Sursum corda

NERA

Na današnji dan prije dvije godine Nera je na rukama moje sestre prviput gurnula nosić u naš stan. Bila je preslatko sićušno štene staro nepunih šest tjedana, crno, mekano, svilene dlake, blistavih očiju i neodoljive njuškice s nesrazmjerno velikim brkovima i sitnim bijelim, iako oštrim zubićima. Prvo što je napravila - ušla je u dječju sobu, čučnula i popiškila se. Obilježava teritorij, pomislila sam dok je moj muž odjurio po kantu i krpu. To se obilježavanje u nešto manjoj mjeri nastavilo nekoliko slijedećih tjedana, no kako je bila stalno izvođena van, ubrzo je postalo više stvar nezgode ili nesretne slučajnosti nego pravilo.

Nera je nađena u Crikvenici, u kartonskoj kutiji u koju je netko smjestio njezinu mamu i dvije sestrice. Nikad nisam saznala je li ta kutija bila čin milosrđa nekoga tko se sažalio nad psima bez mogućnosti da ih usvoji, ili okrutnosti - jer možda su zajedno s tom kutijom bili izbačeni iz nečijeg doma. No kako god bilo, sve se dobro završilo jer mama i tri male kujice dospjele su posredstvom dobrih ljudi u Zagreb u Noinu arku i danas su sve četiri sretno udomljene.

Moja sestra je teško podnijela gubitak našeg starog dobrog jazavčara i na internetu je pretraživala slike pasa koji se udomljuju. Tako je ugledala i ovo naše malo čudo koje ju je odmah privuklo. Uzela ju je iz azila, vjerojatno u nadi da će roditelji koji su se godinama brinuli o jazavčaru podijeliti s njom brigu o maloj, za koju se zbog radnog vremena nije mogla u potpunosti sama brinuti. No oni nikako nisu bili spremni na novog psa, a nadošle su još neke situacije i Nera je, da ne duljim, završila kod nas. Time je sve bilo riješeno na zadovoljstvo svih zainteresiranih.

Ja ionako vjerujem da je bila namijenjena nama, jer znam i već sam doživjela da se neke intenzivno pomišljene želje naizgled slučajno ostvare. Nekoliko mjeseci prije Nerinog dolaska razgovarala sam sa susjedom koja je svoju kujicu prije nekoliko godina našla u hvarskom kamenjaru gdje su je ostavili zajedno s još jednom sestricom. U tom trenutku sam osjetila snažnu želju da se i meni dogodi nešto slično, da mi pas dođe na način da ga muž i ja ne možemo odbiti, jer jedva sam si usuđivala priznati koliko mi je već više od deset godina nedostajao četveronožni prijatelj. Znala sam da ćemo se teško odlučiti za kupnju psa, iz više razloga, no želja je bila tu i u tom trenutku je bila nevjerojatno snažno usmjerena. Bilo bi zapravo neobično da se nije ostvarila.

I tako, prošle su već dvije godine i svakakvih smo zgoda s njom imali, no nikad nismo požalili što je ovdje s nama, ni ja, ni muž, ni dečki. Jer pas ne snižava kakvoću života kao što mnogi misle, on obogaćuje i oplemenjuje život svog vlasnika, ma kako nevjerojatno to ponekad zvučalo onima koji nisu nikad iskušali.

KANALIZACIJA

Eto da ispunim obećanje koje sam dala Greenteai, nekoliko riječi i o kanalizaciji. Zapravo je zanimljivo kako ljudi današnjice brižno izbjegavaju teme koje se tiču izlučivanja i one se eventualno pojavljuju u šaljivom ruhu. Ozbiljna pojava su samo za one koji su se time prisiljeni baviti. Gradska kanalizacija i odvodnja naravno postoje, no tko bi se njima opterećivao ako mu to nije struka. Poznato je da fizičke poslove koji imaju veze s kanalizacijom, odvozom smeća i grobljima, u razvijenijim zemljama relativno trajno obavljaju radnici koji su trbuhom za kruhom došli iz manje razvijenih zemalja, ili oni domaći koji su vrlo nisko, gotovo na samom dnu socijalne ljestvice. Nikako ne mislim da su ti poslovi manje vrijedni, no oni su obično tako smrdljivi i na razne druge načine gadljivi da ih nitko ne prihvaća ako baš ne mora.

Ipak, o dobroj kanalizaciji ili nekom drugom rješenju odvodnje otpadnih voda uvelike ovisi zdravlje ljudi. Naravno, važna je i dovodnja zdrave pitke ili barem upotrebljive vode u naselja i domove, no to nije tema ovoga posta. Tijekom srednjega vijeka higijena stanovništva srozala se do samoga dna. Ta je činjenica pripomogla širenju epidemija zaraznih bolesti, osobito kuge koja je u nekoliko navrata poharala Europu. Zanimljivo je da se taj problem zadržao i kasnije, pa je u vrijeme francuskog kralja Sunca, Luja XIV. (17.st.), dvorac Louvre bio bez zahoda pa se nužda obavljala u noćne posude koje su sluge iznosile iz velikaških soba, i moglo se lako dogoditi da vas u jutarnjoj šetnji pod prozorima dvorca u glavu pogodi kakica kakvog visoko pozicioniranog dvoranina ili čak, koje li počasti, samoga kralja. Dotični kralj gotovo se i nije kupao, nego je tjelesne mirise prikrivao parfemima, što je izazvalo kontraefekt o kojem današnji roditelji poučavaju svoju djecu prije nego što im kupe prvi dezodorans. Kupanje je stoljećima bilo smatrano po zdravlje štetnim i čak nemoralnim činom – koje li strahote vidjeti vlastito golo tijelo! O uvjerenju koliko je pranje bilo smatrano suvišnim govori činjenica da su još na prijelazu iz 19. u 20. st. žene i novorođena djeca masovno umirali nakon poroda zbog neopranih ruku onih koji su ih porađali, bez obzira na brojna iskustva koja su govorila o potrebi za čistoćom, a i mikrobi su bili otkriveni oko dva stoljeća ranije, iako nisu bili odmah prepoznati kao opasnost po zdravlje.

Kanalizacija je veliki doprinos kvaliteti življenja dvadesetog stoljeća. No ona nipošto nije neka novina. Prije mračnog i prilično prljavog srednjeg vijeka, u antičko doba na mediteranu je uz procvat kulture i umjetnosti vladao i kult zdravog i čistog tijela i okruženja u kojem se živjelo. Mogla bih otići puno dalje u prošlost, jer tjelesna higijena nije bila nikakva nepoznanica ni Egipćanima, Sumeranima, Grcima i ostalim velikim narodima koji su se u prethodnim razdobljima nalazili na vrhuncima svog razvoja, no zadržat ću se na Rimljanima koji su uz Grke udarili temelje europskoj civilizaciji i koji su nam zemljopisno ipak najbliži.

Sam grad Rim, ali i ostali gradovi u rimskoj državi, uvijek je bio dobro opskrbljen pitkom vodom, a imao je i dobru odvodnju, dakle kanalizaciju. Zvuči jednostavno, no treba znati da je Rim u doba cara Konstantina na prijelazu iz trećeg u četvrto stoljeće, kad je bio najveći, imao oko 1 200 000 stanovnika, dakle više nego što ih broji današnji Zagreb s prigradskim naseljima, a ni u prethodnim stoljećima nije bio puno manji. Svi su ti ljudi bili svakodnevno opskrbljivani pitkom vodom koja se akveduktima dovodila s izvora iz bliže i dalje okolice, svi su ti ljudi jeli, pili, često se prali i kupali i, naravno, vršili nuždu. Problem otpadnih voda rješavali su od najranijih dana izgradnje grada, dakle od četvrtog, petog stoljeća pr. Kr., možda i ranije, sustavnom izgradnjom mreže podzemnih kanala koju su nazivali Cloaca Maxima i kojom su otpadne vode najvećeg dijela grada bile uredno odvođene u rijeku Tiber. Gradnju kanala, akvedukata i cesta po kojoj su Rimljani postali poznati u svijetu naučili su od Etruščana, o kojima možete više pročitati OVDJE. (Osobito je dragocjena bila izvrsna rimska mreža cesta koje su povezivale sve dijelove države, a koje je u početku služile vojsci u osvajačkim pohodima, a zatim ostale trajno kao dragocjena civilizacijska tekovina.)

U rimskoj povijesti spominju se doduše neke epidemije zaraznih bolesti, no one su bile prolaznog karaktera i nikad nisu dosegle šire razmjere, osobito ne strahotu srednjovjekovnih epidemija kuge, crnih koza i ostalih manje istaknutih, ali ne i manje pogubnih bolesti koje su desetkovale glađu, ratovima i lošim vremenskim uvjetima oslabljeno pučanstvo koje je zbog krajnjeg materijalnog i duhovnog siromaštva živjelo u nevjerojatno lošim higijenskim uvjetima.

Mogla bih o ovome još dosta napisati, no post je ionako podugačak. Za kraj dodajem još nekoliko slika Cloace Maxime koja se u velikoj mjeri očuvala do današnjih dana, a donekle služi i svojoj staroj svrsi, iako se to maksimalno ograničava zbog vrijednosti koju ima kao dobro očuvani spomenik kulture.

TKO SE BOJI ŠIŠMIŠA?

Nekako mi mozak baš ne radi. Razmišljala sam o mnogim značajnim stvarima, privukle su me mnoge velike teme, no nijedna dovoljno da se uhvatim tipkovnice. Sve dok nije proletio pored našeg balkona na kojem sam malo prije sakupljala rublje osušeno poslijepodnevnim suncem.

Šišmiš! Nikad se nisam bojala tih životinjica koje poput neobično brzih ptica šaraju večernjim i noćnim nebom u potrazi za bubama. Mama mi je davno, u vrijeme kad je strah mogao biti začet, objasnila da se šišmiš nikako ne može zaletjeti u nekoga ili zaplesti u nečiju kosu, čega se mnoge djevojčice i poneka žena panično boje. Njihov radarski vid u stanju je razaznati pojedine vlasi na našoj glavi i svaka slučajnost te vrste kod zdravog šišmiša potpuno je isključena. Prisjetila sam se te korisne informacije kad su nas u jednoj maloj i rijetko posjećenoj špilji blizu Tounja počeli salijetati šišmiši braneći svoj teritorij od nas napasnika. Bijesno su lepetali prema nama i u posljednji se tren okretali i letjeli natrag dublje u špilju. Umjesto straha uživala sam u njihovim vratolomijama jer sam ih dotad samo nekoliko puta u životu vidjela kako nepomično vise sa stropa s glavom nadolje.

Osim tog ranog shvaćanja šišmišjeg neobično oštrog vida posebne vrste, sjećam se i priče o jednom maminom doživljaju u djetinjstvu, jedino ne znam je li njezina priča prethodila ili došla nakon mog vlastitog doživljaja. Mama je naime i kasnije često pričala o malom šišmišu kojeg su dvojica dječaka donijeli u školu u kutiji od šibica. Mama ga je malo pogladila i zauvijek joj se usjekla u pamćenje mekoća i toplina krasnog svilenog krzna koje je dodirnula.

I ja sam svojim desnim kažiprstom dodirnula šišmiša sklupčanog na parketu u sjeni svog kreveta. Imala sam oko četiri godine i ušla sam u sobicu po nešto, a nije mi se dalo paliti svjetlo. Iznenada sam na parketu malo ispod kreveta ugledala nešto što mi je sličilo na neobično veliku hrpicu prašine kakva se ponekad nakuplja u kutovima i uz rubove soba. No bilo je preveliko. Znatiželjno sam se sagnula i dotaknula tu crnu grudicu. Bila je jako topla i mekana i ja sam iznenađeno odskočila i otrčala tati i mami u susjednu sobu. Tata je životinjicu uhvatio starom krpom, a ja još i danas žalim što nisam vidjela trenutak kad je mali šišmiš raširio krila i poletio.

Tako me danas jedan malo veći šišmiš živo podsjetio na taj davni doživljaj. I molim vas, ako se netko još uvijek boji šišmiša, neka pod hitno prestane. To su vrlo zanimljive i potpuno bezopasne životinjice. No nije ih dobro dirati jer mogu na čovjeka prenijeti neke infekcije, u nekoliko slučajeva dokazano je da su prenositelji bjesnoće koja je vrlo opasna i smrtonosna bolest. Ne treba zaboraviti da su oni sisavci a ne ptice, iako lete. Na to me podsjetila fotografija šišmiša koji visi sa stropa špilje i ima neobično veliko spolovilo na koju sam naišla tražeći ilustraciju za ovaj post. Ne želim je ovamo staviti jer se bojim da bi mi je Photobucket mogao cenzurirati. Na moje veliko čuđenje maknuli su mi uz opomenu dvije slike na kojima nije bilo ničeg prostačkog ni opscenog, u oba slučaja se radilo o djelomično obnaženim ljudskim tijelima kojima se spolovilo nije vidjelo, a bila su vrlo lijepa, stavila sam ih onamo upravo iz estetskih razloga. Fotografije su bile na određeni način i obrađene i nisu prikazivale neku određenu osobu u izazovnom položaju nego više nekakve polu-aktove. E sad, stvarno ne znam što bi njihovi cenzori učinili da naiđu na mog šišmiša s velikim spolovilom.Možda bi me banirali zbog trećeg prekršaja. Zato ga radije pogledajte na LINKU