenja pelene, presvlači posteljinu, kuha sve za što joj se čini kako bi, nona, mogla i htjela pojesti, i na kraju sve baca.
Tata, nonin sin, je u depresiji.
Na bolovanju je zbog bronhitisa, ali je bezvoljan, razmišlja crno, ni za što nije motiviran, samo se žali i «njega nitko ne razumije». Loše spava, loše jede, samo «kljuca».
Nona je zvala svećenika, prošli tjedan jer je (u)mislila kako će umrijeti, tako da je i to, tatu, bacilo u «bad».
Obožavao je i tetu s kojom je živio od djetinjstva, i koja mu je živjela u susjedstvu, a kasnije i s njim, sve do kada nije, tragično, stradala.
Oboje, i tata i nona, živi se zakopavaju.
Nakon, početnog, šoka što je nona zvala svećenika, analizirala sam njenu situaciju i simptome i došla do zaključka kako, ona, žaluje.
Činilo se da je prihvatila sestrinu smrt, da je nastavila, normalno, funkcionirati, ali to potiskivanje osjećaja, pretvaranje kako je sve u redu, došlo je na naplatu, baš oko rođendana pokojne tete.
Dakle, ja sam se, maloprije, vratila od none i «oprala» sam je.
Snimila sam situaciju i shvatila kako njoj je teško, pa ima 88 godina, ali kako se predala, i istovremeno, na taj način, privlači pažnju. Baš kao dijete-želi da joj se pokazuje ljubav, nježnost, da nam je stalo do nje…Ma, zar to svi ne želimo, a ne samo djeca?!
Pitala sam je želi li živjeti. Rekla je kako želi jer bi voljela «još ko leto gledat svoje praunuke kako rastu».
S druge strane, osjećam kako je vuče na «onaj svijet». Zbog toga i ne jede «neću dugo poživet ako ne jin».
Malo kroz šalu sam joj rekla da neće biti lijepo obitelji, nama, kada bude, na smrtovnici pisalo da je umrla od gladi. Počela se smijati. Dobar znak.
Onda je živnula pa se raspitivala o susjedima, o tome tko je umro, tko se rodio…
Priprijetila sam joj kako će otići u bolnicu na infuziju, «va špital ja ne gren», ali sam joj rekla kako je nitko neće pitati želi li ići ili ne jer, doktor, i mi, nećemo pustiti da umire od gladi..Ok, namjerno sam pretjerivala da je trgnem.
Mlađa je prohodala nedavno. Dosta kasno, sa 16 mjeseci. I nona želi vidjeti kako hoda.
Rekla sam joj kako se treba dignuti pa da će je vidjeti. Pomalo. Korak po korak uz našu pomoć. Nitko, od none, ne očekuje da trči, ali do nedavno je kuhala, čistila….bila živa. Duhom živa. Makar malo da se povrati.
Onda je «naručila» čokolino. Pojela pun tanjur i obećala kao će se, kasnije, ustati i ručati.
Zaboravila sam reći da joj je doktor, direktno rekao, da je uzalud uznemiravala svećenika jer da još nije njeno vrijeme. Ima tlak k'o curica, super srce, dobra krv…
I ja sam joj rekla-možeš poživjeti dan, dva, tjedan, dva, a možeš i godinu, dvije, i više…Pa zar želiš cijelo vrijeme provesti u krevetu čekajući smrt?
I tati i noni sam rekla da bi ih trebalo dobro «po riti».
Kada si živ-živi!
Bila sam u depresiji, znam osjećaj. Radije da boli zub, glava…pa znaš što te boli, znaš što ti je. U depresiji te ništa ne boli, a osjećaš se užasno. Kao u tamnici. I dobro je jedan psihijatar rekao-depresija je tamnica, a ključeve te tamnice držiš sam, u ruci. Ti si i tamničar i zarobljenik, istovremeno.
Počni i, na silu, nešto raditi, razgovarati, nečim se baviti…i, pomalo, i uz lijekove, ako treba, počet ćeš disati punim plućima i, ponovno, uživati u životu.
Život je predragocjen da se ne potraži pomoć, ako pomoći ima, i da se digne ruke i izaziva Sudbinu-pucaj!