Ljubav i brak

Meni je ovo micanje sata dobro došlo da se naspavam.
Evo odgovaram dragoj Zmajki postom na komentar..
Paradoksalno jer bi mi trebao faliti sat sna, ali…
Sinoć mi je mama rekla neka ne zaboravim pomaknuti sat unatrag.
Pomaknuli smo satove u boravku, a na mobitelu, koji koristim kao sat u sobi, nisam ga pomakla nego sam zapamtila kao se sat miče unazad.
Još sam i Mužu napomenula neka ne zaboravi pomaknuti sat-unatrag .
Ujutro se budim, nakon niza isprekidanog sna «mama cica», «mama amam» i varijacija na temu, i gledam na mobitel.
Skužim da je sedam sati i da se Mlađoj više ne spava.
Preračunam kako je, zapravo, šest sati i odlučujem se do sedam i pol igrati s malenom i onda probuditi Muža.
Nepisano je pravilo da se On digne, vikendom s djecom, a ja odspavam još sat-dva osim ako nije bio vani, gledao film do kasno, igrao igrice i slično. Tu i tamo i on odspava duže .
U sedam i pol, po mom satu, budim, zakonitog, u međuvremenu se probudila i Starija.
Zaspim. U osam i pol, po mom satu, čujem zvono na vratima-došao je Mužev bratić.
Nasmijem se, u sebi, kako je zaboravio pomaknuti sat jer, obično, dolazi oko deset, k nama, na kavu i zna da ja odspavam duže, do cca devet, pa da me ne budi…..
Zapadnem u neki polusan, kad ono, telefon….
Gledam na sat-devet.
Čujem kako Mlađa razgovara. Shvatim da razgovara s didom tj.svekrom.
«Tata pije kavu s Dejanom»
«Mama spava»
«Ne, nije bolesna…»
«Dobro, reći ću tati ručak za sat vremena»…
Kako ručak za sat vremena?
Što se on raspituje o mom zdravlju?

Dignem se. Jutarnja higijena.
Sjednem. Doručkujem
U jednom momentu kaže Dejan kako je skoro podne i mora krenut jer ima neki dogovor.
Gledam na sat-9:45.
Počnemo se smijat, Muž i ja, kako nas želi dignuti na foru….
Pitam je li prebacio sat. Kaže da je.
Pita on nas..Kažemo da smo, satove, još sinoć, pomakli unatrag…
I otpetljalo se klupko zahvaljujući kojemu sam , bez grižnje savjesti, odspavala do 11 sati!!!
Ne znam kada se desilo zadnji put.

1.Ja ( tepam Mlađoj (18mjeseci)): Ribice moja…Mačkice…Ti si moja curica!
Mlađa (namršteno): Ne! Ne! Beba!
Ja: Ma ti si curica nisi više beba!
Mlađa: Ne! Beba!
Ona je beba i gotovo

2. Muž dolazi do mene, zagrli me…Mlađa ga «snimi» i odmah dotrči…Miče njegovu ruku s mene…
Mlađa: Ne! Moja mama! Moja cica!
Ne znam je li se boji kako bi mogla izgubiti status najmlađe u obitelji, ako se nastavimo maziti ili da će joj tata pojesti mlijeko

3. Starija: Mama, ja imam dva dečka u vrtiću.
Ja: Kako to da imaš dva dečka..?Nije ti više samo Dario dečko?
Starija: Ne jer on je puno bolestan pa ga nema u vrtiću, a onda mi nema tko pomagati obući se...Pa sada imam dva. Kada Daria nema, onda mi pomaže Manuel.
Ja: A kada su i Dario i Manuel bolesni?
Starija (kratko razmišlja): Morat ću si naći još jednog...

Dobra filozofija

4. Starija (još malo 4 god): Mama, ti i tata se imali jako puno posla dok ste napravili mene i seku?!»
Ja: Molim? Kako to misliš?
Starija: Pa dok ste napravili glave, ruke, noge, oči, usta….krv, koščice….

Da, da..jaaaaako puno posla

Nema me, na blogu, ovih dana…
Pukla me neka egzistencijalna kriza.
Osjećam se prazno, iznutra…odnosno, uvijek ostaje jedan neispunjeni dio mene do potpunog zadovoljstva i opuštenosti…preispitujem svoje vrijednosti, stavove, uvjerenja, predrasude…
Neki dan me puknuo početak paničnog ataka, kojeg sam na vrijeme prepoznala i zaustavila ga…Zaustavila ga tako da sam pobjegla iz «opasne» situacije…Opasna je bila automatska autopraonica. Osjećala sam se zarobljeno, kao da će me voda potopiti, ugušiti, osjetila sam klaustrofobiju…
I nedostatak sna i kofein su pružili ruku ataku tako da, sada, pazim koliko kave konzumiram, a što se sna tiče, on je isprekidan zbog, zna se, «mama amam cica" fenomena
Vjerovali ili ne, već preko godine dana ne spavam, noću, duže od dva sata, u komadu…Po danu ne spavam uopće.
Već sam se navikla, ali ostavlja posljedice na tijelo, sigurno.
Dakle, što je moj cilj u životu?
Sjećam se jedne vježbe u kojoj je potrebno, na papiru, pisati što misliš da ti je cilj u životu i pišeš, pišeš…ispišeš sva nametnuta uvjerenja….i dođeš do odgovora kada zaplačeš…koji te gane, dirne…e, to j e tvoj životni cilj…
Nisam je, još, napravila, ali javim vam rezultat.
Vježba traje, obično, dvadesetak minuta.
Vjerujem kako svaki život ima smisao i ima cilj.
Svi smo mi dio velikog puzzlea života i uklapamo se u nečiji, savršen, plan.
Moja puzzla je,malo, nestabilna…Pita se je li umetnuta na ispravno mjesto..jesu li svaka ispupčenja lijepo legla u udubljenja ili je nešto višak, manjak…
Što je životna zadaća?
Postići neki cilj…?!
I što onda?
Kada postigneš cilj-staneš, umreš, što?!
Intuicija govori kako je smisao kretanje, proces, rad, rast, napredak…
Postizanje zadanih ciljeva je, u tom smislu, samo nuspojava življenja smislenog, ispunjenog, života?!!
Čini mi se, kako, sam, davno, naišla na autora koji govori nešto slično.
Trčimo za karijerom, novcem, materijalnim dobrima koji nam poboljšavaju, što, kvalitetu života?!…Ne vjerujem.
Uza sve obaveze ne stižemo živjeti.
Ok ako nas posao ispunjava, doista ispunjava, radimo što volimo…
Ali…
Više je posao obaveza, sredstvo za poboljšanje kvalitete života, ali što se dogodi…imamo sredstva, ali nemamo život, tj.nemamo vremena za živjeti na način na koji bismo željeli.
Onda se «instant zabavljamo», često isforsirano, kada dobijemo godišnji, kada su neradni dani….Ne uživamo iskreno, od srca, iz duše…Ne iz unutarnje potrebe već jer, samo tada, imamo priliku raditi što volimo...ako nismo, do tada, zaboravili što volimo
I baš u tim neradnim danima najviše ljudi postaje bezvoljno i depresivno.
Trebamo dodati vrijednost, smisao, životu koji živimo.
Opet sam počela pisati. Očekujte, na blogu, neku novu bajku.
Veseli me što se moja Bajka o ljubavi citira i širi pozitivnu energiju.
Hmmm…dobar smisao života!