Nema me, na blogu, ovih dana…
Pukla me neka egzistencijalna kriza.
Osjećam se prazno, iznutra…odnosno, uvijek ostaje jedan neispunjeni dio mene do potpunog zadovoljstva i opuštenosti…preispitujem svoje vrijednosti, stavove, uvjerenja, predrasude…
Neki dan me puknuo početak paničnog ataka, kojeg sam na vrijeme prepoznala i zaustavila ga…Zaustavila ga tako da sam pobjegla iz «opasne» situacije…Opasna je bila automatska autopraonica. Osjećala sam se zarobljeno, kao da će me voda potopiti, ugušiti, osjetila sam klaustrofobiju…
I nedostatak sna i kofein su pružili ruku ataku tako da, sada, pazim koliko kave konzumiram, a što se sna tiče, on je isprekidan zbog, zna se, «mama amam cica" fenomena 
Vjerovali ili ne, već preko godine dana ne spavam, noću, duže od dva sata, u komadu…Po danu ne spavam uopće.
Već sam se navikla, ali ostavlja posljedice na tijelo, sigurno.
Dakle, što je moj cilj u životu?
Sjećam se jedne vježbe u kojoj je potrebno, na papiru, pisati što misliš da ti je cilj u životu i pišeš, pišeš…ispišeš sva nametnuta uvjerenja….i dođeš do odgovora kada zaplačeš…koji te gane, dirne…e, to j e tvoj životni cilj…
Nisam je, još, napravila, ali javim vam rezultat.
Vježba traje, obično, dvadesetak minuta.
Vjerujem kako svaki život ima smisao i ima cilj.
Svi smo mi dio velikog puzzlea života i uklapamo se u nečiji, savršen, plan.
Moja puzzla je,malo, nestabilna…Pita se je li umetnuta na ispravno mjesto..jesu li svaka ispupčenja lijepo legla u udubljenja ili je nešto višak, manjak…
Što je životna zadaća?
Postići neki cilj…?!
I što onda?
Kada postigneš cilj-staneš, umreš, što?!
Intuicija govori kako je smisao kretanje, proces, rad, rast, napredak…
Postizanje zadanih ciljeva je, u tom smislu, samo nuspojava življenja smislenog, ispunjenog, života?!!
Čini mi se, kako, sam, davno, naišla na autora koji govori nešto slično.
Trčimo za karijerom, novcem, materijalnim dobrima koji nam poboljšavaju, što, kvalitetu života?!…Ne vjerujem.
Uza sve obaveze ne stižemo živjeti.
Ok ako nas posao ispunjava, doista ispunjava, radimo što volimo…
Ali…
Više je posao obaveza, sredstvo za poboljšanje kvalitete života, ali što se dogodi…imamo sredstva, ali nemamo život, tj.nemamo vremena za živjeti na način na koji bismo željeli.
Onda se «instant zabavljamo», često isforsirano, kada dobijemo godišnji, kada su neradni dani….Ne uživamo iskreno, od srca, iz duše…Ne iz unutarnje potrebe već jer, samo tada, imamo priliku raditi što volimo...ako nismo, do tada, zaboravili što volimo 
I baš u tim neradnim danima najviše ljudi postaje bezvoljno i depresivno.
Trebamo dodati vrijednost, smisao, životu koji živimo.
Opet sam počela pisati. Očekujte, na blogu, neku novu bajku.
Veseli me što se moja Bajka o ljubavi citira i širi pozitivnu energiju.
Hmmm…dobar smisao života!
