Marketing
PROLAZI III – Mali Lošinj
Prolazi, prolazi, uske ulice, uski prolazi, uska stepeništa. Kuće koje se redaju duž tih prolaza djeluju visoko, čak i kad su prizemnice, toliko su više od putova koji prolaze između njih. Pomislio bi čovjek da izazivaju osjećaj tjeskobe, svojevrsnu klaustrofobiju. No nije tako. Oni su savršeno prirodni na padinama otoka kojima pušu bura i jugo i niz koje se nakon nevera silovito slijevaju vode kako bi brzo završile svoj put u moru odakle su i krenule. Kućice robusnih zidova i malih i malobrojnih prozora, naizgled kaotično nagurane oko labirinta koji ih povezuje s onih nekoliko ravnih ulica u gradu, zapravo su svojim položajem dobro zaštićene od moćnih vjetrova koji ovdje pušu, osobito zimi. Ne, te male utvrde koje zajedno čine jednu veliku tvrđavu nije lako uzdrmati. Zato krenimo i zavirimo u te prolaze na kojima nas može neugodno iznenaditi ostavljeni pseći izmet ili voda iz neke klime ili ona što se slila nakon polijevanja vrta u večernjim satima. Ako pažljivo gledamo pred sebe, te nas sitnice neće omesti u doživljaju – prolaza.
Ulica Sv. Martin uspinje se prilično strmo iz istoimene lučice uz koju se nalazi i groblje do vrha padine gdje se hrabro probija kao granična crta uz labirint kojim je prepleten predjel Kaštel. Ne tako davno ulica se potpuno neprikladno zvala Ulica narodnog borca. Kako sam u tom dijelu Malog Lošinja provela gotovo sva ljetovanja u životu, ovim sam putem koji se otvara prema velikoj palmi iznad ribljeg restorana Corrado prošla bezbroj puta. Nekad je to bila promatračnica s koje su se na mjestima slabije ulične rasvjete mogle lijepo vidjeti zvijezde, u vedrim hladnijim noćima čak i svjetlucava mliječna staza. S desne strane nalazi se zidić koji je dugo bio mjesto obaveznog iskušavanja osjećaja ravnoteže iznad lijepo uređenog, danas nažalost zanemarenog vrta.
Ako se kod velike palme ne skrene desno nego produži nekoliko metara uz obavezan pogled na vrtnu terasu restorana u rashladnu vitrinu u kojoj su izložene velike ribe koje možete odabrati za svoju večeru, zagledat ćete se u ovu ulicu koja mi nikad nije bila simpatična, bez nekog osobitog razloga…
No krenuli vi tom kratkom meni antipatičnom ulicom, ili skrenuli prije spomenutim odvojkom, doći ćete do raskrižja gdje je od mojih najranijih dana do prije dvije ili tri godine postojao dućan u kojem se opskrbljivao čitav ovaj kvart. No kako je posjed vraćen Crkvi, trgovina se preselila na obližnju lokaciju gdje je njezino znakovito ime – Crocciata – dakle „Raskrižje“ – izgubilo svoj značaj. Tako se i punkt za kupovinu sladoleda klincima pomaknuo niže u gradsku vrevu. No nastavimo li tim putem i uđemo u Ulicu sv. Marije (do prije Domovinskog rata dugo poznatu kao Beogradska ulica), otvorit će se pogled prema obližnjoj crkvi okruženoj trgom o kojoj ću možda nešto napisati drugom prilikom. Ta ulica, ona je prolaz koji volim. Lijepe stare kuće, mali frizerski salon, staklarija sa šarenim staklom na ulaznim vratima, vrtovi puni cvijeća, staro stablo divljeg kestena kod jednog odvojka stepenica prema gradu, sve to budi sjećanja na mnoga nedjeljna jutra kad sam onuda žurila s djedom i bakom koji su se uvijek bojali da ne zakasne na prvu jutarnju misu pa je ta nelagoda prešla i na mene dok sam brojala korake i osluškivala hoću li čuti posljednju zvonjavu – poziv petnaestak minuta prije početka. Navečer se uz rubove ulice okupljaju djeca i mladi, dok stariji prolaze nekim svojim poslom a turisti se upućuju na razgledavanje, nagrađeni za hrabrost pogledom na lijepu staru gustirnu ispod crkve i dio grada koji leži na ovoj i susjednoj padini, dok iznad te vreve prelijeću lastavice loveći kukce u brišućem letu, sve dok im se u nadolazećem sumraku nakratko ne pridruže brojni šišmiši nakon čega se one povlače u svoja visoka gnijezda kako bi u miru dočekale ponovni dolazak dnevnog svjetla. Kad ovdje zastanem, makar i pod užarenim podnevnim suncem, čujem kako odzvanjaju bezbrojni koraci – moji, mojih roditelja, mojih djeda, bake, tete, bratića, sestrične, mog muža i moje djece, a možda već čujem korake njihove djece i djece njihove djece, i stapaju se ti koraci s koracima bezbrojnih generacija koje su ovuda prolazile i prolaze ili će tek proći, ako ih put nanese. Svi smo, u jednom trenutku ili mnogo duže na neki način ovdje bili doma. To je gostoljubiv prolaz.
Kad se prođe prostrani obzidani trg pred crkvom siđe se niz nekoliko stepenica i nađe pred župnim dvorom. No ako se slučajno ondje zateknete srpnju ili početkom kolovoza, pred sobom ćete vidjeti samo čipkastu bjelinu jednog od najljepših otočkih oleandera. I prolaz – dalje…
Pored oleandera otvara se prolaz lijevo. Pogled niz stepenice toliko mi je poznat da boli. Bezbroj puta sam ovuda silazila, svaku stepenicu dotakle su moje noge stotinama puta. Skliske su i mnogo ih je, a ne prekidaju se od prve do sto osamdeset i pete. Nadam se da sad nisam pogriješila, mnogo puta sam ih brojala, ponekad jer je djed često pitao koliko ih ima, ponekad jer je to mene samu zanimalo, no brojku nisam upamtila. Sad ih je ponovo prebrojao moj sin, ako je pogriješio, neka javi tko poznaje Predjel Brdinu. Sve je ovdje kao što je odavno bilo, jedino su dva prekrasna velika bora posječena, najprije jedan, zatim uskoro i drugi, na zaravni s lijeve strane kad se spušta stepenicama. I staro drveće ima svoj vijek, tako mora biti. A prolaz niz Brdinu, pa to je jedan od mojih obilježenih prolaza, onih nimalo slučajnih, što više reći.
Zagrebačka ulica teče usporedo sa spomenutom nekadašnjom Beogradskom (koje li simbolike), a između njih je glavna gradska ulica kojoj se u ovom trenutku ne mogu sjetiti imena. Prolaz Zagrebačke ulice najugodniji je prolaz do središta grada. Nije prestrma, a veći dio dana može se uhvatiti barem malo sjene uz njezine rubove. Ona je zahvalni prolaz. Na slici se vidi kako se spušta pored igrališta nekadašnje osnovne škole koja je preselila na drugu, ne tako daleku lokaciju. Hrđava metalna mreža koja bi trebala osigurati teren oduvijek je bila izvor primisli o tetanusu. Žuta školska zgrada zaklonjena krošnjama divljeg kestena uvijek je bila zatvorena ljeti kad bismo ovdje boravili, no sad se ipak osjeća da zgrada ne spava svoj ljetni san, nego da se više nikad neće probuditi. Ne znam kako se osjećaju bivši učenici kad prolaze pored nje ovako žalosno zapuštene i obeščašćene, ispisane grafitima, razbijenih prozora i potpuno zapuštenog malog parka koji je okružuje, no mene glatke kamene ploče podsjećaju na vrijeme kad sam s natikačama u rukama mogla bosa hodati do udaljene plaže iza brda. Još osjećam glatkoću izlizane kamene površine na stopalima, i prijetnju malih bijelih kamenčića oštrih rubova koji su se ponekad skrivali u udubljenjima. Ljetni snovi, kako ih samo volim sanjati!
Post je objavljen 27.08.2008. u 22:02 sati.