Marketing
KANALIZACIJA
Eto da ispunim obećanje koje sam dala Greenteai, nekoliko riječi i o kanalizaciji. Zapravo je zanimljivo kako ljudi današnjice brižno izbjegavaju teme koje se tiču izlučivanja i one se eventualno pojavljuju u šaljivom ruhu. Ozbiljna pojava su samo za one koji su se time prisiljeni baviti. Gradska kanalizacija i odvodnja naravno postoje, no tko bi se njima opterećivao ako mu to nije struka. Poznato je da fizičke poslove koji imaju veze s kanalizacijom, odvozom smeća i grobljima, u razvijenijim zemljama relativno trajno obavljaju radnici koji su trbuhom za kruhom došli iz manje razvijenih zemalja, ili oni domaći koji su vrlo nisko, gotovo na samom dnu socijalne ljestvice. Nikako ne mislim da su ti poslovi manje vrijedni, no oni su obično tako smrdljivi i na razne druge načine gadljivi da ih nitko ne prihvaća ako baš ne mora.
Ipak, o dobroj kanalizaciji ili nekom drugom rješenju odvodnje otpadnih voda uvelike ovisi zdravlje ljudi. Naravno, važna je i dovodnja zdrave pitke ili barem upotrebljive vode u naselja i domove, no to nije tema ovoga posta. Tijekom srednjega vijeka higijena stanovništva srozala se do samoga dna. Ta je činjenica pripomogla širenju epidemija zaraznih bolesti, osobito kuge koja je u nekoliko navrata poharala Europu. Zanimljivo je da se taj problem zadržao i kasnije, pa je u vrijeme francuskog kralja Sunca, Luja XIV. (17.st.), dvorac Louvre bio bez zahoda pa se nužda obavljala u noćne posude koje su sluge iznosile iz velikaških soba, i moglo se lako dogoditi da vas u jutarnjoj šetnji pod prozorima dvorca u glavu pogodi kakica kakvog visoko pozicioniranog dvoranina ili čak, koje li počasti, samoga kralja. Dotični kralj gotovo se i nije kupao, nego je tjelesne mirise prikrivao parfemima, što je izazvalo kontraefekt o kojem današnji roditelji poučavaju svoju djecu prije nego što im kupe prvi dezodorans. Kupanje je stoljećima bilo smatrano po zdravlje štetnim i čak nemoralnim činom – koje li strahote vidjeti vlastito golo tijelo! O uvjerenju koliko je pranje bilo smatrano suvišnim govori činjenica da su još na prijelazu iz 19. u 20. st. žene i novorođena djeca masovno umirali nakon poroda zbog neopranih ruku onih koji su ih porađali, bez obzira na brojna iskustva koja su govorila o potrebi za čistoćom, a i mikrobi su bili otkriveni oko dva stoljeća ranije, iako nisu bili odmah prepoznati kao opasnost po zdravlje.
Kanalizacija je veliki doprinos kvaliteti življenja dvadesetog stoljeća. No ona nipošto nije neka novina. Prije mračnog i prilično prljavog srednjeg vijeka, u antičko doba na mediteranu je uz procvat kulture i umjetnosti vladao i kult zdravog i čistog tijela i okruženja u kojem se živjelo. Mogla bih otići puno dalje u prošlost, jer tjelesna higijena nije bila nikakva nepoznanica ni Egipćanima, Sumeranima, Grcima i ostalim velikim narodima koji su se u prethodnim razdobljima nalazili na vrhuncima svog razvoja, no zadržat ću se na Rimljanima koji su uz Grke udarili temelje europskoj civilizaciji i koji su nam zemljopisno ipak najbliži.
Sam grad Rim, ali i ostali gradovi u rimskoj državi, uvijek je bio dobro opskrbljen pitkom vodom, a imao je i dobru odvodnju, dakle kanalizaciju. Zvuči jednostavno, no treba znati da je Rim u doba cara Konstantina na prijelazu iz trećeg u četvrto stoljeće, kad je bio najveći, imao oko 1 200 000 stanovnika, dakle više nego što ih broji današnji Zagreb s prigradskim naseljima, a ni u prethodnim stoljećima nije bio puno manji. Svi su ti ljudi bili svakodnevno opskrbljivani pitkom vodom koja se akveduktima dovodila s izvora iz bliže i dalje okolice, svi su ti ljudi jeli, pili, često se prali i kupali i, naravno, vršili nuždu. Problem otpadnih voda rješavali su od najranijih dana izgradnje grada, dakle od četvrtog, petog stoljeća pr. Kr., možda i ranije, sustavnom izgradnjom mreže podzemnih kanala koju su nazivali Cloaca Maxima i kojom su otpadne vode najvećeg dijela grada bile uredno odvođene u rijeku Tiber. Gradnju kanala, akvedukata i cesta po kojoj su Rimljani postali poznati u svijetu naučili su od Etruščana, o kojima možete više pročitati OVDJE. (Osobito je dragocjena bila izvrsna rimska mreža cesta koje su povezivale sve dijelove države, a koje je u početku služile vojsci u osvajačkim pohodima, a zatim ostale trajno kao dragocjena civilizacijska tekovina.)
U rimskoj povijesti spominju se doduše neke epidemije zaraznih bolesti, no one su bile prolaznog karaktera i nikad nisu dosegle šire razmjere, osobito ne strahotu srednjovjekovnih epidemija kuge, crnih koza i ostalih manje istaknutih, ali ne i manje pogubnih bolesti koje su desetkovale glađu, ratovima i lošim vremenskim uvjetima oslabljeno pučanstvo koje je zbog krajnjeg materijalnog i duhovnog siromaštva živjelo u nevjerojatno lošim higijenskim uvjetima.
Mogla bih o ovome još dosta napisati, no post je ionako podugačak. Za kraj dodajem još nekoliko slika Cloace Maxime koja se u velikoj mjeri očuvala do današnjih dana, a donekle služi i svojoj staroj svrsi, iako se to maksimalno ograničava zbog vrijednosti koju ima kao dobro očuvani spomenik kulture.
Post je objavljen 17.06.2007. u 20:44 sati.