Kuc, kuc…
Jesam, jesam, ja sam!
Mogu naprijed?
Ma, stvarno sam ja.
Nisam se, baš, toliko promijenila u, ovih, nekoliko mjeseci 
.
Osjećam potrebu napisati što se događalo. Ne brinite (ako brinete). Ništa strašno.
Ima nekih promjena.
Neke stvari su se promijenile, a ja bih voljela da su ostale iste dok se, druge stvari, nisu promijenile, a ja bih voljela da jesu.
Nikako, ovoj ženi, udovoljiti!
Ovaj post će biti autobiografski, za sve one drage ljude koji me znaju od prije (jao, koliko toga moram nadoknaditi. Kao da sam se vratila iz neke zemlje u kojoj sam bila komunikacijski odsječena od ostatka svijeta. A bio mi je tu, nadohvat ruke…Samo klik. Ali eto…
).
Evo, telegrafskih vijesti jer bih, inače, napisala cijeli roman.
Od kada se nismo čitali, ostale su iste moje neprospavane noći. Mlađa i dan danas (ima skoro 14 mjeseci), noću, prišulja se mom krevetu i «ma-ma ci-ca» ili «ma-ma am-am». Već mi je to postalo normalno. Budim se, u prosjeku, pet puta. Hvala svima koji ste držali fige…Moje dijete je jače od toga 
.
Uz to buđenje , malena, je postala i ranoranilac tako da nisu rijetki dani kada u pet i pol, odnosno šest, čujem «ma-ma pa-pa». Onako pospana, kada pogledam u krevetić, vidim Mlađu kako sjedi, nasmiješena, i prstom upire u vrata sobe i maše pa-pa, spremna na akciju.
Hvala Bogu, sretno je, zdravo, dijete…Koje voli kada mama ima podočnjake 
.
Starija je krenula vrtić. To je super. Promjena na bolje. Lijepo se prilagodila. Čak i spava, u vrtiću, dok doma-ni čut o popodnevnom odmoru.
Bunila se protiv spavanja sve dok riječ «spavanje» nisam zamijenila (mudra ja) riječima «popodnevni odmor»…Tada je postalo, sve, OK.
I Starija je super. Uživam koliko mogu. Ponekad sam preumorna i grintava, kao one mame od kojih zazirem «ne mogu sada, samo da malo sjednem», «samo da se mama malo odmori»…»nemoj, sada, prati lutku», «ne možemo, sada, u park»…No, pokušavam, da moje raspoloženje što manje utječe na njih.
Inače, okolina mi, čak, ne vjeruje kada kažem da sam umorna. Mene umor puca na hiperaktivnost. Zapravo, ne razmišljam o umoru. I ako, sada, nastavim o tome pisati zaspat ću za tipkovnicom..Idemo dalje…
Muž je, opet, promijenio radno mjesto unutar firme. To je i dobro i loše. Dobro je s financijske strane jer ja ne radim (slobodno mi šaljite poslovne ponude…možete pod komentare…)…Ali svako napredovanje, u firmi, je nazadovanje što se tiče obiteljskog i bračnog života. Svaka dva tjedna ga nema kući, a i kada je doma, non stop je dostupan je na mobitel. Naravno, nije niti imao godišnjeg. Naravno, nema niti radnog vremena. Naravno česti su tim bildinzi, kik ofovi i sliče fešte iz kojih, poslodavac, isključuje bolje, odnosno lošije, polovice svojih zaposlenika 
.
Izgubila sam jako dragu osobu. Dovoljno je reći da me ona, praktički, odgajala. Vitalnu staricu, lupio auto. Teška fraktura lubanje. Duboka koma. I sprovod, na kraju.
Još probavljam tu situaciju i očekujem da ću je ugledati kada dođem u njenu kuću i da će me, kao i uvijek, pitati «Ću nastavit vodu za kafe?».
Posmrtno sam joj napisala «Jedina vredna stvar, kad partiš z ovega sveta, su senjali ljubavi i dobrote ki zustaju za tobun»…Ona se nikada nije udavala niti imala, vlastitu, djecu, no utkala je toliko ljubavi, brige, dobrote, pažnje, strpljenja, razumijevanja, u odgoj mog tate i mene, tako da dok mi živimo, ostaje i, ona, živjeti u nama.
Više cijenim život. Pamtim zadnje riječi «Jutra ću ti dat 10 kun za štrudel ki san ti naručila»…Jutra je više nisam videla .
Zbog toga treba živjeti sada i ovdje. Briga me za tih 10 kuna, ali vjerojatno bismo drugačije provele vrijeme da smo znale kako nam je taj susret posljednji na ovome svijetu.
Ljubim vas!
Čitamo se!
