Kada bih trebala označiti jedan dan i tako će svi drugi dani u životu izgledati..Hmmm...Imam dvojbu.U glavi mi je jedna romantična večer i jutro kada sam rodila Kćer.
Manje-više svi imaju «jednu romantičnu večer» pa neću pisati o tome. Pisati ću o porodu.
Ovaj post može biti strašilo za sve trudnice i one koje to žele postati. Strašilo koje straši strahove jer moj porod je bio «za poželjeti»...
Izračunati termin poroda, prema zadnjoj menstruaciji, bio je 18.05. «Moj termin» prema zadnjoj ovulaciji bio je 16.05. međutim došao je i 19; i ništa posebno se nije događalo sve do večeri...
Muž je došao s posla oko 19 sati. Taj dan je, za ručak, bio pesto genovese s paštom (niste baš u motu za kuhanje kada od trbuha ne vidite ni padelu : )). Muž je počeo jesti, a ja osjetim da nešto «tamo dolje» curi. Ništa strašno. Onako: kao jedna jušna žlica tekućine. Kažem ja Mužu da mi je, možda, pukao vodenjak. Ali kako sam već ranije imala lažna pucanja vodenjaka (pojačan iscjedak) mislila sam da je opet lažna uzbuna..Očekivala sam, ne znam zašto, da će mi porod početi trudovima.
Taman mi je zvonio mobitel, dok smo se mi premišljali je li to pukao vodenjak ili je iscjedak ili je, samo, pobjegao pi-pi...Zove prijateljica, koja je već rodila. Ispričam joj situaciju i kaže ona da je tako i njoj pukao vodenjak-najprije pomalo, a onda «poplava»...Završimo mi razgovor, otiđem u WC provjeriti situaciju, a ono curi, curi po nogama...
Muž je odmah htio krenuti, nije ni završio večeru. Ja, po prirodi, nisam paničarka. Kažem neka dovrši večeru, ja ću nazvati njegovog brata kome smo posudili auto i kada on stigne-krećemo...Šetkala sam gore-dole po kući...Nisam znala da li da se smijem ili plačem...Konačno ću upoznati Kćer!!!! Juuupi!!!! A što ako ipak doživim horror priče s poroda?! Ma, neeeeeću...Ponavljala sam svoju mantru kako će sve biti just fine.
Mužev brat (je li se to kaže šogor?) nije bio dostupan. Tatu ne želim zvati jer je trtaroš. Kaže Muž da je njegov tata cool pa će nas on voziti. Ja mislim da svekar, smo, glumi cooler-a i bila sam u pravu. Dođe svekar, sav se trese. ..Ja se pokušavam šaliti jer mi ga žao takvog gledati (pa ne rađa on nego ja), a on će, točno se sjećam riječi, «Dobro je biti hrabar, ali ti si to malo previše...».
Nisam hrabra «malo previše» nego sam osjećala, znala, da će sve biti OK. Od početka trudnoće sam govorila da ću dati Kćeri 45 minuta da izađe van, a ako neće-vraćam se kući : ) Ignorirala sam «dobronamjerne» priče o porodima koje nisu zvučale baš lijepo, a pamtila sam samo one o brzim, malo bolnim, savršenim porodima...pa, zbog čega i moj ne bi bio takav?!
Konačno smo krenuli. Pozdravljam se sa susjedima k'o da idem u vojsku. Šetam kao guska, s dva debela Vir uloška među nogama i sva buckasta...Vodenjak je pukao oko 20:00, a u rodilište smo stigli oko 21:30.
Dolazim na portu, objasnim sestri da sam došla roditi, da mi je, vjerojatno, pukao vodenjak...Muž i svekar statiraju...Dolazimo pred rađaonu. Pozvonim na zvonce. Stiže sestra Ksenija (sjetim je se s tečaja za trudnice). Odvodi me na «kobilu». Stiže,wow zgodan, ginekolog i kaže da rađam. Otvorena sam 2 cm (i nije nešto). U onoj «sexy» bolničkoj spavaćici odem reći Mužu da, ipak, ostajem. On se dogovara sa Ksenijom da ga nazove, kada porod bude blizu, jer smo se dogovorili da će prisustvovati rađanju.
Slijedi brijanje, klistiranje, tuširanje...Ma, ništa strašno. Ja sam se doma brijala, u nemogućim yoga pozama, jer sam čula priče o tupim žiletima, ali sestra Ksenija je popravila «frizuricu» sa novim žiletom, raspakiranim predamnom. Od trudova još ni traga.
Klistiranje je, na početku...Kako da to fino kažem... Uvođenja klistira u analni otvor (aha!!) bilo malo neugodno, ali kada je krenulo, mogli smo tako do sutra. Od trudova ni glasa.
Nisam nigdje vidjela nikakav sat pa ne znam koliko je dugo procedura trajala. Nakon svega navedenoga odveli su me u predrađaonu gdje su me prikopčali na aparate. Ja sam rodila u vodi, tako da nije bilo induciranih trudova. Zaključili su da neću još dugo roditi jer nema trudova pa da bi bilo najbolje da malo odspavam. Lako reći...Adrenalin je učinio svoje. Slušala sam kako druge žene rađaju. To mi baš i nije trebalo. Čula sam uzvike «Vadite ga van!», «Ne mogu više!» vrištanje...I čekala sam kada će početi moja scena. Prekrasan osjećaj je bio kada sam čula bebice, tek rođene, kako plaču...Znala sam da ću, uskoro, i ja ugledati svoju curu...
Onda sam, ne znam u koliko sati, počela osjećati lagana stezanja...javim sestri, prilkjuči me na aparat i...Ništa nije izmjerio...
Stezanja su postala pravilnija, ali «bol» je bila takva da bih, da sam doma, sigurno to prespavala.
Konačno sam «snimila» sat na zidu. Bilo je 3:30. Zaključila sam da ovo već predugo traje i slagala doktoru (onom zgodnom) da su počeli jači trudovi, da me boli. Pregledao me i ozbiljno zakimao glavom «Punite kadu. Otvorena je više od 5 cm...». Juuuuuuuupi!!!!
U 4 sam bila u kadi, u 4 i 45 sam rodila. Snažnije sam osjećala jedino trudove pred kraj poroda kada sam već smjela tiskati. Čak sam ja uvjeravala babicu da rađam, da osjećam snažan pritisak na crijeva kao da trebam obaviti nuždu...Kaže meni babica da ne bih ja tako s njom pričala, pila čaj, da, doista, rađam...Ipak je odlučila provjeriti...Iz čučećeg položaja prešla sam u poluležeći, pogledala «dolje» i vidjela kosicu...!!!!! Kosicu mog Djeteta!!!! Kroz cijeli porod razgovarala sam sa Kćerkom, molila je da brzo izađe, da je upoznamo...Još malo pa ću je ugledati!!!!
Muž je bio zbunjen cijelom situacijom i osjećao se beskorisno. Mi smo razgovarali, slušali muziku (svirao je Narodni radio i samo sam se nadala da malenu neće dočekati npr.Thompson)...kada sam smjela tiskati tada je Muž postao koristan-podupirao mi je leđa. On je slušao maminu jezovitiu priču o tome kako ga je teško rodila pa, onda, i porodi na filmovima idu uz obevezno vikanje, vrištanje...Ma, nije znao što ga očekuje i, pomalo, se pribojavao u kakvom će me stanju zateći.
Nisam osjetila kada sam rodila. Još sam žmirila, u trudu, kada sam čula kratko «Kmeee». Cura, uopće, nije plakala ka druge bebe koje sam čula. Navodno, porod u vodi, za njih, nije stresan jer iz vodenog okruženja uđu u vodeno okruženje.
Odmah su mi je, još vezanu pupčanom vrpcom, stavili na trbuh. Poljubila sam je onako «slinavu». Nisam plakala. Bez suza. Ali osjećala sam se fantastično!!!! To je dio mene. Dio nas. Razmišljala sam o tome kako je pukla ljubav i krhotinama ranila dva bića: Muža i mene, krvi su se izmješale i nastana je Ona, Kćerka. Mislim, bilo je dosta krvi, pa nije čudo što sam imala takve «filmove» : )
Kako smo, mi, ljudi, zapravo moćni: možemo stvoriti novi život. Cijeli novi svijet. Nažalost, ima puno onih kojima bi tu moć bilo dobro oduzeti, smanjiti je, dok se ne «opamete»...Razmišljam o svoj zlostavljanoj djeci i o tome kako trebaš proći svu silinu testova, ispitivanja, mjerenja..za posvojiti dijete, a nitko ne testira buduće roditelje...Ali to je neki novi post.
(Sada jeMuž bacio pogled na ovaj post i rekao da «to nitko živ neće čitati» jer je predugačak).
Mogla, bih, stvarno, pisati i isati i pisati...O tome kako je Mužu pozlilo, kako je moja nona razbila glavu dok je «trčala» na telefon kada su joj javili da je postala pranona (ona je cijelu noć molila za mene i, možda, i njenoj pozitivnoj energiji i Bogu trebam zahvaliti što je sve tako dobro prošlo), kako sam je prvi put dojila, kako je bila najglasnija u sobi....Ali neću, sada. Možda drugi put.
