Ljubav i brak

Kako biti vjeran u svijetu u kojem žene ne govore «ne»?
Takav sam sadržaj SMS poruke primila, sinoć, od jednog poznanika.
Zaista zanimljivo pitanje, pomislim, i odgovorim, nešto u stilu-jednostavno, tako da ti kažeš «ne» ili se niti ne dovodiš, svjesno, u takve situacije u kojima možeš biti nevjeran.
Ja, na primjer, imam neke poznanike s kojima znam da bi, pod određenim uvjetima, situacija bila, poprilično, napeta, tako da niti ne razmatram mogućnost dolaženja u te situacije. Jednostavno mi je, na taj način, lakše živjeti ne dovodeći niti sebe niti njih «u napast» .
Što se, njemu, dogodilo?
Upoznao je curu, preko neta (btw, on ima curu i to, kako sam kaže, ozbiljnu vezu ) i nakon razmjene, nekoliko, seksi fotki, našli su se na kavi. Bila j e kava, pa piva, pa nekoliko piva…pa koktelčići….pa je, siroče, pokleknuo pred čarima žene koja ne kaže «ne»… I to sve u jedno veče (ovo sam editirala jer sam shvatila kako, dragi čitatelji, misle da je ta veza trajala...no, no...sve se dogodilo isti dan...i trajalo jedan dan...možda se još nađu zbog seksa...)
Meni tlak, odmah, dvjesto .
Kažem mu-ne osuđujem toliko tvoj postupak koliko tvoje, uporno, pranje ruku od ikakve odgovornosti.
Za njega je kriva žena koja nije rekla ne jer «na muškarcu je da ispipava teren, vidi do kuda može ići tako da ne ispadne papak, a ona treba reći ne»…I još mi je dodao kako je, ta situacije i «prelaženje granica», njemu bilo neočekivano, a za nju, čini se nije jer je «dole bila obrijana» .
Naravno, kažem ja njemu, da nisi takav razvoj situacije, ni u ludilu, zamišljao. Ti si očekivao da će, nakon napaljivanja seksi fotografijama, ponijeti krunicu da molite uz kavu .
A i sve što rade žene ne rade zbog muškaraca. Može se brijati jer se, ona, tako osjeća bolje, više seksi, ili je imala picajzle
I tako, jadan, ni kriv, ni dužan…
I, sad, pitam ja, u čemu je problem. Vidim kako nema grižnje savjesti, kako mu paše kada cure govore «da» («prije su mi stalno govorile ne, teško mi je bilo čuti «da», a sada se sve promijenilo»)…I ne vidim, čemu, pitanje «kako biti vjeran, psiho pomozi» upućeno meni…
Kažem mu da je dijete, da se morao pohvaliti svojim «uspjesima» pa, makar, tako, indirektno, k'o fol .
Jao, da, zaboravih-ja sam bila ta koja je, davno, rekla «ne», ali smo ostali u istom društvu. A, on, ima strašnu potrebu za samodokazivanjem.
I dečko je OK, «kruh», osim užasno, zbunjen, razmaženo dijete što se tiče muško-ženskih odnosa (a trideset mu je godina…hmm..tek?! ).
Došli mi na to kako bi htio da ga puca takav adrenalin dok je s curom.
Objasnim da traži nemoguće kako bi bio vjeran-traži da dugotrajna veza bude cijelo vrijeme krcata adrenalinom i da, druge cure, nikada ne kažu «da». To je izvan njegove kontrole. Ono što može promijeniti to je svoj stav, svoj pogled na veze.
Ne da se. I dalje mu je problem zbog čega stalna veza nije vječni vatromet .
Objašnjavam kako on nema problem sa, svojom, stalnom vezom, niti sa svojom curom već sam sa sobom. Sa svojom taštinom, egom i samopouzdanjem. Samopouzdanjem najviše.
Još kaže kako je cura, njegova, OK, ali ona bi seks ujutro, on navečer, pa bi on da seks duže traje…Pa ja, već, gubim strpljenje jer , vidim, nema smisla. Kažem da je veliko dijete i neka razgovara s curom umjesto sa mnom, o njihovom seksualnom životu i da su ta njihova razilaženja u željama, po meni, samo traženje alibija za svoje švrljanje .
Ako se ne mogu dogovoriti: ujutro ili navečer, neka jednom bude ujutro, drugi put navečer, ili najbolje-i ujutro i navečer i svi happy .
I, na kraju, kaže on meni, «super, nisi mi pomogla».
Eto!
Poanta-tko s djecom liježe budi se popišan. Nadam se da, njegova cura, ima podloške za bebe da joj ne upiša posteljinu .

A ja ću svoje savjetodavne usluge početi naplaćivati!

Ne tuci brata! Brzo donesi kaiš da te naučim kako tući, brata, ili bilo koga drugoga, nije u redu!

Nemoj da te vidim, ikada, s cigaretom u ruci. Vjeruj mi, ugurat ću ti je u usta i pojest ćeš je! (reče mama gaseći cigaretu u pepeljari punoj krepanih opušaka).

Šuti dok odrasli razgovaraju. Da te nisam ni čuo ni vidio!

Ne, ne možeš dobiti vina, balavac jedan.

Zbog čega? Jer sam ja tako rekla!

Dok si pod mojim krovom bit će onako kako ja kažem.

Odrasla sam pa znam bolje od tebe. Napravi kako kažem bez «ali».

Ne laži mi! (Daj reci šefu da me nema doma ako nazove!)

Uči tu matematiku, trebat će ti, u životu. Škola na prvom mjestu, bez škole si nitko i ništa, a sada me pusti na miru da pogledam parove za kladionicu, od poštenog rada se još nitko nije obogatio!

Vidjet ćeš ti, jednoga dana, kada budeš imala vlastitu djecu…Bit ćeš mi zahvalna!

Nećeš se dignuti od stola dok ne pojedeš taj špinat! Špinat je fin i zdrav. Zbog čega ga ja ne jedem? Najela sam ga se kada sam bila tvojih godina.


Danas mi se tako ne ide na posao najradije bih uzeo bolovanje. Samo još jedanput pisni i zaplači kako ne želiš ići u vrtić….Ma, da te više nisam čuo. Ideš i gotovo!

Pič_a ti mater_ _a, ne psuj! Ružno te za čut!

Zbog čega je stara teta umrla?Jako ju je lupio auto. Znaš kada mama kaže kako se mora paziti kada se prelazi cestu? Nije dobro pazila ili je barba koji je vozio nije vidio. Bila je kiša i magla. Znaš da smo se šalile kako se ne vidi ni prst pred nosom kada smo išle u vrtić?

Gdje je, ona, sada?
Pokopali smo je. Tijelo je zakopano u zemlji.

I glava, i ruke, i noge?
Aha! I glava i ruke i noge.

Kako će, onda, hodati?
Kada, netko, umre to je kao kada se tvojoj bebi, koja puzi, potroše baterije. Ili kada ih izvadimo. Mrtvi ne mogu micati nogama, rukama, ne mogu gledati, ne mogu čuti…Tijelo se zakopa jer im više ne treba. Više ne radi. Znaš, kada smo pronašle puževu kućicu bez puža? Tako je tijelo mrtvog-kućica bez duše. Čovjek je i duh i tijelo. Tijelo umre, više ne radi, ostane bez baterija, a duh živi.

A gdje je, ona, sada?
Tijelo je zakopano, kućica j e zakopana, a duh je negdje, nitko ne zna gdje. Znaš da si me pitala gdje je puž iz kućice i rekla sam ti da ne znam gdje je otišao?

Možemo vidjeti duh?
Ne možemo vidjeti.

Može ona nas vidjeti?Ne znam, ali mislim da može.

Kako mi ne možemo?Neke stvari vidiš, neke čuješ, neke možeš dotaknuti, neke možeš ponjušiti…Neke možeš sve to odjednom, a neke ni ne vidiš ni ne čuješ, ali znaš da su tu. Muziku čuješ, ali ne možeš je vidjeti, niti dirati, niti njušiti, je li tako? Ti znaš da te mama puno voli, ali tu ljubav ne možeš vidjeti, dotaknuti, ponjušiti…Kada osoba umre to ti je kao…To ti je kao kada tata na TV prebaci program ne nogomet dok mama gleda Big Brother. Big Brother ide dalje, ne može se zaustaviti kao film na kazeti u videu, iako ga ja ne vidim. Vjerujem da ljudi kada umru postoje, negdje, iako ih mi ne vidimo, ne čujemo…

Zbog čega si plakala kada je teta umrla?Bila sam tužna jer je više ne mogu vidjeti, razgovarati s njom…Ali vjerujem da je, ona, dobro. Ma, znaš što? Zapravo, možeš, s njom, razgovarati-u snovima. Možda nas ona i sada gleda iako je mi ne vidimo. Hajmo joj mahnuti!

Hajde, mama, mahnimo joj !

Mašemo!

Ne znam je li Kćer pohvatala sve konce razgovora, n e znam je li joj pomogao razgovor shvatiti pojam smrti, ne znam, na kraju krajeva, jesam li joj rekla istinu ili zavaravam i nju i sebe…Meni je razgovor pomogao.

Kuc, kuc…
Jesam, jesam, ja sam!
Mogu naprijed?
Ma, stvarno sam ja.
Nisam se, baš, toliko promijenila u, ovih, nekoliko mjeseci .
Osjećam potrebu napisati što se događalo. Ne brinite (ako brinete). Ništa strašno.
Ima nekih promjena.
Neke stvari su se promijenile, a ja bih voljela da su ostale iste dok se, druge stvari, nisu promijenile, a ja bih voljela da jesu.
Nikako, ovoj ženi, udovoljiti!
Ovaj post će biti autobiografski, za sve one drage ljude koji me znaju od prije (jao, koliko toga moram nadoknaditi. Kao da sam se vratila iz neke zemlje u kojoj sam bila komunikacijski odsječena od ostatka svijeta. A bio mi je tu, nadohvat ruke…Samo klik. Ali eto…).
Evo, telegrafskih vijesti jer bih, inače, napisala cijeli roman.
Od kada se nismo čitali, ostale su iste moje neprospavane noći. Mlađa i dan danas (ima skoro 14 mjeseci), noću, prišulja se mom krevetu i «ma-ma ci-ca» ili «ma-ma am-am». Već mi je to postalo normalno. Budim se, u prosjeku, pet puta. Hvala svima koji ste držali fige…Moje dijete je jače od toga .
Uz to buđenje , malena, je postala i ranoranilac tako da nisu rijetki dani kada u pet i pol, odnosno šest, čujem «ma-ma pa-pa». Onako pospana, kada pogledam u krevetić, vidim Mlađu kako sjedi, nasmiješena, i prstom upire u vrata sobe i maše pa-pa, spremna na akciju.
Hvala Bogu, sretno je, zdravo, dijete…Koje voli kada mama ima podočnjake .
Starija je krenula vrtić. To je super. Promjena na bolje. Lijepo se prilagodila. Čak i spava, u vrtiću, dok doma-ni čut o popodnevnom odmoru.
Bunila se protiv spavanja sve dok riječ «spavanje» nisam zamijenila (mudra ja) riječima «popodnevni odmor»…Tada je postalo, sve, OK.
I Starija je super. Uživam koliko mogu. Ponekad sam preumorna i grintava, kao one mame od kojih zazirem «ne mogu sada, samo da malo sjednem», «samo da se mama malo odmori»…»nemoj, sada, prati lutku», «ne možemo, sada, u park»…No, pokušavam, da moje raspoloženje što manje utječe na njih.
Inače, okolina mi, čak, ne vjeruje kada kažem da sam umorna. Mene umor puca na hiperaktivnost. Zapravo, ne razmišljam o umoru. I ako, sada, nastavim o tome pisati zaspat ću za tipkovnicom..Idemo dalje…
Muž je, opet, promijenio radno mjesto unutar firme. To je i dobro i loše. Dobro je s financijske strane jer ja ne radim (slobodno mi šaljite poslovne ponude…možete pod komentare…)…Ali svako napredovanje, u firmi, je nazadovanje što se tiče obiteljskog i bračnog života. Svaka dva tjedna ga nema kući, a i kada je doma, non stop je dostupan je na mobitel. Naravno, nije niti imao godišnjeg. Naravno, nema niti radnog vremena. Naravno česti su tim bildinzi, kik ofovi i sliče fešte iz kojih, poslodavac, isključuje bolje, odnosno lošije, polovice svojih zaposlenika .
Izgubila sam jako dragu osobu. Dovoljno je reći da me ona, praktički, odgajala. Vitalnu staricu, lupio auto. Teška fraktura lubanje. Duboka koma. I sprovod, na kraju.
Još probavljam tu situaciju i očekujem da ću je ugledati kada dođem u njenu kuću i da će me, kao i uvijek, pitati «Ću nastavit vodu za kafe?».
Posmrtno sam joj napisala «Jedina vredna stvar, kad partiš z ovega sveta, su senjali ljubavi i dobrote ki zustaju za tobun»…Ona se nikada nije udavala niti imala, vlastitu, djecu, no utkala je toliko ljubavi, brige, dobrote, pažnje, strpljenja, razumijevanja, u odgoj mog tate i mene, tako da dok mi živimo, ostaje i, ona, živjeti u nama.
Više cijenim život. Pamtim zadnje riječi «Jutra ću ti dat 10 kun za štrudel ki san ti naručila»…Jutra je više nisam videla .
Zbog toga treba živjeti sada i ovdje. Briga me za tih 10 kuna, ali vjerojatno bismo drugačije provele vrijeme da smo znale kako nam je taj susret posljednji na ovome svijetu.
Ljubim vas!
Čitamo se!