PROLAZI III – Mali Lošinj
Prolazi, prolazi, uske ulice, uski prolazi, uska stepeništa. Kuće koje se redaju duž tih prolaza djeluju visoko, čak i kad su prizemnice, toliko su više od putova koji prolaze između njih. Pomislio bi čovjek da izazivaju osjećaj tjeskobe, svojevrsnu klaustrofobiju. No nije tako. Oni su savršeno prirodni na padinama otoka kojima pušu bura i jugo i niz koje se nakon nevera silovito slijevaju vode kako bi brzo završile svoj put u moru odakle su i krenule. Kućice robusnih zidova i malih i malobrojnih prozora, naizgled kaotično nagurane oko labirinta koji ih povezuje s onih nekoliko ravnih ulica u gradu, zapravo su svojim položajem dobro zaštićene od moćnih vjetrova koji ovdje pušu, osobito zimi. Ne, te male utvrde koje zajedno čine jednu veliku tvrđavu nije lako uzdrmati. Zato krenimo i zavirimo u te prolaze na kojima nas može neugodno iznenaditi ostavljeni pseći izmet ili voda iz neke klime ili ona što se slila nakon polijevanja vrta u večernjim satima. Ako pažljivo gledamo pred sebe, te nas sitnice neće omesti u doživljaju – prolaza.
Ulica Sv. Martin uspinje se prilično strmo iz istoimene lučice uz koju se nalazi i groblje do vrha padine gdje se hrabro probija kao granična crta uz labirint kojim je prepleten predjel Kaštel. Ne tako davno ulica se potpuno neprikladno zvala Ulica narodnog borca. Kako sam u tom dijelu Malog Lošinja provela gotovo sva ljetovanja u životu, ovim sam putem koji se otvara prema velikoj palmi iznad ribljeg restorana Corrado prošla bezbroj puta. Nekad je to bila promatračnica s koje su se na mjestima slabije ulične rasvjete mogle lijepo vidjeti zvijezde, u vedrim hladnijim noćima čak i svjetlucava mliječna staza. S desne strane nalazi se zidić koji je dugo bio mjesto obaveznog iskušavanja osjećaja ravnoteže iznad lijepo uređenog, danas nažalost zanemarenog vrta.
Ako se kod velike palme ne skrene desno nego produži nekoliko metara uz obavezan pogled na vrtnu terasu restorana u rashladnu vitrinu u kojoj su izložene velike ribe koje možete odabrati za svoju večeru, zagledat ćete se u ovu ulicu koja mi nikad nije bila simpatična, bez nekog osobitog razloga…
No krenuli vi tom kratkom meni antipatičnom ulicom, ili skrenuli prije spomenutim odvojkom, doći ćete do raskrižja gdje je od mojih najranijih dana do prije dvije ili tri godine postojao dućan u kojem se opskrbljivao čitav ovaj kvart. No kako je posjed vraćen Crkvi, trgovina se preselila na obližnju lokaciju gdje je njezino znakovito ime – Crocciata – dakle „Raskrižje“ – izgubilo svoj značaj. Tako se i punkt za kupovinu sladoleda klincima pomaknuo niže u gradsku vrevu. No nastavimo li tim putem i uđemo u Ulicu sv. Marije (do prije Domovinskog rata dugo poznatu kao Beogradska ulica), otvorit će se pogled prema obližnjoj crkvi okruženoj trgom o kojoj ću možda nešto napisati drugom prilikom. Ta ulica, ona je prolaz koji volim. Lijepe stare kuće, mali frizerski salon, staklarija sa šarenim staklom na ulaznim vratima, vrtovi puni cvijeća, staro stablo divljeg kestena kod jednog odvojka stepenica prema gradu, sve to budi sjećanja na mnoga nedjeljna jutra kad sam onuda žurila s djedom i bakom koji su se uvijek bojali da ne zakasne na prvu jutarnju misu pa je ta nelagoda prešla i na mene dok sam brojala korake i osluškivala hoću li čuti posljednju zvonjavu – poziv petnaestak minuta prije početka. Navečer se uz rubove ulice okupljaju djeca i mladi, dok stariji prolaze nekim svojim poslom a turisti se upućuju na razgledavanje, nagrađeni za hrabrost pogledom na lijepu staru gustirnu ispod crkve i dio grada koji leži na ovoj i susjednoj padini, dok iznad te vreve prelijeću lastavice loveći kukce u brišućem letu, sve dok im se u nadolazećem sumraku nakratko ne pridruže brojni šišmiši nakon čega se one povlače u svoja visoka gnijezda kako bi u miru dočekale ponovni dolazak dnevnog svjetla. Kad ovdje zastanem, makar i pod užarenim podnevnim suncem, čujem kako odzvanjaju bezbrojni koraci – moji, mojih roditelja, mojih djeda, bake, tete, bratića, sestrične, mog muža i moje djece, a možda već čujem korake njihove djece i djece njihove djece, i stapaju se ti koraci s koracima bezbrojnih generacija koje su ovuda prolazile i prolaze ili će tek proći, ako ih put nanese. Svi smo, u jednom trenutku ili mnogo duže na neki način ovdje bili doma. To je gostoljubiv prolaz.
Kad se prođe prostrani obzidani trg pred crkvom siđe se niz nekoliko stepenica i nađe pred župnim dvorom. No ako se slučajno ondje zateknete srpnju ili početkom kolovoza, pred sobom ćete vidjeti samo čipkastu bjelinu jednog od najljepših otočkih oleandera. I prolaz – dalje…
Pored oleandera otvara se prolaz lijevo. Pogled niz stepenice toliko mi je poznat da boli. Bezbroj puta sam ovuda silazila, svaku stepenicu dotakle su moje noge stotinama puta. Skliske su i mnogo ih je, a ne prekidaju se od prve do sto osamdeset i pete. Nadam se da sad nisam pogriješila, mnogo puta sam ih brojala, ponekad jer je djed često pitao koliko ih ima, ponekad jer je to mene samu zanimalo, no brojku nisam upamtila. Sad ih je ponovo prebrojao moj sin, ako je pogriješio, neka javi tko poznaje Predjel Brdinu. Sve je ovdje kao što je odavno bilo, jedino su dva prekrasna velika bora posječena, najprije jedan, zatim uskoro i drugi, na zaravni s lijeve strane kad se spušta stepenicama. I staro drveće ima svoj vijek, tako mora biti. A prolaz niz Brdinu, pa to je jedan od mojih obilježenih prolaza, onih nimalo slučajnih, što više reći.
Zagrebačka ulica teče usporedo sa spomenutom nekadašnjom Beogradskom (koje li simbolike), a između njih je glavna gradska ulica kojoj se u ovom trenutku ne mogu sjetiti imena. Prolaz Zagrebačke ulice najugodniji je prolaz do središta grada. Nije prestrma, a veći dio dana može se uhvatiti barem malo sjene uz njezine rubove. Ona je zahvalni prolaz. Na slici se vidi kako se spušta pored igrališta nekadašnje osnovne škole koja je preselila na drugu, ne tako daleku lokaciju. Hrđava metalna mreža koja bi trebala osigurati teren oduvijek je bila izvor primisli o tetanusu. Žuta školska zgrada zaklonjena krošnjama divljeg kestena uvijek je bila zatvorena ljeti kad bismo ovdje boravili, no sad se ipak osjeća da zgrada ne spava svoj ljetni san, nego da se više nikad neće probuditi. Ne znam kako se osjećaju bivši učenici kad prolaze pored nje ovako žalosno zapuštene i obeščašćene, ispisane grafitima, razbijenih prozora i potpuno zapuštenog malog parka koji je okružuje, no mene glatke kamene ploče podsjećaju na vrijeme kad sam s natikačama u rukama mogla bosa hodati do udaljene plaže iza brda. Još osjećam glatkoću izlizane kamene površine na stopalima, i prijetnju malih bijelih kamenčića oštrih rubova koji su se ponekad skrivali u udubljenjima. Ljetni snovi, kako ih samo volim sanjati!
27.08.2008. u 22:02 | K | 63 | P | # | ^
Obožavam ove tvoje opise i fotke! hugs :)
| oceana | 27.08.2008. u 22:19
da, prolazi kao da najbolje čuvaju odjeke koraka ...
a kad prođemo prolazima svoga djetinjstva, ti odjeci odjeknu u srcu ... :-)| rU | 27.08.2008. u 22:37
i opet se događa da nije vrijeme za čitanje, ali moram spomenuti da je na mene trogir ostavio predivan dojam, s onim svojim uličicama. i nije to samo na fotografiji.. ne, ne... to je tako i u stvarnosti :))
velik ti pozdrav!| posoljeni zrak | 27.08.2008. u 23:27
ipak bacila pogled na zaostatke i napisala ponešto tamo niže gdje opisuješ neke zg prolaze...
| posoljeni zrak | 27.08.2008. u 23:39
Lijepi prolazi. Nedavno sam prošao Kastvom i slikao prolaze i uske uličice.
| gogoo | 28.08.2008. u 01:31
Divno...
Slike su krasne, a i opisi...
Pozdrav i osmijeh ostavljam....| ...i pad je let... | 28.08.2008. u 11:30
imamo istog dizajnera (spuky)
divno| on.off.lutkica | 28.08.2008. u 14:19
bas mi je ovo zgodno! a i ja sam ovo ljeto fotografijom zabiljezila nekoliko malolosinjskih ''prolaza'', ima nesto u njima ;)!
hoce li biti jos prolaza?| Žena Razmažena | 28.08.2008. u 19:18
Sve si krasno opisala i dočarala prekrasnim slikama. Obožavam te primorske uličice. Rado njima šećem i divim se toj ljepoti. Na neki sam način uvijek bila zavidna ljudima koji su tamo živjeli i žive. Nasreću i u Rijeci postoje slične uličice i prolazi. A za Mali Lošinj sam već puno puta čula lijepe stvari. Kćer mi je tamo često ljetovala. Bravo za ovaj post!!
Pozdravček draga. Cmokkkk.| teuta | 28.08.2008. u 19:46
Nekad sam hodala ovim kalama i tako mi sve izgleda poznato :))
Pozdrav ostavljam!| riječi tišine | 28.08.2008. u 20:07
I ja volim te uske ulicice, narocito ako nisu (obicno lose) asfaltirane, nego je jos ostao stari izglacani kamen. Cak sam jednom skoro kupio jednu staru kucu u takvoj ulici. Inace, zgodno mi je kako sve lijepo opisujes o mjestu gdje si cijeli zivot ljetovala, a onda se ne sjetis imena glavne ulice :)). Tako sto se i meni dogadja ... ;))
| blogomoljac | 28.08.2008. u 20:13
Evo da uzvratim komentar....... lijepo napisano by the way....
| Mr_Luka | 28.08.2008. u 20:18
Svi tvoji prolazi su jako stvarni u sadašnjosti, ali jednako tako
vode u prošlost, tvoja sjećanja.
Nešto što volim, to je kad hodam putem ili ulicom, ili prolazom
kojim sam nekad davno trčkarala, aposebno zato jer znam da
su i moji preci istim stazama hodali. Stanem na izlizani kamen
i znam, odlutam nekamo daleko i lipo mi je.
To osjećam i kod tebe, u ovim postovima o prolazima. I inače.
Nisu to tek sami prolazi, to su okna u prošlost, vrata vremeplova.
:-))))))))| gustirna | 28.08.2008. u 22:24
Poslije tvog posta kao da poznajem Lošinj, a nikad tamo nisam bila. Bilo je lijepo prošetati s tobom.
| chablis | 28.08.2008. u 22:31
Jedini kvarnerski otok na kojem nikad nisam bila je Lošinj. Kad čitam i gledam u ovaj tvoj rad, mogu samo reći da moram otići. :)
| pegy | 28.08.2008. u 22:36
Ajme meni, pa ja više ništa ne prepoznajem osim stepenica koje me vraćaju u djetinjstvo... :( Zar je ulica Sv. Martin tako uska? Zašto je se sjećam šire i prostranije? Zaboravila sam imena ulica, ostali su samo neki tatini nazivi kao što je "most uzdaha" u onoj uličici koja veže stepenice sa rivom... A posljednji puta sam bila sa mužem (tadašnjim dečkom) u svibnju 1999. Baš si me nekako pogodila. Pusa
| bivša apstinentica | 28.08.2008. u 22:40
"svugdje pođi doma dođi" i meni je drago vidjeti te opet :))))))
| prirodno ćelav | 28.08.2008. u 22:48
Koliko li sam puta protrčao ovim uskim ulicama!
Bilo je lijepo prisjetiti se tih dana...hvala! :)| misko | 28.08.2008. u 22:51
Doista nije usko. Nije strašno. Jedino bi moglo biti strašno po mraku. Kada ste sami i imate osjećaj kao da ste u stupcu. Ovdje ima dovoljno razmaka :))
| The Sims 3 Sapunica | 28.08.2008. u 23:36
Uživajuči u slikama lošinjskih uličica mislio sam ostaviti i lijepi komentar. Obožavam tu primorski arhitekturu. No kada sam htjeo ostaviti komentar i kliknuo na "K" kao da mi je panj pao na glavu. Nije mi jasno zbog čega se na blog postavljaju takva sranja. Nisi prva kod koje to vidim no ovaj me je puta nakon lijepog posta potpuno izbacilo iz takta. Ako treba biti link na komentar zašto onda to vračanje na blog. Tome služi logo. Ovako se čitača nepotrebno dovodi u zabludu.
Pozdrav u ime oboje| More ljubavi | 29.08.2008. u 00:13
nikada nisam bila na ovom predivnom otoku...ali tvoje fotke i tvoje riječi oživješe otok u meni.osjetih njegove mirise i začuh korake po kalama.......... predivan foto zapis.......hvala ti draga virtualna prijateljice...........ugodan dan ti želim..........:-))))))))
| Dinaja | 29.08.2008. u 06:43
Ne znam da li mi je draže čitati tvoje precizne opise, ili gledati krasne slike, pogotovo kad me podsjećaju na mjesta na kojima sam i sama bila.
| Mima | 29.08.2008. u 08:23
eno san ti prilipila par pjesmica da mi budeš zadovoljnija :) možda te udobrovoljim
| on.off.lutkica | 29.08.2008. u 11:14
Lijepo ti je gustirna napisala,
prekrasan blog,
vraćat ću se... :))| Duliba | 29.08.2008. u 12:02
blože,blože! ovdje su čak 3 (tri!!!!) nova posta! ne znam da li te to samo uhvatio privremeni napad bloganja ili će to biti novi uhodani ritam...ali, ja sam samo na pauzi za ručak. baš mi je lijepo znati da za večeras imam osigurano zanimljivo štivo....dakle, stižem večeras i čuuuuuuvaj se mojeg oštog pera! hehe.....:))))))))))))))))
| greentea | 29.08.2008. u 14:14
Lijepo si nam sve predočila, a ono što priči daje posebnu notu to su ove nijanse tvojih osjećaja i sjećanja. To ovim ulicama daje dušu. :-)
| Big Blue | 29.08.2008. u 21:04
Ja baš ne razmišljam često o prolazima, ali prolazi , pogotovo u uskim ulicama su lijepi, misteriozni
| aquaria | 29.08.2008. u 21:30
Hm,hm,hm! Zadnje vrijeme se čudne promjene događaju! Kakvi su se to prolazi u svemiru otvorili? Hm,hm,hm? :-)))))))))
| gustirna | 29.08.2008. u 21:47
Moram ti priznati da sam čitala tvoje prolaze u nastavcima i moram se složiti sa Big Blue,tvoji prolazi su protkani dušom i priznajem uživala sam:)
Pozdrav draga moja veliki ostavljam| Santea | 29.08.2008. u 22:26
Nisam navikla da tako cesto pises, iznenadila si me danas, iako je post napisan jos prije par dana. Opasno si vrijedna cura.
Onaj prolaz sa stepenicama mi se narocito svidja, ali samo na dolje, za penjanje nemam kondicije. Bitno da sam aktivni pusac, ko sisa kondiciju.| *Kora* | 29.08.2008. u 23:16
Ja nisam nikada bio na Malom Losinju a zenin rodjak ima tamo hotel i zvao nas je milijun puta da dodjemo kod njega.
Gledajuci ove slike mislim da cu morati otici na nekoliko dana :))| Kenguur | 30.08.2008. u 07:21
Moram priznati, nakon ovog tvog opisa sasvim drugačije doživljavam Mli Lošinj. Bejaše to za mene još samo jedna luka gdje se čovjek za nevere može privezati i osjećati sigurno i zaštićeno. Nakon ovoga to je prelijepi gradić, predivnih ulica i prolaza s dušom jednog plavetnila, s dušom i srcem ... Sad vidim zašto na početku tvog bloga piše: Gore srca!...:)))
| alkion | 30.08.2008. u 21:43
Bas je bila lijepa setnja!
Komentar na prolaz u Zagrebu , puno puta sam presla Selsku po sredini pa kroz taj prolaz.| Zvrk | 31.08.2008. u 02:34
prolaz s bijelim oleanderom... prekrasno
| Tri Pojma | 31.08.2008. u 09:36
Osmijeh ostavljam i ugodan ostatak dana želim... :)
| ...i pad je let... | 31.08.2008. u 16:38
osjeca se iz tvog prekrasnog opisa sva tvoja ljubav i neraskidiva veza sa tim dragim ti i dobro poznatim mjestom. Slike isto tako divne :))) Bila sam na M.Losinju prije nekih 7 godina ali se slabo sjecam mjesta, osim onog predijela uz more.... puno me lijepih uspomena veze za to mjesto, aaahhhh
| MENTINA | 01.09.2008. u 01:19
Ovo me fascinira kod tvog bloga: otvorim, vidim kilomtarski post i ne da mi ga se čitati, pročitam prvu rečenicu i dok se ni ne snadjem - već sam na zadnjoj :) sviđaju mi se tvoji tekstovi.
| Orator, -oris, m. | 01.09.2008. u 10:58
Ne bih želio da ispadnem kritikant bez razloga no kada smo već kod dizajna ima u ovakvom dizajnu stvar koju nikako ne mogu progutati. Radi se o tome da se prilikom ulaska u komentare post automatski gasi.Često se prilikom komentiranja volim vratiti u post i ponovo pročitati ono što komentiram, podsjetiti se, a post je već ispario.
Ako onaj K možda i ima svrhu ovo svakako nema.| More ljubavi | 02.09.2008. u 22:19
Losinj je lijep ali od Malog osobno mi je ljepsi Veli. Ona njegova pitoma lucica i opojni miris mora i ribe. :))))))))
Ovaj vikend cu opet moru odati cast. Nakratko jer dolazim sa sjevera i vracam se na sjever.| Bocaccio | 03.09.2008. u 14:06
Mislila sam da ću moći izdvojiti koja mi je uličica najljepša ali ne mogu, no najviše mi je zapela za oko ona s oleandrima.
| Brunhilda | 04.09.2008. u 09:47
lijepo je, ali ipak ima nešto seljačko u tim gradićima, kaj ne?
| slaven178 | 04.09.2008. u 10:22
Upravo se vratih s juga, uspomene su još svježe. Pozdrav "detektivki"... :)
| edo | 04.09.2008. u 16:06
opa, pa prolazi zbilja prekrasni... poseban mi je onaj sa cvijetovima... podsjeca me na jedan iz djetinjstva... :)
| Rose And Butterfly | 04.09.2008. u 20:11
Bilo mi je zadovoljstvo šetati s tobom tim uskim uličicama....Osmjeh ti ostavljam :-)))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 05.09.2008. u 12:15
E jebeš mi sve, sad mi se ide u Mali Lošinj..
| ElectricFrog | 05.09.2008. u 14:16
Pozdravljam u prolazu... :-))
| ...i pad je let... | 08.09.2008. u 00:54
odlične fotke...ovdje bi bila milina ljetovati...
| happywedding | 08.09.2008. u 15:57
obozavam i uske ulice i prolaze i tvoje opise istih i tvoje fotke istih :-)
| catcher | 09.09.2008. u 11:47
ovaj post me podsjetio zašto volim navratiti u tvoj blogo-kutak. tečno, elokventno sa smislom za naraciju...nakon čega čitatelj doista ima osjećaj kao da je prošetao ovim kaletama u tvom društvu.
| Vinci | 10.09.2008. u 17:09
Ostavljam jedan jesenski osmjeh :-)))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 15.09.2008. u 10:58
vlim ova stara mjesta
| OTISAK srca | 16.09.2008. u 16:49
Kao da šetam uličicama i prolazima... trebalo bi mi za opuštanje...
| zrno gorušice | 17.09.2008. u 13:03
ma danima već čuvam fotke za post o prolazima manjim od makova zrna....al ovakve opise ja ne znam napisat :-))
| Elyca | 18.09.2008. u 21:07
Ma krasno opisano, ko da sama prolazim tim uličicama, tako poznatim u svim našim mjestima, slike su ti krasne.
| slatko grko | 21.09.2008. u 00:49
Uzitak te citati. Onaj gostoljubivi prolaz vise je nego gostoljubiv.
| morska zvijezda | 22.09.2008. u 04:47
Uvijek ostavim tvoj post za ujutro, kada mi najbolje paše čitati kvalitetan tekst...Tada imam osjećaj da upijem sve slike, zvukove i osjete koje nam tako dobro predstavljaš...
| carla | 22.09.2008. u 23:22
Ajmeee, ke lijepo.... Inače, moji tata i mama su zaljubljeni u Mali Lošinj, a ja nikako da oden tamo vidit zašto. Ali hoću, obačajen. Pozdrav!
| carevna | 23.09.2008. u 01:36
opet si si uzela malu pauzu u bloganju???????? pusa :))))))))
| MENTINA | 26.09.2008. u 16:23
Propičih tuda ovoga ljeta. Uzduž i poprijeko. Odlično
| sklblz | 26.09.2008. u 18:26
Lijepu nedjelju ti želim i osmjeh ostavljam :-)))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 28.09.2008. u 09:17
oleandri su vjerojatno već ocvali, no još uvijek je lijepo proći tvojim prolazima, draga aquaria ...
| rU | 02.10.2008. u 12:54
Guza će ti se jako udebljati.
Jer si se ulijenila.| *Kora* | 02.10.2008. u 15:26
Nakon tvojega posta, kao da sam sama prolazila tim uskim uličicama.
Odličan si (puto)pisac.
Pusa:))| atlantida | 05.10.2008. u 01:06
MOŽE LI SE SPRIJEČITI?
Koliko je snage potrebno da se otkinu komadi tvrde i žilave plastike? Koliko agresije mora biti u nekome da sistematski iskida i uništi nešto što je postavljeno da služi svima? Što se zapravo odvija u glavama onih kojima je pravi izazov prevrnuti veliki kontejner za skupljanje stakla ili iscipelariti ni krivu ni dužnu kantu za otpatke na tramvajskoj stanici? Koliko je vremena potrebno da se s kontejnera i kanti prijeđe na žive ljude, izazovne i privlačne zbog nepredvidive reakcije? Kontejner i kanta ostaju kontejner i kanta i kad ih se prevrne ili zapali. A čovjek će se braniti ili povlačiti ili bježati ili vikati ili plakati i zvati upomoć - to su valjda bolesni užici onih naprednijih u nasilju. Vidjela sam jedne zimske večeri prije godinu-dvije i pisala već o tome kako su dvojica mladića nasrnuli na trećega nevjerojatnom brzinom i stali ga tući svom snagom. I dok sam se zgrožena povlačila tražeći u torbi mobitel da nazovem policiju, dvojica policajaca zaustavila su automobil koji se pojavio naizgled niotkuda i također nevjerojatnom brzinom, uz nekoliko meni nerazumljivih riječi, ugurali nasilnike unutra i odvezli ih. Je li blizina stana predsjednika republike bila presudna za tako brzu reakciju, ne znam, no bila sam sretna da je sve nestalo, kao nakon završnog čina kazališne predstave. Sjećam se mučnine koju je izazvao i ostavio za sobom taj nevjerojatno brz, ali brutalan događaj, kojemu je svjedočilo samo nas nekolicina slučajnih namjernika na stanici i možda poneki stanar koji je pohitao do prozora čim je čuo prve zvukove tučnjave.
Stojim dakle neki dan pred nadstrešnicom stanice Srednjaci kod Ulice braće Domany i čudim se – kako je netko ovo napravio od netom postavljenih sjedala. Ne pitam zašto, jer sam sigurna da na to pitanje zapravo nema odgovora, iako bi se o razlozima besmislenog nasilja mogla napisati i knjiga od tisuću stranica. Nisam se ni ljutila, ostalo je samo čuđenje i ona lagana mučnina. Debeli đonovi na cipelama, pravi kut udarca, dovoljna snaga. Vježbanje agresije. Za što? Možda za cipelarenje nekoga tko naizgled nije kao onaj tko je to učinio? Jer to se događa, zar ne? Danas čovjek ne mora biti homoseksualac ili stranac kako bi bio bez povoda napadnut Dovoljno je da nekoga krivo pogleda, ili da se tom nekom ne dopadne njegov stil odijevanja, kao što se dogodilo prijatelju moje mlade rođakinje. Pristojan i normalan dečko završio u bolnici. Događa se, eto, nije imao sreće.
Znamo, stričeki iz Holdinga će postaviti nova sjedala kako bi bakice i djedice i poneko mlađe ali umorno čeljade moglo sjesti, zaštićeno kućicom od pleksiglasa od vremenskih (ne)prilika i odmoriti umorne noge dok čeka najomiljenije gradsko prometalo. Ali tragovi nasilja ostaju poput engrama urezani u kolektivnu svijest i pozivaju nas da učinimo nešto. Možda nešto što neće nasiljem uzvratiti na nasilje, nego nasilje preokrenuti na dobro. Uvjerena sam da to možemo samo ukoliko uspijemo, barem ponekad, prosuditi umjesto da osudimo, samo ako pokušavamo spriječiti ili ukazati na zlo, bez bujanja vlastitih negativnih emocija. A to je teško, jako teško. Zato i dalje ima toliko zla i agresije posvuda oko nas.
21.08.2008. u 16:02 | K | 45 | P | # | ^
Meni se čini da tu nema pomoći.
Neodgoj, kompleksi, isfrustriranost, pokušaji dokazivanja (ne znam kome i zašto na taj način), nepoštovanje, nepristojnost, plus agresija dovode do toga. A to niti jedna policija ne može spriječiti.
Žalosno!
pozdrav lijepi| Brunx | 21.08.2008. u 16:26
Zalosno...
Usput, nije Galebica, iako bih i ja voljela da se vrati... Jer zaista divno pise, kao sto sam joj i rekla...
Pozdrav i osmijeh ostavljam....| ...i pad je let... | 21.08.2008. u 16:32
Dobar post. Good point.
Možda jedino povećat "monitoring" određenih mjesta. Ili neko prikriveno promatranje pa "paprene" kazne. Pa medijski eksponirati 2-3 slučaja. I više puta naglasiti paprenost kazne...
Imam i ja "anarhističkih aktivnosti", ali ne na opću štetu zajednice!| ElectricFrog | 21.08.2008. u 16:46
@Poison Ivy, sad si me sjetila - pričala mi je gospođa na Lošinju kako su uspjeli tijekom zime malo pritegnuti vlasnike otočkih pasa koji su pitomi ,ali obavljaju nuždu na uskim kamenim ulicama kako se sjete - redari su fotografirali te pse "in flagranti", a zatim su vlasnicima (tamo se ipak svi dobro poznaju, naravno) stigle uplatnice na kućnu adresu... Možda bi nešto slično pomoglo i ovdje.
| aquaria | 21.08.2008. u 16:52
žalosno.
| Čudni novi svijet | 21.08.2008. u 16:53
Slazem se...zaista zalosno....
zlo nikad niko nece istrijebiti...a jedino ostaje dobrim gestama se boriti...
osmijeh ti ostavljam| Prostranstvo beskonacnosti | 21.08.2008. u 17:44
Bolesno!
| blogomoljac | 21.08.2008. u 18:46
Toga, nažalost, ima previše oko nas. Žalosno, tužno i teško popravljivo. Sve je to stvar prvenstveno samog odgoja a onda svega ostalog.
Ja znam da to moja dijeca ne bi učinila i na to sam ponosna.
Pozdravček i cmokkkk.| teuta | 21.08.2008. u 18:50
Upravo ono što piše u tvom komentaru. I guess :).
| ElectricFrog | 21.08.2008. u 19:58
Frustracije, bijes, nezadovoljstvo... sve se to pobere kod kuće, nadograđuje na ulici, pa završi premlaćivanjem kante, ili slabijg od sebe. U ovom hiperbrzom svijetu u kojem nitko nema vremena za nikoga, gdje su ljudi iznervirani i frustrirani, teško je očekivati sretne, pristojne i zadovoljne mlade ljude. Za to je potrebno vrijeme i - odgoj.
| atlantida | 21.08.2008. u 22:25
Ah, ja sam baš jučer prolazila kraj svoje bivše OŠ. Na igralištu je jedan starinski koš za smeće - izrupičani čelični kvadar. "Divila" sam se kako je netko uspio smlaviti ga u sredini i zgužvati kao što to bijesni pušači rade sa svojom kutijom cigareta prije nego je hite negdje u stranu. Čime su to radili? A susjedstvo mirno, opća tišina u kojoj se sve se vidi i čuje....
| Halo efekt | 21.08.2008. u 22:51
@ Dominic - potpis
Ne znam ni ja šta si ti ljudi misle da će postići..... za takve stvari trebali bi biti velike novčane kazne do 10 000kn......| Mr_Luka | 21.08.2008. u 23:14
............................................................Iza Dide su tri godine bloganja..Veliko mi je zadovoljstvo osmjeh ti ostaviti i počastiti te KOKTELOM :-)))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 21.08.2008. u 23:16
Draga moja susjedo...brdo poklona u obliku stihova od meni dragih blogera, na mailu ,požurilo je moje odbrojavanje...da sam sve pristiglo nadrobio u samo jedan post,zagušio bih onu osnovnu namjeru...jednostavno se zahvaliti na svim dosadašnjim druženjima i poželjeti što više opuštanja i zadovoljstva pišući i čitajući druge.A izostaviti nekog s njegovom posebnom čestitkom,ti znaš da Dida nije tih manira.Osmjeh ti ostavljam :-)))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 22.08.2008. u 08:22
Da vandalizam bi se mogao spriječiti da ima imalo volje za time, često su vandali tatini sinovi nedodirljivi. Ja poludim kad vidim takvo što koševi, kante, klupe, nakon svake tekme popravljamo tramvaje, a ljudi ne razmišljaju da sve to i plaćamo, ne neće striček iz holdinga platiti sve to nego mi koji tu živimo. Grad je išaran besmislenim škrabotinama, recimo stanica na Vrapču nije bila ni završena već je uništena. Treba kažnjavati, postavljati video nadzor, a isto tako kod ljudi osvjestiti da je sve to naše i da besmisleno trošimo vlastiti novac. Agresivci vježbaju, ali da su kazne rigorozne dobro bi promislili prije nego bi krenuli nogom, šakom, sprejom nešto uništitit,pozdrav
| uzburkano more | 22.08.2008. u 08:29
Da... ja tako ostanem bez riječi zbog kanti za smeće kraj šetališta... Svaka deseta stoji gdje joj je mjesto. Ostale su potrgane. I baš sam o tome razmišljala... koliko snage je potrebno da metalno postolje koje je ubetonirano u zemlju počupaš van...? Koja agresija mora biti u čovjeku...
| Sanja | 22.08.2008. u 08:33
Kompleksna je ta tema s nasiljem. Ima ga, nažalost, sve više i više. Najprije je to odrastanje u turbulentnim obiteljskim prilikama pa onda potreba za dokazivanjem u društvu, a onda to jednostavno prijeđe u naviku. I ne, nisu samo mladi oni koji su agresivni. Oni stariji to toliko ne pokazuju jer su, barem u nekim situacijama, navukli civilizirane maske, ali kada ih na to okolnosti izazovu pokažu zapravo ´tko je gazda´.
| astrodrom | 22.08.2008. u 08:42
I ja se svaki put ponovno zgražam nad takvim i sličnim postupcima razbijanja, devastiranja, šaranja sprejem i sl. Imam dojam da je sve to jednim dijelom radi preblagog načina kažnjavanja ili bolje reći nekažnjavanja onih koji to naprave (onda kada se uhvate). Nekad je za tako nešto radio pendrek (onaj režim je za neke stvari bio i dobar). Danas policajac samo krivo pogleda prijestupnika i već je u medijima kao s optužbom "prekoračenje ovlasti". Osim toga, mislim da se neke stvari uče doma, a tamo je situacija takva da je roditelj sve manje autoritet, a sve više netko kome dijete određuje pravila ponašanja i nameće ono što želi.
| pegy | 22.08.2008. u 10:19
Živimo u kulturi nasilja i ogromne pohlepe, na ulici smo grubi prema drugima (gledam ih samo kako hodaju, o vožnji neću ni govoriti), a djeca uče od nas, zar nije tako? Nisam tatica postao, ali mogu ih sasvim razumjeti, a razumjeti ...
| misko | 22.08.2008. u 10:42
Takvo što se nikada neće moći riješiti jer će uvijek postojati netko tko će poticati druge da to rade.
| little mouses life | 22.08.2008. u 10:48
poželjela sam iskomentirati podosta toga. ali u toj jednoj temi je zastupljeno toliko manjih cjelina na koje bi se čovjek trebao okrenuti, al... nastaje kaos u mislima i nemam što suvislo za reći. divljaka će uvijek biti. možemo osuditi kućni odgoj, roditelje, školu, prijatelje, cjelokupno društvo. najveći krivac za sve to nalazi se u svakome od nas, od njih. zašto ljudi ne uskaću nekome u nevolji, tipa tučnjave? svijet je postao takav. dobit ćeš i ti. zašto ne vičem na djecu koja se nabacuju s kamenjem oko zgrade? zato jer ću sutra pronaći ključevima izgrafitiran auto. i kaj sam napravila? ništa! nikakav pomak za boljitak svijeta. grizem se u sebi, a društvo je postalo takvo da ti je i pametnije gristi se u sebi jer inače nadrapaš. i opet nisi nikud dogurao. niti si svijet učinio boljim. samo se zapravo potulim nad njihovom psihom i bude mi žao što nikada svijet neće spoznati kroz onu lijepu prizmu, koja ipak postoji. ovisi samo želiš li je zapravo vidjeti i doživjeti. "svijet je onakav kroz kakve oči ga gledamo" (napisala sam jednom tu posvetu prijateljici u knjizi Forrest Gump). veliki pozdrav, iscjeliteljice ;)
| P A N T E R A | 22.08.2008. u 10:59
moja bi baka rekla: vrag nađe posla ... besposlenim rukama ...
agresivce bi trebalo zaposliti, društveno korisnim radom ... staviti ih u priliku da vide posljedice agresije i divljanja ... na odjelima hitne pomoći, tamo gdje leže nepokretni i komatozni ...
ah, ponekad mi se čini da smo se svi najeli ... paklenih naranči ...| rU | 22.08.2008. u 11:11
odraz bolesnog društva, nažalost toga je sve više i bilokakve policijske mjere koje su dakako nužne i neophodne, ne mogu tu puno ali trebalo bi ih sankcionirati iako ne bi uvidjeli ni onda što čine, što reći, od politike do showbizza sve je prebolesno, kako onda ne bi bilo toliko nasilja...ne čudi me...no dobro je i dok su to klupe, mene više zabrinjava obiteljsko nasilje recimo gdje neće dotrčati policija i odvući luđaka ..... a napadi na osobe se svakako trebaju oštro kazniti, rekla bih i ja da takve treba kazniti radom mukotrpnim ali žalosno je što je došlo vrijeme gjde su potrebne samo sankcije jer općeg izliječenja društva, pa ni pojednica nema, ne može biti...sve drugo je samo krpanje
| missillusion | 22.08.2008. u 13:10
ja bi takve sa viškom energije i slobodnog vremena jako dobro usmijerio, obišli bi cijeli grad i uređivali sve one klupe i stolice koji rasturili, neka urede zidove koje uništili grafitima, ako neće prvaca kamenolom, bivša država je jako dobro znala preodgojit takve
| Njofra | 22.08.2008. u 19:16
ne shvaćam zašto neki ljudi rade gadosti, što imaju od toga da besmisleno uništavaju a pogotovo ne shvaćam da se može napasti nekoga bez ikakvog razloga, ma nema uopće razloga za tuču, nažalost najčešće stradaju nevini, a slažem se sa njofrom, pozdrav draga iz ponovne šetnje blogosferom
| slatko grko | 22.08.2008. u 20:04
Možda pojednostavljujem problem, ali čini mi se da sve to u najvećoj mjeri dolazi od obitelji i odgoja. Zlo se ne rađa samo po sebi, a bome nije ni lako nekoga tko je odgajan s puno strpljenja, ljubavi i razgovora okrenuti nasilju (neovisno o činjenici da na nas, osim obitelji, utječe i okolina). To mogu činiti samo osobe iskrivljenih stavova, koje su od malih nogu izložene nasilju ili su na njega poticane, koje su zanemarivane i prepuštene odgoju ceste. U vrlo malenom postotku možemo govoriti o umu opterećenom nekom bolešću. Mislim da je Njofra ponudio jedno vrlo pametno i konstruktivno rješenje...
| bivša apstinentica | 22.08.2008. u 21:15
dobar post....nije bitno koliko si jak nego koliko si lud...to je uvijek važno znati....što njim se odvija u glavama? (ili nama možda...nije bitno) Pa...to je bar lako.....nemožemo se nositi s mržnjom koja nam bubnja u glavama...iznutra nas izjeda poput raka...polako uumiremo i moramo uništiti...moramo... nemožemo se oduprijeti...ja radim dost puno....i znam koliko je rada potrebno za betoniranje klupe u zemlju izradu klupe i slično....a pošto sam ih uništio nekoliko znam koliko je protrebno i za to... ugodno se ispucat na tako nečem kad te nešt pošteno sjebe... vjerovala ili ne...
| Kabraxis | 22.08.2008. u 23:52
Moja mati kaže kako bi ona liječila takve idiote električnom stolicom... :) Ja bih ih, pak, zatvorio sve u jednu prostoriju golih zidova i bez prozora i pustio da iskaljuju bijes jedni na drugima... Divno...
| John Bez Terrae | 23.08.2008. u 00:03
to je filozofija gomile, nažalost mnogi su samo u gomili jaki.........
ugodan dan ti želim........:-)))))))))))))| Dinaja | 23.08.2008. u 08:03
To je isto ono kao kad sam ja pisala o dječacima koji su igrali nogomet s tijelom mrtve mačke! Što potiče tu agresiju i što ih pere u tim trenucima, ja doista ne znam, ali sam se zapitala isto pitanje - što će biti kada odrastu i kada požele isto tu učiniti s tijelom čovjeka? Jer divljački nagon je divljački nagon, nije li? :(
| Kinky Kolumnistica | 23.08.2008. u 15:06
Moj mlađi tinejđer upravo gleda Kuma I i trenutno je baš scena kad James Caan cipelari jednog.
Moj tinejđer je mirno komentirao: "Dobro je, shvatili smo - ljut si."
Hoće li i on jednom razbiti stolice na ulici, udariti negoga?
Znam da neće, jer to nije usađeno u njegovu prirodu. Sjeme koje nije posijano ne može ni niknuti, a opet ako je negdje i posijano, treba ga zalijevati da nikne.
Nasilje rađa nasilje. Nasilnici nisu tek tako iz čista mira postali nasilnici.
Na svakom koraku presreta nas nekakvo nasilje. kako to spriječiti?
Teško, mislim kao pojedinci. Cijelo društvo trebalo bi se okrenuti nenasilju, a teško da će do toga doći kad se i na učenike i studente, pa i penzionere ide barikadama od specijalaca koji su
dobro oklopljeni i opremljeni. Ušla sam u labirint temu, temu u kojoj ću se zapetljati i teško se izvući, zato izlazim sad prije nego skroz zalutam.
Pozdrav draga moja! :-)))| gustirna | 24.08.2008. u 14:08
naravno da može samo volja treba ne treba prisila - u svakom slučaju dobar post
| bakin spomenar | 24.08.2008. u 20:21
joj, sad bih ti mogla o tome traktate, ali neće o poslu ;))
| Tri Pojma | 24.08.2008. u 23:32
Ne znam odgovoriti ni na jedno tvoje pitanje, no činjenica je da je nasilja sve više.
Primjećujem i sama. I grozno je.| *Kora* | 26.08.2008. u 11:40
ja nažalost živim jako blizu te stanice, taj nesretni događaj bio je tijekom noći, nekolicina bijesnih pubertetlija nije imala pametnijeg posla čekajući noćni tramvaj pa su svoje frustracije "mojživotnemasmisla" iskalili na novopostavljenim stolicama,
nadam se kako nisu baš svi takvi...| MT mafija | 26.08.2008. u 13:21
Istina, previše je agresije,
dobar post,
pozdrav| Duliba | 26.08.2008. u 22:38
sta reci? Neshvatljivo za bilo koju normalnu osobu. Na zalost danas smo okruzeni nasiljem svuda oko nas i u medijima i u stvarnosti cak i u skolama (i to ne samo medju ucenicima nego je ovdje na pr. jako popularna agresija na profesore na skolskom satu)? sta drugo reci nego zalosno ali i zabrinjavajuce jer se naravno pitas kuda to sve vodi i kako to sprijeciti? pusa draga :)))))))
| MENTINA | 27.08.2008. u 01:13
Valjda vježbaju da mogu razbijat stadione....
| zgdnevnik | 27.08.2008. u 10:21
To razbijaju djeca-teensi koja su nesretna, koja tako zele privuci pozornost... vjerojanto roditelja koji su ih emotivno zapustili
| PRODAJEM AMERIČKU SPORTSKU ODJEĆU | 27.08.2008. u 13:59
.....DESTRUKTIVNOST je odraz nutarnjeg haosa.........
odlična fotka| mirisLIPE | 27.08.2008. u 14:08
to sma ja:)
| predvečerje PROLJEĆA | 27.08.2008. u 14:09
oduran vandalizam
| slaven178 | 29.08.2008. u 12:58
Drago mi je da pišete o tome, a moj komentar u vezi sa za nas smrtnike jako važnim događanjima je: Sve počinje od malih nogu, pa imamo toleranciju nasilja u najranijoj dobi, kada se đacima biflaju informacije od kojih nisu u mogućnosti upamtiti jednu desetinu, ispuštaju se bitni odgojni elementi u školskim ustanovama s objašnjenjem da se nema dovoljno vremena za odgoj, a dobro znamo da bez kvalitetnog odgoja nema znanja, bar ne zadugo, tj takvo znanje ne može biti na korist zajednici, nego paralelnoj kriminalnoj zajednici, za koje je škola bez odgojnih mjera sjemenište kriminalaca. Svakom potencionalnom počinitelju K.D. ili prekršaja opetovano treba staviti na znanje koliko će takvo ponašanje koštati, njih same, ili pak njihove roditelje, a u najgorem slućaju širu zajednicu. Nadalje treba ih informirati koliko takvo ponašanje uvjetuje osiromašenje zajednice, a samim time lošiji životni standard za njega samog. Treba mu reći da zbog takvog ponašanja nastaje jedan od razloga zašto on ili neki drugi još dugo neće vidjeti Pariz.
| blade777 | 29.08.2008. u 20:23
Ako se ikada sazna pocinitelj, u sto tesko vjerujem, cak i da bude kaznjen, napravit ce to netko drugi.
Pa da zatvore i sve "zlikovce" netko ce se uvijek naci tko ce to raditi. Dakle, moj odgovor je ne.| Someone | 30.08.2008. u 20:09
PROLAZI II – Zagreb
Obećala sam više slika i manje teksta u drugom dijelu. Da vidimo, nekoliko riječi o zagrebačkim prolazima.
Kako bih dovršila priču iz prethodnog posta, stavit ću ipak pogled na naš „ilegalni“ prijelaz preko Selske kojim sam se proljetos iznimno poslužila.
Nakon pažljivog i u vrijeme gustog prometa dugotrajnog i samim time za nestrpljivu djecu opasnog prijelaza, preostaje spustiti se nedavno obnovljenim stepenicama do jednog od prolaza kroz velike zgrade koje obuhvaćaju noviji dio naselja Srednjaci s dvije strane, sjeverne i istočne. Visoke zgrade na zapadu u Ulici braće Domany nemaju takve prolaze, vjerojatno stoga što bi oni vodili pravo u potok koji odvaja Srednjake od naselja Gajevo. S južne strane nalaze se uži neboderi ili malo više zgrade između kojih je lako proći ako se ide prema kineziološkom fakultetu ili terenima Mladosti. Ili naprosto na jednu od dvije tramvajske stanice, što je najčešći razlog kretanja pješaka u smjeru juga. No u te tri glomazne zgrade s istočne i sjeverne strane mogu se naći prolazi – moja djeca ih oduvijek nazivaju rupama. „Mama, idemo kjoz jupu, necu okojo…“ – rečenica koju sam često slušala kad je moj stariji krenuo u vrtić. Rupe su zabavne i stoga što kroz njih gotovo uvijek puše vjetar. To strujanje zraka doprinosi uklanjanju po čulo mirisa neugodnih posjetnica kasnih noćnih prolaznika. O dotičnim rupama mogla bih napisati roman, zato idem dalje…
Ako ipak krenete „legalnim“ putem, dakle, odlučite prijeći Selsku na semaforu kod Pitarella, vjerojatno ćete neko vrijeme zbog prekratkog trajanja zelenog svjetla ostati zarobljeni na otočiću između dvije trake. Pritom će vam se otvoriti prekrasan pogled prema Medvednici. Prolaz je ovako širok sve do daleke Ilice, no tek nakon što su prije nekih petnaestak godina sagradili podvožnjak ispod brojnih željezničkih kolosijeka blizu Zapadnog kolodvora.
Ovaj prolaz se i službeno zove prolaz: Balkan prolaz, Prolaz sestara Baković, Miškecov prolaz… svakako prolaz s više naziva. U Prolazu sestara Baković koji su svi zvali Balkan prolaz učila sam plesati, a u istoj dvorani sam nešto kasnije počela trenirati karate, u oba slučaja zgrožena činjenicom da su nas kroz velike prozore prizemne dvorane mogli lako vidjeti svi prolaznici. No da nije bilo tako, ja ne bih ni znala da se tamo trenira karate, a treninzi su se ionako ubrzo preselili u prikladniju dvoranu. Prolaz mi je oduvijek djelovao nekako nestvarno – kao da sam između dvije određene ulice – prometne Massarykove i Varšavske koju sam voljela zbog zabrane prometa, ali i zbog ulaza u kino Balkan i Kraševog dućana s bajaderama i čokoladnim dražejama s bademom u rinfuzi – zakoračila na starinski drveni most na kojem je vrijeme stalo prije stotinjak godina. Kako bi se izbjeglo spominjanje Balkana, ali i sestara koje su nakon pedesetak godina otišle u službenu mirovinu u povijesne knjige i dokumente, netko se sjetio Miškeca. O Miškecu je lijepo i detaljno pisao naš bloger, a ja bih još dodala da se u tekstu spominje usna harmonika, dok se moja mama, koja je u tim ratnim i poratnim godinama živjela u obližnjoj Gundulićevoj ulici, sjeća normalne harmonike, ali one koja umjesto tipki ima puno gumbića.
Ovo je pogled prema Ilici iz jednog dvorišta blizu križanja s Frankopanskom ulicom. Ušla sam onamo s prijateljicom kako bismo razgledale južnoamerički nakit napravljen od raznih sjemenki. Kupila sam ondje lijepu ogrlicu na zakopčavanje bez metalne kopčice kakve meni obavezno izazivaju alergiju na koži vrata. Prolaz sam slikala jer je ružan, a ipak je dio grada u kojem živim, i jer me doveo do neočekivanog otkrića vrlo zanimljivog dućana s raznovrsnim egzotičnim artiklima – od masivnog kolumbijskog namještaja do bolivijskih torbica tkanih od šarenih niti koje me podsjećaju na svilu. Cijene su vrlo prihvatljive, a stariji gospodin koji je vladao tim carstvom jednog svibanjskog vrućeg poslijepodneva o svemu je znao ponešto ispričati. Ne znam točnu adresu, no mislim da se nalazi u ulazu broj 43 ili 45, možda i malo dalje. Dućan je u dvorišnoj zgradi s lijeve strane, Latino ako se ne varam, a možda se i varam, jer imena i adrese nisu nešto što bih ja lako pamtila.
Nakon ugodnog razgledavanja i razgovora uputile smo se do slastičarne Vincek, na sladoled. Kako je uspinjača upravo kretala, a nisu nam dopustili ući sa sladoledom, odlučile smo se popeti na Gornji grad drvenim stepenicama kojima se nastavlja Tomićeva ulica. Ova fotografija podsjetila me na jednog od prvih blogera čiji sam blog s veseljem i svakodnevno posjećivala – okeco. Okeco je davno slikao ovu starinsku lampu koja visi sa zida od cigle, a ja se tada nisam mogla sjetiti odakle mi je poznata. On mi je odgovorio, kao i na mnoga druga pitanja i komentare, no u posljednjih godinu dana sve je manje bio ovdje. Sad kad sam poželjela potražiti u arhivi njegovog bloga tu prekrasnu fotografiju, otkrila sam da je zatvorio svoj blog. Voljela bih da se vrati, njegove fotografije bile su spoj vrhunskog umijeća fotografiranja s oštrim okom koje je nepogrešivo biralo najljepše i najzanimljivije detalje svega što je vidio i snimio.
Malo dalje uspinjemo se tajanstvenim putem koji kao da vodi u neki začarani svijet.
Nešto kasnije, nakon kavice ispijene na Katarinskom trgu, ovaj put bez sladoleda i drugih opasnih artikala, uputile smo se do uspinjače koja nas je sigurno spustila natrag u gradsku vrevu.
Drugom prilikom uputila sam se prema Gornjem gradu s druge strane – Radićevom ulicom. Radićeva je za mene jedan od prolaza koji ostaju zauvijek obilježeni. No o tome možda nekom drugom prilikom. Kamene kockice na kolniku mnogo puta su me natjerale da se guram i mimoilazim s prolaznicima na uskom nogostupu.
Radićeva me dovela do ovog trga na kojem sam morala zastati. Malo da dođem do daha nakon užurbanog uspona kojim sam nastojala sustići svoje društvo, malo zbog činjenice da mi je družba neobičnog imena poznata od malih nogu. Moj pradjed je bio zmaj. I to veliki. Zapravo, ne veliki zmaj, nego veliki meštar družbe. Pradjedova fotografija u dostojanstvenoj pozi s debelim lancem oko vrata, uokvirena teškim pozlaćenim okvirom, istisnula mi je iz sjećanja sve ostale njegove fotografije koje sam imala prilike vidjeti. Žene nisu mogle biti zmajice u tim davnim danima, ne znam je li obnovljena Družba promijenila svoj statut po tom diskriminirajućem pitanju. No ipak moram napomenuti da sam i ja zmaj. Da sam se rodila desetak dana kasnije nego što se jesam, bila bih zmija po kineskom horoskopu. Ovako se dičim jedinim mitološkim stvorom u bogatoj kineskoj menažeriji. Zmaj ima krila. Zmaj riga vatru. Zmaj je velik i jak. Bolje biti zmaj nego zmija koja cijeli život provede s trbuhom na tlu…
Nakon zmajskog trga ulazim u najpoznatiji zagrebački prolaz – Kamenita vrata. Zastanem na trenutak pred kapelicom Majke Božje od Kamenitih vrata, Zaštitnice grada Zagreba, pred čijim likom uvijek gore upaljene svijeće.
Stepenice koje povezuju Dolac i Splavnicu. Navikla sam gledati ovaj prolaz prepun ljudi koji hitaju gore – dolje, na plac i s placa. Uvijek malo zastanem i divim se toj ljudskoj vrevi prije nego što i sama zaronim u nju. No tog su oblačnog poslijepodneva dolačke stepenice očito imale neku drugu funkciju. A ljudi kojima sam se kasnije i sama pridružila iskoristili su priliku i prošetali crvenim tepihom – bilo je meko, namočeno nedavno palom kišom, ali raskošno crveno…
Ovaj prolaz ne vodi više nikamo. Nekad je vodio u javni WC na Jelačićevom trgu. U životu sam se samo dvaput poslužila tim toaletom u krajnjoj nuždi, no nije mi ostao u lošoj uspomeni. Ono što me fasciniralo kod tog ulaza u podzemlje jest činjenica da je usred glavnog gradskog trga ostajao neprimjetan. Zapravo, vjerojatno su ga primjećivali oni kojima je u nekom trenutku bio potreban. Puno puta sam prošla pored čistača cipela, zagledana u njegovu kolekciju četki i spretne ruke kad bi se dokopao neke mušterije, a da se nisam sjetila što kriju obližnja crna ograda i stepenište… Danas se namjernici moraju popeti na Kaptol i proći ispred katedrale kako bi došli do javnog WC-a. No danas je to jednostavnije - dovoljno je ući u neki od brojnih lokala u zagrebačkom središtu i naručiti kavu, kako bi se steklo pravo na uporabu njihovog toaleta. Pošteno i praktično, vuk sit i koza cijela…
Kad pomislim na Zrinjevac, pomislim na ovaj pogled od stare meteorološke stanice prema paviljonu koji je središte drvoreda velikih platana. I eto, ovdje je tek toliko da zagrebačke prolaze ne zaključim pogledom u javni WC izvan funkcije. Zrinjevac zaslužuje puno više, drugom prilikom.
18.08.2008. u 18:44 | K | 24 | P | # | ^
hey,
uvijek mi je gušt doći kod tebe na blog i
gledati fotografije poznatih mjesta,
slike su odlične,
ja sam počeo slikati svoj kvart tek kad sam vidio
slike Dugava koje je naslikala moja gošća iz Japana,
nisam mogao prepoznati svoj kvart na slikama,
predobro su izgledale
puno pozdrava| mushin munen | 18.08.2008. u 20:35
Odličan post, odlične fotke svaka čast na ideji i trudu!
Mogao bih i ja ukrast ideju pošto ja volim prolaze, a od ovih predstavljenih najviše mi se sviđa Balkan. :)| jimbo | 18.08.2008. u 21:40
Eh taj Zagreb...
Nekako dalek a uvijek tako drag!
Ipak...mene se najviše dojmila ova s Lotršćaka...
S tog mjesta mi je ga je uvijek...
najdraže gledati...| Umjetnik | 19.08.2008. u 00:15
I meni je nekako najdraži Miškecov prolaz,
One drvene štenge su me podsjetile na jedne druge , tamo blizu....i neka davna vremena.| champs-elysees | 19.08.2008. u 10:44
Pročitala sam i prošli post i silno mi se dopada kako od naizgled bezazlene teme izvučeš čitavu priču.
A u ovom postu i tekst i fotografije su divni. Obožavam zagrebačke prolaze, pogotovo Miškecov, a i mnogi drugi s Gornjeg grada su divni...
Pozdrav lijepi| Brunx | 19.08.2008. u 11:49
lijepo, baš lijepo :)))
| mama sepia | 19.08.2008. u 14:17
Prekrasno. A Zrinjevac sigurno zasluzuje vise, jer je poseban. Meni jako drag. Ocekivala sam da ces spomenuti Trg Francuske republike, no tamo nema nekih prolaza pa ti valjda nije interesantan. Ma s tobom je gust setati Zagrebom.
Usput, i ja sam Zmaj. Znaci generacija smo.
Nesto sto bi mi bilo drago vidjeti na tvom blogu su parkovi. Pa i Zrinjevac je jedan u nizu. No sama odluci je li to nesto o cemu bi mogla pisati, ne bih htjela biti nametljiva. No ponavljam, uzivam setati Zagrebom u tvom drustvu. Pa makar i ovom virtualnom.| *Kora* | 19.08.2008. u 21:39
@*Kora*, Trg francuske republike malo je izvan mojih puteva, zapravo nemam nijednu sliku tog dijela Zagreba. No ako bude prilike, potrudit ću se i slikati nešto :)
| aquaria | 19.08.2008. u 22:14
baš imaju i čara i šarma, svi ti prolazi i 'rupe' ... :-)
veselim se najavljenom postu o zrinjevcu, to mi je drago mjesto ... moji posjeti zagrebu obično su završavali upravo na zrinjevcu ...| rU | 19.08.2008. u 22:31
odličan post i odlične fotke... a čini mi se da smo i susjede :))
| Cranberrie | 19.08.2008. u 23:01
nisam svaki dan u Zagrebu, ali evo poznati su mi neki od tih prolaza, a i sama sam uzela koju fotku baš nekih koji su i ovdje...
| Claire | 20.08.2008. u 00:15
Miškecov prolaz ... he he ...
Lijepa, zanimljiva šetnja. Na žalost, uopće ne poznajem Zagreb. Na ovaj ga način pomalo upoznajem.
Ugodan dan ti želim!| misko | 20.08.2008. u 08:31
Prelijepe fotke zaista.
Cesto puta ma koliko poznavali svoj grad, kad vidimo neke fotke koje su napravili drugi ljudi, stanemo i upitamo se gdje se to nalazi.
Po tvojim fotkma vjerujem da pola Zagrepcana nebi znalo gdje se nalazi da nije napisano :))| Kenguur | 20.08.2008. u 08:38
crveni tepih na starim, sivim stepenicama???
bilo bi me strah prošetat se po njemu da ga ne šporkam :-))| Elyca | 20.08.2008. u 09:02
ja se uvijek dođem smiriti na tvoj blog. i upali svaki put... mislim da je lijepo biti ti :)
| P A N T E R A | 20.08.2008. u 14:48
Nekima sam i ja ponekad prošla kad bi nekada dolazila u Zagreb. Tek ih prepoznajem na slikama, i nemam posebnih sjećanja. Ipak jedan prolaz ne mogu nikako zaboraviti - a to je Pothodnik kod Kolodvora. To je bio prvi veliki pothodnik kojim sam prošla tada, krajem 70 i poč.80-tih, uživala sam prolaziti njime jer je bio pun osvjetljenih dućana. Jedino nisam volila onaj vonj po jajima. U jednoj samoposluzi kupila sam prvi put Ledov kesten pire, ali mi se nije svidio, a jedan drugi put dok je bilo snijega, sa mojom zagreb.prijateljicom kupila sam sladoled u kornetu. Imale smo 12 godina i to nam je bila vrlo cool ideja - kupiti sladoled po zimi! Cijelim putem u busu smo se cerekale na pomisao korneta u vrećici kojeg smo smazale vani na snijegu. Teta kod koje smo bile, rekla je da se ona ne bi ljutila i da smo mogle doći i kući sa sladoledom. Ah, tko bi znao šta odrasli misle?! Ali, tada ne bi bilo tako zabavno i ne bi se toga sjećala. Volim sva ta sjećanja, jer su tada sa mnom opet svi ti dragi ljudi kojih više nema. :-)))
Slika u Zrinjevcu je prekrasna i za to mjesto imam lijepa sjećanja. :-))| gustirna | 20.08.2008. u 17:07
Zanimljivo....
Slike su prelijepe, bas kao sto si i rekla, kao neki zacarani svijet...
Pozdrav i osmijeh ostavljam....| ...i pad je let... | 21.08.2008. u 15:30
Najdraži moj Zagreb... Tisuće slika, tisuće lica, a uvijek mi je jednako drag, lijep i zanimljiv. Stotinu puta se iznova zaljubim u njega gledajući ga tuđim očima.
| ***** | 22.08.2008. u 00:16
Prolaz prema Gornjem gradu i drvene stepenice sjetio me na one trenutke kada sam s Bigicom tuda prolazila, iako u suprotnom smjeru. :) Ovaj pak prolaz prema ex wc-u na Jelačićevom trgu nisam vidjela, ali stepenice i ogradu jesam. Mislila sam da taj put vodi ka nečem smislenijem. :) A Zrinjevac volim, tako je lijepo onuda šetati ili tek prolaziti. :)
| pegy | 22.08.2008. u 10:23
ipak sam pročitala zaostatke... ne dovoljno pomno, ali jesam...
neki moj prolaz? tamo s gornjeg grada prema radićevoj, usko i preusko... s dosta grafita pa se čini čak i usred bijela dana da će se nešto dogoditi što ti ne bi bilo drago....
ratkajev prolaz? on se meni čini nestvarnim... ili onaj kojeg nazivamo oktogon?
zanimljivo je to... koliko prolaza! a da toga i nismo svjesni....| posoljeni zrak | 27.08.2008. u 23:38
PROLAZI I
Dugo me nije bilo. Posljednjih tjedana nisam ni bila kod kuće. Skupilo se puno tema i još više misli i utisaka koje sam, dok su bili svježi, poželjela zapisati. I tako se, dva dana nakon povratka kući, prihvaćam posla.
Započet ću s temom koja me već dugo prati, a iskristalizirala se u jasnim crtama nakon što sam počela sve više koristiti svoj dragocjeni digitalni fotoaparat. Zapravo, radi se o prilično običnom i sad već pomalo zastarjelom aparatu. No meni je otvorio put u jednu novu stvarnost gdje se moji bezbrojni utisci, sjećanja na događaje, mirise, okuse, boje, na vlastito doživljavanje stvarnosti koju sam prepustila prošlosti, živo isprepliće sa slikama koje jesu statične, ali mi omogućavaju da se prisjetim konkretnih detalja koje bi moje tvrdoglavo pamćenje pomelo pod tepih i prepustilo zaboravu. Nakon nekoliko stotina fotografija iznenada sam shvatila da mi se spontano pojačala sposobnost zapažanja detalja koji me okružuju, u čemu nikad nisam bila osobito dobra. Zbog svega toga svoj obični mali digitalac smatram vrlo dragocjenom imovinom koja mi pruža puno zadovoljstva.
Sjećam se kad sam uvidjela da osobito rado slikam prolaze svih vrsta – pogled koji se pruža niz ulicu, uz stepenice, kroz pothodnike i ostala slična zdanja i tvorevine koje služe povezivanju dviju točaka u prostoru. Zapravo me to povezivanje oduvijek privlači i na neki način uzbuđuje, samo što donedavno nisam znala povezati i sebi pojasniti te doživljaje.
Otkad znam za sebe osjećam trnce u kralježnici kad prelazim mostom preko rijeke, što sam kasnije povezala s činjenicom da su rijeke vrlo snažna razgraničenja, da su nekad ljudi morali satima ili danima putovati kako bi naišli na gaz ili skelu preko rijeke, pa je nešto od tog prastarog divljenja i strahopoštovanja pred prirodnim elementima našlo odjek i u mojoj duši djeteta rođenog u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Most je tekovina neprestanog ljudskog dovijanja da sebi podredi prirodu i učini život lakšim ili barem jednostavnijim na fizičkom planu, stoga zaslužuje naše divljenje i osjećaj zahvalnosti, osobito kad se zagledamo u virove koji se vrtlože oko potpornih stupova mosta i zamislimo sebe kako pokušavamo preplivati rijeku.
I dok se kod mostova osjećaji miješaju, zapravo se kod uobičajenijih prolaza – nadvožnjaka, podvožnjaka, tunela, pothodnika, malih ulica koje povezuju one veće i tvore komunikacijsku mrežu među ljudima koji žive u kućama i zgradama „između“- zapravo radi o prastaroj simbolici života koji je također prolaz, velik, malen, širok, uzak, strm, mukotrpan, ravan, značajan ili naizgled nezanimljiv. Kolona ljudi uvijek u kretanju, uvijek u nekom stremljenju, kolona hodočasnika koji misle da poznaju svoj cilj i onih koji ga ne poznaju ali vjeruju da ga ostali znaju i da će ih na kraju dovesti onamo kamo su krenuli. Eto, zato mislim da su svi prolazi, i oni najneznatniji, najskrovitiji, zaboravljeni ili namjerno zatrpani, važni i vrijedni naše pažnje u trenutku kad putujući i prolazeći bez konca i kraja postanemo svjesni njihova postojanja. Nemam ambicije ovdje opisati sve prolaze kojima sam u životu svjesno prošla, nego samo nekoliko onih koje sam nedavno uhvatila objektivom svog fotoaparata.
Prolaz koji poznajem gotovo četrdeset godina, prolaz koji me je potaknuo na ovo pisanje snimila sam prije nekoliko mjeseci kad sam se sa sinom vraćala iz Dione u Bičanićevoj ulici. Začudio se kad sam se sagnula i uhvatila naizgled nevažan puteljak iz pseće perspektive. No dok sam snimala, pred sobom sam vidjela bakina stopala u natikačama s punim plutenim đonom, jako povišene pete. Baka je imala mala stopala, broj 32, 33 i ja sam se kao dijete uvijek divila kako balansira u tim naizgled nestabilnim natikačama koje su joj po mjeri izrađivali negdje na početku Preradovićeve ulice. Hodala je sitnim brzim koracima, uvijek odlučna da pokori prostor koji je okružuje. I dok me djed vodio prostranstvima grada koja smo osvajali što tramvajem, što pješice, s bakom sam odlazila na ekspedicije upoznavanja tada malobrojnih kvartovskih prodavaonica. Taj puteljak trebao je biti izvan našeg djelokruga jer nije vodio do zebre kojom su dobri građani prelazili široku Selsku cestu koja je razdvajala Knežiju od Srednjaka. No moja se baka nije puno obazirala na propise i kako je taj puteljak bitno skraćivao put, Selsku smo prelazile poput mnogih drugih zdravim razumom vođenih stanara naselja Srednjaci i Knežija, ilegalno, između dva pješačka prijelaza, što u vrijeme rijetkog i sporog prometa nije predstavljalo problem. Mnogo godina kasnije morala sam se svojski potruditi da promijenim ukorijenjene navike i svoju djecu naučim prelaziti na pravom mjestu, premda možda još i opasnijem od ovoga, jer na tom semaforu stalno se događaju nekakve nezgode i nesreće - no to je već druga priča.
Stazica popločana kamenom u vrijeme mog djetinjstva bila je nova, bez tragova drobljenja koji se jasno vide u donjem dijelu slike. Ona povezuje Cvijićevu ulicu koja se valjda oduvijek tako zove sa spomenutom Bičanićevom, koja se do prije petnaestak godina zvala Sajlijeva. Trgovina u toj ulici s dva imena oduvijek je bila samoposluživanje (dobrodošlo u naselju koje je u početku imalo samo jedan mali dućan u prizemlju nebodera uz Selsku), ali se prije rata zvalo Trgopromet, zatim neko vrijeme Slavija, da bi naposljetku postalo Dionin diskont u kojem danas redovito kupujemo namirnice. U tom su se samoposluživanju nekad davno morali susretati moji djed i baka s djedom i bakom moga supruga koji su također živjeli u blizini. No ti su susreti, kao i vrlo vjerojatni susreti u brijačnici, kod frizerke ili u obližnjoj Vajdi kod Đure, ostali neprepoznati – da im je netko tada rekao da će jednoga dana imati zajedničke praunuke, oni bi se sigurno nasmijali, odmahnuli rukom i otišli za svojim poslom.
Kad se ovako gleda niz stazicu vidi se bife na uglu zgrade čije prizemlje uvelike zauzima spomenuto samoposluživanje na koje se nadovezuje još nekoliko lokala koji su također mijenjali nazive i namjenu. Bife je ondje otkako mi noge gaze ovim krajevima. Ne znam je li promijenio ime, ne znam ni kako se zove, ali u mojoj glavi bio je i ostao zapušena gostiona u koju nikad nisam imala ni najmanje želje ući. Ipak sam jednom ili dvaput ušla dok sam bila mala, s bakom, tražeći onu prostoriju u koju i car ulazi pješice. Ako nisam, ako me sjećanje vara, onda je zadah neopranih stolnjaka i ostalog inventara prožetog dimom cigareta i alkoholnih para, možda i mirisom neopranih tijela zalutao iz neke druge slične prostorije kamo sam ponekad znala zalutati kad se baš nije dalo izbjeći, a podsjećao me taj miris i na svaki prvi trenutak ulaska u pušački kupe onih starih vagona koji su nekad bili sveprisutni na jugoslavenskim željeznicama, a kasnije su postepeno nestali dočekavši mirovinu na nekoj zanemarenoj lokalnoj pruzi. Nisam nikad prosvjedovala ili odbijala ući na takva mjesta na kojima sam u početku uvijek zadržavala dah, misleći valjda da pristojna djeca ne smiju reći da neka prostorija smrdi, nego joj se moraju prilagoditi, što je suprotnost onome što sam doživljavala s vlastitom djecom koja su ne jednom glasno tražila da ih izvedem iz tramvaja ukoliko se u njemu osjećao samo trag ovog zadaha kojeg se sjećam i koji je bio prilično redovna pojava u nekim javim prostorima. No vidim da su i oni kao i ja već našli srednji put između samoograničavanja i nepotrebno pretjerane strpljivosti.
Da se vratim toj maloj birtiji na uglu mog puteljka – jedna stvar mi se ipak dopadala kod nje – terasa je ograđena niskim zidom s ogradicom i tako izdvojena od trotoara i tratine koji je okružuju. Na taj način izvana izgleda poput malog idiličnog vrta u kojem ponekad sjede ljudi i piju kavu ili neko piće izdvojeni iz svoje i tuđe svakodnevice i nitko ih ne ometa, iako se zidić može s lakoćom prekoračiti.
Kad se prođe pored bifea može se ulicom uz koju je posađena gusta i uvijek lijepo njegovana živica koja odvaja nogostup od kolnika stići do danas sveprisutnog Konzuma uz koji se nalazi i nezaobilazni Kozmo, nekoliko bankomata, kao i prošireno parkiralište koje je nekad davno bilo nepotrebno. Da bi se došlo do te trgovine potrebno je prijeći Ulicu Tina Ujevića koja se možda i prije tako zvala, a koja po djedovom pričanju razdvaja naselje Knežiju od Kalinovice koja se proteže dalje sve do Savske ceste. Malo mi je neobično što se obližnja crkva Marije Pomoćnice uvijek smješta na Knežiju, no tko bi više znao odrediti granice tih starih naselja.
Uglavnom, kad bismo se baka i ja našle preko puta današnjeg Konzuma, ja sam najprije morala napraviti nekoliko koraka po kosom prilazu najbližoj garaži koji je bio napravljen od betonskih kockica između kojih je raslo busenje trave, kombinacija koja me iz nekog razloga oduševljavala svojim izgledom, kao i platane velikog lišća zasađene u drvoredu pored tih zanimljivih kockica. Zatim bismo prešle ulicu – ne na pješačkom prijelazu, naravno – i ondje bi započinjalo sporo i temeljito razgledavanje velikih izloga koji su okruživali tadašnju robnu kuću popularno nazvanu stari INKO, koji se kasnije preimenovao u robnu kuću NAMA, koja je otišla u stečaj pri kraju Domovinskog rata i prepustila većinu svojih poslovnica mlađim i jačim firmama poput Konzuma. Ti izlozi bili su bakino najveće veselje. Zatim bismo s izloga prešle na razgledavanje unutrašnjosti – polako i s užitkom.
Dječja roba, osobito haljinice privlačile su je puno više nego mene. Kad bi u izlogu ili na vješalici ugledala neki lijepi komad, imala sam osjećaj da me mjerka jednim okom – kao da već zamišlja kako će mi taj odjevni predmet stajati. Vjerujem da je znala, ali se nije puno obazirala na činjenicu da je meni bilo savršeno svejedno što imam na sebi. A ja sam bila strpljiva lutka koja se nije bunila ni kad joj je bilo dosadno isprobavati raznobojne krpice. Zapravo se i ne sjećam što smo tamo kupile, osim jedne zelene haljine s neobičnim gumbima koja mi se činila ružnom kad ju je baka uzela – zeleno nikad nije bilo moja boja kad je odjeća u pitanju – a kasnije sam je zavoljela jer je ugodno obavijala tijelo i nije me sputavala u čučnjevima, sjedenju na podu i ostalim aktivnostima te dobi. Osim toga, baka je uvijek pošteno odradila i svoj dio posla. Jednako strpljivo kao što sam ja razgledavala izloge koji me nisu osobito zanimali, ona je sa mnom pregledavala igračke od kojih se gotovo nisam mogla odlijepiti. Poznavala sam svaku lutku u izlozima koji bi se rijetko mijenjali, a ni ostale šarene stvarčice nisu mi bile nezanimljive. Bilo je artikala koje smo obje razgledavale s podjednakom znatiželjom. Ručni satovi, uglavnom ruski, pomalo robusni, privukli su me nakon što sam u drugom razredu osnovne dobila svoj prvi sat od bake i djeda, kupljen upravo ovdje. Šarene tkanine raznih vrsta i uzoraka voljela sam gledati i opipavati zbog boja i mekoće pod prstima koji su pratili bakine prste, bez straha od pogleda naizgled strogih prodavačica, no nisam bila u stanju vidjeti u njima novu bluzu ili haljinu kao baka koja je točno znala koliko materijala koje širine je potrebno za koji odjevni predmet. Uz tkaninu je trebalo kupiti i trakice za obrube i gumbe koje sam također voljela razgledavati, iako smo ih rijetko kupovale jer je baka više voljela gumbe presvučene materijalom od kojeg je dala šivati haljinu ili bluzu. Kako sam odrastala postalo mi je zanimljivo i suđe koje se obavezno nalazilo na našem popisu ugodnih obaveza. Lonci raznih boja, oblika i veličina, pripadajući poklopci, soljenke, pribor za jelo, razni alati za pripremanje hrane poput mašine za izradu rezanaca neodoljivo su me privlačili, dok sam istovremeno učila da ne mogu po želji promijeniti ono što imam, da se takve stvari kupuju rijetko i promišljeno, bez odbacivanja i rasipanja kakvo danas potiče razuzdano potrošačko društvo već samom hiperprodukcijom uvijek novih proizvoda iste namjene, s ugrađenom najslabijom karikom koja će i one najštedljivije natjerati na kupnju novog proizvoda prije nego što stari pokaže ozbiljnije znakove habanja svih dijelova.
Eto kamo me vodila stazica sa slike, i kad bih se vraćala kući držeći svoju ruku u bakinoj i dodirujući laktom meku tkaninu neke od njezinih haljina na kopčanje šivanih po mjeri kod šnajderica koje je uvijek znala naći u kvartu, bila sam jednako zadovoljna kad bismo se s razgledavanja vraćale praznih ruku, kao i kad bi baka u svojoj mrežici ili cekeru, kasnije i u plastičnoj vrećici, nosila kući dragocjeni ulov, ali ipak manje važan od samoga lova.
Znam da sam pretjerala, no tko je preživio post preživio je, a ja ću u slijedećim prolazima nastojati biti kraća – jer imam još nekoliko slika zagrebačkih prolaza, prolaza s ljetovanja, prolaza s putovanja u Mađarsku i drugamo. Nastojat ću da u tim postovima ipak bude nešto manje teksta. I tako, družimo se dalje 
14.08.2008. u 21:59 | K | 32 | P | # | ^
lijep prolaz s mirisima djetinjstva!
i sama sam 5-6 puta vraćala sliku da ju pogledam još jednom!| Elyca | 14.08.2008. u 22:18
također volim sitne detalje koji su valjda samo meni bitni, no onda sam nedavno naišla na jedan komentar vezan uz mene što mi je bilo baš lijepo pročitati jer su ljudi upravo opazili da opažam tak te sitnice za koje sam smatrala kao što sam već rekla da su samo meni bitne...
a dosta toga me i samu vrati u djetinjstvo a šta ima ljepše od toga...zato treba promatrati, i sva sreća pa imamo digitalce...| Claire | 14.08.2008. u 23:01
Zaista, kud li te odveo jedan jedini prolaz!?
Prica za film snimiti. Mozda post je dugacak, no nikako dosadan.
Ni ja nisam detaljista, mozda bih se trebala malo bolje zagledati u fotke koje snimam. Tko zna kakvu pricu nose!?
Znaci gotov godisnji? Povratak u realnost, svakidasnjicu... Ja se svoga ni ne sjecam, kao da je proslo ne znam koliko vremena.| *Kora* | 14.08.2008. u 23:16
i mene jedan prolaz danas doveo k tebi...
| zrno gorušice | 15.08.2008. u 07:58
Posljednjih nekoliko dana s velikom fascinacijom čitam knjigu R. Matejčić "Kako čitati grad". Mnogi divni prizori koje je opisala ne postoje zabilježeni fotoaparatom, pa čak ni na slikama, ali ja ih sebi u svojoj mašto vjerno dočaravam. Rijeka je u povijesti bila upravo nezamislivo lijepa lokacija, sa svojim položajem,rijekom Rječinom i još bezbroj potoka, većih, manjih, divnom kamenitom obalom, plodnom zemljom, vinogradima, krasnom vegetacijom...a što joj učiniše u ime "napretka"! A ovaj tvoj post i još mnogi drugi asocira me na naslov te knjige, samo u ovom slučaju "Kako čitati Zagreb." Vrlo zanimljivo, jer je prikazano iz tvog vlastitog kuta gledanja i slikanja , izašlo iz tvog vlastitog sjećanja.
| Mima | 15.08.2008. u 09:54
Juhuuuu, vratila si se?! Ali ovako duuugačak post slabo ide s mojom mamnezijom :))) pusa :)))
| mama sepia | 15.08.2008. u 10:36
A moja baka je u kecelji, koju je (barem se meni tako čini) i na spavanje nosila, uvijek imala nekoliko kocki šećera (već skoro pocrnjelih) zamotanih u onaj (mi smo ga tada zvali masni) papir smeđe boje. Nije bilo teorije da se odbraniš kad ona riješi dati ti jednu kocku...
| alkion | 15.08.2008. u 10:37
Svaka staza ima svoju priču. Ovu tvoju iščitala sam do kraja, jer sam željela otkriti koliko još sličnih sjećanja imamo. Biranje botunića-dugmića i meni se posebno sviđalo, tkanine u dućanima metražom obavezno sam morala opipati, a često sam ih obilazila s mamom krojačicom. A none /baka/ me vodila u grad kupiti novu bebu. Dva udaljena mjesta, dvije djevojčice - slična sjećanja.
I ja volim uslikati prolaze, uske kalete, skaline, mostove, i volim prošetati njima bilo sada, bilo u prošlost, a ponekad i u budućnost. :-))| gustirna | 15.08.2008. u 11:37
drago dijete okani se ove lažne religije, pridruži mi se, pomoći ću ti da spasiš svoju karmu...postani svjestan Krishne
| slaven178 | 15.08.2008. u 11:46
:))))))))) drago mi je da si se vratila. post je stvarno predugačak i nisam ga u cjelosti detaljno pročitao već parcialno. i meni s vremena na vrijeme mislima prođu neka takva sjećanja naročito onda kad sa djecom šetamo istim prostorima pa se onda prisjetim i detalja. hvala pozivu na forum, ali za sada ću se zadžati na ovim prostorima jer kad bih otišao na forum tek onda nebih imao raspoloživog vremena koje je ionako skučeno :))))))))
| prirodno_celav | 15.08.2008. u 13:03
imaš mail :) od mene ...
| zrno gorušice | 15.08.2008. u 16:41
Ne treba mnogo, pa da se sjećanja probude...
Moram primijetiti, da te zbilja jako dugo nije bilo!| misko | 15.08.2008. u 18:40
@misko, nisam ni prva ni zadnja koja je uzela pauzu. A sad se osjećam kao da sam došla kući :)))
| aquaria | 15.08.2008. u 18:52
Svidja mi se kako si sve to ukomponirala... Razni prolazi, putovi vode nas na razna mjesta i bude razna sjecanja... Pozdrav veliki... :)
| Rose And Butterfly | 15.08.2008. u 19:15
dakle, ovo je naša klasična aquaria: lijepa slika+dobar tekst. sjećanja, sjećanja....kad ti to opisuješ -kao da sam tamo. a, jučer sam se baš preveslala u jednoj kupovini ....tvojoj baki se to ne bi nikada desilo. mi smo zaista postali prilično bezopleti i nepažljivi s novcem...
prelijepo si povezala te puteljke sa životnim stazama i sjećanjima.....kad je post dobar, nije bitno što je dug....osmjeh i pozdravčić:))))))))| greentea | 15.08.2008. u 19:29
Tako i ja neke svoje prolaze snimam, iz današnje perspektive izgledaju dosta manje.
A cijena onakovog apartmana u Staroj Kapeli je 350kn po noći (uključujući doručak) preko četiri dana cijena pada na 200 kuna čini mi se...| jimbo | 15.08.2008. u 19:31
a eto, recimo da se vratih...
uistinu te odvelo daleko u sjećanja...lijepa sjećanja uistinu. Nekako bake uvijek ostaju u posebnom sjećanju zar ne?| Kao da je važno... | 15.08.2008. u 19:55
Halooo!Dugo te nije bilo. U prošlom sampostu pročitala razloge. drago mi je da nastavljaš pisati. Večeras sam pospana za čitanje ovog posta ali ću ga pročitati narednih dana. Tvoji postovi su odlični i uvijek naučim nešto novo. Želim ti blagoslovljenu ovu ljetnu, blagdansku noć!
| detalj | 15.08.2008. u 21:43
Izvrsno!Opisuješ mi Zagreb koji obožavam. primjećujem da si vjerojatno prava zagrepčanka. otkrivaš smisao za detalje iz kojeg sam razloga i sama nazvala svoj blog. Fascinirana sam tvojim stilom i zamišljam te kao putopisca koji bi se mogao okušati u snimanju jedne ( amaterske ) emisije. Sadržaj je punoznačan, jasan, '' pitak '' i pun nepredvidivosti. Jako lijepo! Želim ti lijepe preostale dane kolovoza kao i ovaj vikend!
| detalj | 16.08.2008. u 08:18
Prolazi su najčešče dobro utabani i ograničeni okolnim kućama i zgradama pa često zadržavaju onaj svoj izvorni oblik umjesto da idu u korak sa današnjom pretjeranom izgradnjom i neodoljivom potrebom za mijenjanjem svega i svačega...
Njihova je draž u autentičnosti. Kod mene također prolazi izazivaju bujicu uspomena i sličica iz djetinjstva...| carla | 16.08.2008. u 10:28
Sve prolazi osim prolaza !! :))
I ja isto rado slikam i puno slika napravim no dosta sam kritican u svojim djelima pa tako da izaberem samo nekoliko koje mi se svidjaju.
Imam digitalac (neznamkoji po redu) vec jedno 8 - 9 godina i uvijek nesta novo trazim.
Rado slikam aktove samo nemam modela tako da sam se orjentirao na prirodu :)))
Lijepa slika cekam da vidim i ostale .))| Kenguur | 16.08.2008. u 10:56
gradski pasaži i skrivena dvorišta, kriju brojne tajne i čuvaju drage uspomene ...
ja imam mali sony, ništa fancy ... no, uvijek ga 'nosam' sa sobom, k'o mačka mlade ... hihihi snimila sam njime na tisuće fotki, smatram ga svojim trećim okom ... :-)
drago mi je što si opet tu, jako volim kad nas povedeš svojim stazama i stazicama ...| rU | 16.08.2008. u 20:47
Uvijek je lijepo primiti pozdrav od tebe! Hvala što si me se sjetila!
| vampir tibor | 16.08.2008. u 21:09
Lijepa sjećanja. Volim prolaze i puteljke i često ih slikam, kao one rimske na Krku ili uske šumske staze i mostiće. Sa digitalcem izgleda bolje vidim mnoge detalje, a upoznao sam tako i razno bilje.
| gogoo | 16.08.2008. u 23:44
Evo, uspjela sam procitati, ... ,
do kraja,
ali samo zato jer sam jos uvijek na odmoru
i imam dovoljno vremena /i strpljenja!/, ... ,
Salim se ... ,
znas da te rado citam i pratim sve sto napises !
Drago mi je da si se vratila.
Doma !!!
...
Fotografije i ja dozivljavam kao divne uspomene koje bi mozda zaboravila da ih nisam ovjekovjecila. Iako staticne one, kad se u njih duboko zagledam, postaju pokretne i odnose me najprije u proslost, a onda nose prema sadasnjosti, i tako krece film i cijela prica od mnostva raznih uz njih povezanih dogadjaja do danas ... Dozivljavam ih kao mostove izmedju proslosti i sadasnjosti. I ponekad se /a pogotovu sad, nakon iscitavanja tvojega posta!/ ne cudim mojoj djeci sto nemaju uvijek strpljenja za moju poduzu pricu koju takve fotografije cesto potaknu. Tesko je nekad pratiti tudja sjecanja i jos teze ih prenijeti drugima - povezano je to i isprepleteno sa mnostvom sitnica koje su itekkako vazne za ljudski, za moj, za tvoj zivot, ...
Na koncu, od takvih sitnih detalja se zivot i sastoji i od njih zivimo !
Najbolje je to ipak zapisano u nasem srcu ... Divne se slike tamo mogu otkriti ...
/Upravo ih otkrivam na ovom god. odmoru .../
Sad bih ja jos i o prolazima,
ali moglo bi se onda dogoditi da ovaj moj komentar / ili, kako bi se to sad uopce zvalo, ..., mozda moja sjecanja, .../ bude duzi od tvoga posta, pa prestajem.
...
Drago mi je da si opet tu !!!
Do moga povratka
i citanja ...
morski pozdrav ...
mir i dobro ..
:-)| mirjam | 17.08.2008. u 12:06
od mnogih kvartova u kojima sam bila podstanar u Zagrebi, meni je Knežija i Giglova ulica - najdraža. ;)
| Tri Pojma | 17.08.2008. u 18:35
velik ti pozdrav saljem.... u prolazu sam i nisam pri vremenu i miru da bih citala napisano. samo sam bacila pogled, ali - popravit cu se :))
cini mi se da ljeto i odmor prebrzo prolazi i da mi baterije nisu pune :(| posoljeni zrak | 17.08.2008. u 20:55
Dobro se vratila, draga. S guštom sam prošetala kroz prolaz tvog djetinjstva.
Drago mi je što si opet s nama:))))| atlantida | 17.08.2008. u 21:24
Koji ogroman post... :) dugo te nisam čitao, evo sada sam doslovno progutao taj tekst, nakon Kishona, jednostavno mi se sviđaju tvoji tekstovi. Nekada ne znam riječ kojom bih nekaj opisao. Tako je sada. Jednostavni su, čitljivi, tako opuštajući... volim ih :)
| Orator, -oris, m. | 18.08.2008. u 01:18
O,kako ja uživam u opisu i slikopisu grada kojim koračamo oboje,svak u nekom svom filmu,ali...vidimo mnogo toga,a sjećamo se još više.Osmjeh tvom digitalcu a još veči tvojoj duši koja vidi i zapisuje svojom ljepotom :-)))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 18.08.2008. u 10:02
bio je užitak s tobom proći ulicama i prolazima tvog djetinstva. sad si i u meni probudila davno zaboravljena sjećanja.
| Vinci | 18.08.2008. u 11:43
Prekrasno napisano !
| champs-elysees | 18.08.2008. u 14:19
