Ne znam što mi se dogodilo ?! Večeras se osjećam, tako, sama.
Možda zbog neispavanosti...Možda jer se ventil mog exspress lonca nije, do kraja, otvorio, nije pustio paru...I dalje ključa neko, nedefinirano, nezadovoljstvo. Možda jer Muž spava, a meni treba razgovor, toplina, osjećaj da je netko pored mene...
To je neka tupa bol. Kao kada kljuca u zubu. Ne boli jako, ali, ipak, osjećam da je prisutno. Onako podmuklo.
Kćerki se dajem 110% i zadovoljenje mojih potreba palo je u drugi, treći plan...Nisam shvatila kako se to dogodilo. Nisam shvatila da mi se to događa. Inače bih spriječila. Muž je rijetko kući, trudim se i posvetiti se Njemu, ali sve manje...Kada se odmara On samuje. Ja sam smetnja.
Osjećam da sam se emocionalno potrošila. Trenutno mi «blinka» rezerva.
Meni su emocije pokretač. Radim na pogon pozitivne energije. A energija mi izgleda kao svijeća koja se gasi, tinja.
Muž radi po cijele dane, kao što sam, već, napomenula.. Doma dođe umoran. Nije mu ni do čega, uglavnom. Dozvoljam mogućnost da se moje, osobno, nezadovoljstvo reflektira na Njega pa sam tako i s Njim nezadovoljna. Dozvoljavam i mogućnost da je problem u Njemu, u Nama.
Forsiram razgovor, za koji smo, već, na različitim blogovima utvrdili da vezi treba kao biljci voda. Ali On cijeli dan razgovara s klijentima, na poslu, i kada dođe kući želi predah, odmor. Ne krivim ga, ali niti ne prihvaćam takvu situaciju. Makar mi je teško forsirati razgovor s čovjekom kojem su oči «na pola koplja». Osjećam se kao da s bičem stojim, iznad Njega, i vičem «Pričaj! Razgovaraj!».
Ne želim biti mučitelj, ali nisam spremna niti na ulogu mučenika.
Osjećam se kao Sizif. Krenem, guram, i, kada pomislim da sam na cilju, sve se vrati na početak.
Mogu se j apuniti pozitivnom energijom i na drugu stranu. Imam hobije, prijateljice, ali ona mi, koliko god grozno zvuči, Muž nije potreban. On postaje, samo, «onaj koji kući nosi novac». Nisam mu namijenila takvu ulogu u svom životu.
Najgore mi je ono kada kažem da trebamo razgovarati jer gubim nit, gubim konce naše veze, ne osjećam se u kući «kao kod kuće», ne znam što misli, što osjeća, čemu se nada, a On će «Pa, evo, razgovaramo».
Druga najgora stvar je ta što znam da me voli, da mu je stalo, da bi, skoro sve, napravio za mene, ali problem mu je taj hebeni razgovor!!! Ne kuži važnost stvari! On se trudi na druge načine. Načine koji mi ne trebaju. Kao da benzincu tankaš dizel.
Počela sam se osjećati bolje i opuštenije, više kao ja, bliže sebi, dok razgovaram s drugima. Osjećam da tako puno toga mogu dati što Njemu ne treba. I taj višak, u meni, vrišti. Hoće izaći.
Ne sviđa mi se to što osjećam. Možda mi je potrebno samo malo odmora, samo mali odmak od obitelji da, opet, osjetim kako pripadam toj obitelji.
I ja sam imala posao gdje sam cijelo vrijeme komunicirala, ali kada sam došla doma, nisam šutjela. Nije mi poslovni razgovor bio zamjena za intimni razgovor s partnerom. Nisam s njima u braku.
Muž se probudio i kažem mu da pišem post o našoj «nekomunikaciji», a on će «Kakvoj nekomunikaciji?». I što mu, na to, reći?! Kao da ja vidim bijele miševe, roze leteće slonove, whatever, a za Njega to ne postoji.
Kako razgovarati o nečemu čega nema?
Gledamo isti film, a prepričali bi vam drugačiji sadržaj.
Koji katastrofalan feeling!!!
Ovo sam pisala sinoć, ali mi je «štekala» stranica blog-a pa nisam uspjela objaviti, iako danas osjećam manji intenzitet svega navedenoga, ipak, osjećam. Sinoć sam ga razbudila jer sam MORALA «odmah i sad» reći što osjećam. Nije mu bilo jasno. Rekla sam da se osjećam kao pas koj iima vrhunsku hranu, vodu, lijepu kućicu, svaki dan ga šetaju, vode ga na parenje, ali ga nikad ne podragaju.
Rekla sam da ja tražim, samo,čašu vode, On mi nosi kavu, čaj, kakao...i još se ljuti kao sam nezahvalna jer se trudio oko tih napitaka..Ali ja sam tražila SAMO čašu vode (naravno, ne mislim doslovno)!!!!
Ispala sam ja kriva za sve kako se osjećam. Nije važno.
Danas je nazvao s posla i pita kako sam, kako se osjećam i kaže da će večeras s Kćerkom u šetnju kako bih ja mogla predahnuti. Osjećam da mu je žao zbog mojih osjećaja. I meni je žao što je njemu žao. Ali brak se ne bi trebao satojati od dvoje ljudi koji su tužni, kojima je žao...
U biti, volim ovu situaciju, iako je mučna, jer je ona početak nečeg novog.
Post je objavljen 12.08.2004. u 19:34 sati.