PROLAZI I
Dugo me nije bilo. Posljednjih tjedana nisam ni bila kod kuće. Skupilo se puno tema i još više misli i utisaka koje sam, dok su bili svježi, poželjela zapisati. I tako se, dva dana nakon povratka kući, prihvaćam posla.
Započet ću s temom koja me već dugo prati, a iskristalizirala se u jasnim crtama nakon što sam počela sve više koristiti svoj dragocjeni digitalni fotoaparat. Zapravo, radi se o prilično običnom i sad već pomalo zastarjelom aparatu. No meni je otvorio put u jednu novu stvarnost gdje se moji bezbrojni utisci, sjećanja na događaje, mirise, okuse, boje, na vlastito doživljavanje stvarnosti koju sam prepustila prošlosti, živo isprepliće sa slikama koje jesu statične, ali mi omogućavaju da se prisjetim konkretnih detalja koje bi moje tvrdoglavo pamćenje pomelo pod tepih i prepustilo zaboravu. Nakon nekoliko stotina fotografija iznenada sam shvatila da mi se spontano pojačala sposobnost zapažanja detalja koji me okružuju, u čemu nikad nisam bila osobito dobra. Zbog svega toga svoj obični mali digitalac smatram vrlo dragocjenom imovinom koja mi pruža puno zadovoljstva.
Sjećam se kad sam uvidjela da osobito rado slikam prolaze svih vrsta – pogled koji se pruža niz ulicu, uz stepenice, kroz pothodnike i ostala slična zdanja i tvorevine koje služe povezivanju dviju točaka u prostoru. Zapravo me to povezivanje oduvijek privlači i na neki način uzbuđuje, samo što donedavno nisam znala povezati i sebi pojasniti te doživljaje.
Otkad znam za sebe osjećam trnce u kralježnici kad prelazim mostom preko rijeke, što sam kasnije povezala s činjenicom da su rijeke vrlo snažna razgraničenja, da su nekad ljudi morali satima ili danima putovati kako bi naišli na gaz ili skelu preko rijeke, pa je nešto od tog prastarog divljenja i strahopoštovanja pred prirodnim elementima našlo odjek i u mojoj duši djeteta rođenog u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Most je tekovina neprestanog ljudskog dovijanja da sebi podredi prirodu i učini život lakšim ili barem jednostavnijim na fizičkom planu, stoga zaslužuje naše divljenje i osjećaj zahvalnosti, osobito kad se zagledamo u virove koji se vrtlože oko potpornih stupova mosta i zamislimo sebe kako pokušavamo preplivati rijeku.
I dok se kod mostova osjećaji miješaju, zapravo se kod uobičajenijih prolaza – nadvožnjaka, podvožnjaka, tunela, pothodnika, malih ulica koje povezuju one veće i tvore komunikacijsku mrežu među ljudima koji žive u kućama i zgradama „između“- zapravo radi o prastaroj simbolici života koji je također prolaz, velik, malen, širok, uzak, strm, mukotrpan, ravan, značajan ili naizgled nezanimljiv. Kolona ljudi uvijek u kretanju, uvijek u nekom stremljenju, kolona hodočasnika koji misle da poznaju svoj cilj i onih koji ga ne poznaju ali vjeruju da ga ostali znaju i da će ih na kraju dovesti onamo kamo su krenuli. Eto, zato mislim da su svi prolazi, i oni najneznatniji, najskrovitiji, zaboravljeni ili namjerno zatrpani, važni i vrijedni naše pažnje u trenutku kad putujući i prolazeći bez konca i kraja postanemo svjesni njihova postojanja. Nemam ambicije ovdje opisati sve prolaze kojima sam u životu svjesno prošla, nego samo nekoliko onih koje sam nedavno uhvatila objektivom svog fotoaparata.
Prolaz koji poznajem gotovo četrdeset godina, prolaz koji me je potaknuo na ovo pisanje snimila sam prije nekoliko mjeseci kad sam se sa sinom vraćala iz Dione u Bičanićevoj ulici. Začudio se kad sam se sagnula i uhvatila naizgled nevažan puteljak iz pseće perspektive. No dok sam snimala, pred sobom sam vidjela bakina stopala u natikačama s punim plutenim đonom, jako povišene pete. Baka je imala mala stopala, broj 32, 33 i ja sam se kao dijete uvijek divila kako balansira u tim naizgled nestabilnim natikačama koje su joj po mjeri izrađivali negdje na početku Preradovićeve ulice. Hodala je sitnim brzim koracima, uvijek odlučna da pokori prostor koji je okružuje. I dok me djed vodio prostranstvima grada koja smo osvajali što tramvajem, što pješice, s bakom sam odlazila na ekspedicije upoznavanja tada malobrojnih kvartovskih prodavaonica. Taj puteljak trebao je biti izvan našeg djelokruga jer nije vodio do zebre kojom su dobri građani prelazili široku Selsku cestu koja je razdvajala Knežiju od Srednjaka. No moja se baka nije puno obazirala na propise i kako je taj puteljak bitno skraćivao put, Selsku smo prelazile poput mnogih drugih zdravim razumom vođenih stanara naselja Srednjaci i Knežija, ilegalno, između dva pješačka prijelaza, što u vrijeme rijetkog i sporog prometa nije predstavljalo problem. Mnogo godina kasnije morala sam se svojski potruditi da promijenim ukorijenjene navike i svoju djecu naučim prelaziti na pravom mjestu, premda možda još i opasnijem od ovoga, jer na tom semaforu stalno se događaju nekakve nezgode i nesreće - no to je već druga priča.
Stazica popločana kamenom u vrijeme mog djetinjstva bila je nova, bez tragova drobljenja koji se jasno vide u donjem dijelu slike. Ona povezuje Cvijićevu ulicu koja se valjda oduvijek tako zove sa spomenutom Bičanićevom, koja se do prije petnaestak godina zvala Sajlijeva. Trgovina u toj ulici s dva imena oduvijek je bila samoposluživanje (dobrodošlo u naselju koje je u početku imalo samo jedan mali dućan u prizemlju nebodera uz Selsku), ali se prije rata zvalo Trgopromet, zatim neko vrijeme Slavija, da bi naposljetku postalo Dionin diskont u kojem danas redovito kupujemo namirnice. U tom su se samoposluživanju nekad davno morali susretati moji djed i baka s djedom i bakom moga supruga koji su također živjeli u blizini. No ti su susreti, kao i vrlo vjerojatni susreti u brijačnici, kod frizerke ili u obližnjoj Vajdi kod Đure, ostali neprepoznati – da im je netko tada rekao da će jednoga dana imati zajedničke praunuke, oni bi se sigurno nasmijali, odmahnuli rukom i otišli za svojim poslom.
Kad se ovako gleda niz stazicu vidi se bife na uglu zgrade čije prizemlje uvelike zauzima spomenuto samoposluživanje na koje se nadovezuje još nekoliko lokala koji su također mijenjali nazive i namjenu. Bife je ondje otkako mi noge gaze ovim krajevima. Ne znam je li promijenio ime, ne znam ni kako se zove, ali u mojoj glavi bio je i ostao zapušena gostiona u koju nikad nisam imala ni najmanje želje ući. Ipak sam jednom ili dvaput ušla dok sam bila mala, s bakom, tražeći onu prostoriju u koju i car ulazi pješice. Ako nisam, ako me sjećanje vara, onda je zadah neopranih stolnjaka i ostalog inventara prožetog dimom cigareta i alkoholnih para, možda i mirisom neopranih tijela zalutao iz neke druge slične prostorije kamo sam ponekad znala zalutati kad se baš nije dalo izbjeći, a podsjećao me taj miris i na svaki prvi trenutak ulaska u pušački kupe onih starih vagona koji su nekad bili sveprisutni na jugoslavenskim željeznicama, a kasnije su postepeno nestali dočekavši mirovinu na nekoj zanemarenoj lokalnoj pruzi. Nisam nikad prosvjedovala ili odbijala ući na takva mjesta na kojima sam u početku uvijek zadržavala dah, misleći valjda da pristojna djeca ne smiju reći da neka prostorija smrdi, nego joj se moraju prilagoditi, što je suprotnost onome što sam doživljavala s vlastitom djecom koja su ne jednom glasno tražila da ih izvedem iz tramvaja ukoliko se u njemu osjećao samo trag ovog zadaha kojeg se sjećam i koji je bio prilično redovna pojava u nekim javim prostorima. No vidim da su i oni kao i ja već našli srednji put između samoograničavanja i nepotrebno pretjerane strpljivosti.
Da se vratim toj maloj birtiji na uglu mog puteljka – jedna stvar mi se ipak dopadala kod nje – terasa je ograđena niskim zidom s ogradicom i tako izdvojena od trotoara i tratine koji je okružuju. Na taj način izvana izgleda poput malog idiličnog vrta u kojem ponekad sjede ljudi i piju kavu ili neko piće izdvojeni iz svoje i tuđe svakodnevice i nitko ih ne ometa, iako se zidić može s lakoćom prekoračiti.
Kad se prođe pored bifea može se ulicom uz koju je posađena gusta i uvijek lijepo njegovana živica koja odvaja nogostup od kolnika stići do danas sveprisutnog Konzuma uz koji se nalazi i nezaobilazni Kozmo, nekoliko bankomata, kao i prošireno parkiralište koje je nekad davno bilo nepotrebno. Da bi se došlo do te trgovine potrebno je prijeći Ulicu Tina Ujevića koja se možda i prije tako zvala, a koja po djedovom pričanju razdvaja naselje Knežiju od Kalinovice koja se proteže dalje sve do Savske ceste. Malo mi je neobično što se obližnja crkva Marije Pomoćnice uvijek smješta na Knežiju, no tko bi više znao odrediti granice tih starih naselja.
Uglavnom, kad bismo se baka i ja našle preko puta današnjeg Konzuma, ja sam najprije morala napraviti nekoliko koraka po kosom prilazu najbližoj garaži koji je bio napravljen od betonskih kockica između kojih je raslo busenje trave, kombinacija koja me iz nekog razloga oduševljavala svojim izgledom, kao i platane velikog lišća zasađene u drvoredu pored tih zanimljivih kockica. Zatim bismo prešle ulicu – ne na pješačkom prijelazu, naravno – i ondje bi započinjalo sporo i temeljito razgledavanje velikih izloga koji su okruživali tadašnju robnu kuću popularno nazvanu stari INKO, koji se kasnije preimenovao u robnu kuću NAMA, koja je otišla u stečaj pri kraju Domovinskog rata i prepustila većinu svojih poslovnica mlađim i jačim firmama poput Konzuma. Ti izlozi bili su bakino najveće veselje. Zatim bismo s izloga prešle na razgledavanje unutrašnjosti – polako i s užitkom.
Dječja roba, osobito haljinice privlačile su je puno više nego mene. Kad bi u izlogu ili na vješalici ugledala neki lijepi komad, imala sam osjećaj da me mjerka jednim okom – kao da već zamišlja kako će mi taj odjevni predmet stajati. Vjerujem da je znala, ali se nije puno obazirala na činjenicu da je meni bilo savršeno svejedno što imam na sebi. A ja sam bila strpljiva lutka koja se nije bunila ni kad joj je bilo dosadno isprobavati raznobojne krpice. Zapravo se i ne sjećam što smo tamo kupile, osim jedne zelene haljine s neobičnim gumbima koja mi se činila ružnom kad ju je baka uzela – zeleno nikad nije bilo moja boja kad je odjeća u pitanju – a kasnije sam je zavoljela jer je ugodno obavijala tijelo i nije me sputavala u čučnjevima, sjedenju na podu i ostalim aktivnostima te dobi. Osim toga, baka je uvijek pošteno odradila i svoj dio posla. Jednako strpljivo kao što sam ja razgledavala izloge koji me nisu osobito zanimali, ona je sa mnom pregledavala igračke od kojih se gotovo nisam mogla odlijepiti. Poznavala sam svaku lutku u izlozima koji bi se rijetko mijenjali, a ni ostale šarene stvarčice nisu mi bile nezanimljive. Bilo je artikala koje smo obje razgledavale s podjednakom znatiželjom. Ručni satovi, uglavnom ruski, pomalo robusni, privukli su me nakon što sam u drugom razredu osnovne dobila svoj prvi sat od bake i djeda, kupljen upravo ovdje. Šarene tkanine raznih vrsta i uzoraka voljela sam gledati i opipavati zbog boja i mekoće pod prstima koji su pratili bakine prste, bez straha od pogleda naizgled strogih prodavačica, no nisam bila u stanju vidjeti u njima novu bluzu ili haljinu kao baka koja je točno znala koliko materijala koje širine je potrebno za koji odjevni predmet. Uz tkaninu je trebalo kupiti i trakice za obrube i gumbe koje sam također voljela razgledavati, iako smo ih rijetko kupovale jer je baka više voljela gumbe presvučene materijalom od kojeg je dala šivati haljinu ili bluzu. Kako sam odrastala postalo mi je zanimljivo i suđe koje se obavezno nalazilo na našem popisu ugodnih obaveza. Lonci raznih boja, oblika i veličina, pripadajući poklopci, soljenke, pribor za jelo, razni alati za pripremanje hrane poput mašine za izradu rezanaca neodoljivo su me privlačili, dok sam istovremeno učila da ne mogu po želji promijeniti ono što imam, da se takve stvari kupuju rijetko i promišljeno, bez odbacivanja i rasipanja kakvo danas potiče razuzdano potrošačko društvo već samom hiperprodukcijom uvijek novih proizvoda iste namjene, s ugrađenom najslabijom karikom koja će i one najštedljivije natjerati na kupnju novog proizvoda prije nego što stari pokaže ozbiljnije znakove habanja svih dijelova.
Eto kamo me vodila stazica sa slike, i kad bih se vraćala kući držeći svoju ruku u bakinoj i dodirujući laktom meku tkaninu neke od njezinih haljina na kopčanje šivanih po mjeri kod šnajderica koje je uvijek znala naći u kvartu, bila sam jednako zadovoljna kad bismo se s razgledavanja vraćale praznih ruku, kao i kad bi baka u svojoj mrežici ili cekeru, kasnije i u plastičnoj vrećici, nosila kući dragocjeni ulov, ali ipak manje važan od samoga lova.
Znam da sam pretjerala, no tko je preživio post preživio je, a ja ću u slijedećim prolazima nastojati biti kraća – jer imam još nekoliko slika zagrebačkih prolaza, prolaza s ljetovanja, prolaza s putovanja u Mađarsku i drugamo. Nastojat ću da u tim postovima ipak bude nešto manje teksta. I tako, družimo se dalje 
14.08.2008. u 21:59 | K | 32 | P | # | ^
