Zašto volim mah-jongg
To je pitanje koje su mi postavila moja djeca. Teško im je shvatiti kako netko može satima preslagavati i spajati kockice s uglavnom nerazumljivim simbolima. Od svih igrica ova mi je već dugo najmilija. Slagala sam neko vrijeme i tetris, razne puzzle, spider solitaire (samo onu najlakšu varijantu s jednom bojom karata gdje ne treba puno razmišljati i mala je šansa da špilove ne spojite do kraja), produljivala zmiju jedenjem jabuka itd. itd. Našlo bi se toga još, sve na istu ili sličnu foru.
Stoga sam se i ja zamislila – zašto baš ovakve igrice. Najjednostavniji odgovor glasi: to me opušta. Na tu se misao jednom nadovezala jedna naizgled nelogična asocijacija – moja mama je često govorila da voli razmišljati dok pere suđe, da za to vrijeme razgovara s Bogom, lakše nego što to može u crkvi koju rijetko posjećuje.
Razgovaram li ja s Bogom dok makinalno premještam kockice kineskih domina? Ja to obično radim dok hodam ili šećem, ponekad dok se tramvajem vozim na posao ili s posla. Nekad sam planinarila i vjerujem da ću to ponovo činiti. Nema ljepšega nego hodati usred ljepote, s ljudima koje dovoljno dobro poznaješ da možeš, ali i ne moraš razgovarati i osjećati onaj najljepši, uzvišeni dodir koji te miluje s neba, čak i kad ti pluća pucaju na strmom usponu ili koljena otkazuju na silasku.
Čini se da sam se udaljila od teme – kompjutorske igrice. Ali nisam. Sad kad nemam dovoljno vremena, energije i volje da na onaj meni najprikladniji način vodim taj uzvišeni unutarnji dijalog, u tome mi djelomično pomažu i ova sredstva.
Pročitala sam neke stvari o moći meditacije i molitve, ali znam i to da je svaki čovjek unikat – jedno jedinstveno, neponovljivo biće kao što su to i sva druga stvorenja u prirodi koja nas okružuje. Zamislite samo pahulje snijega, bezbrojne kristalne zvjezdice u prošlosti i budućnosti, sve su različite. Ili barem nikome dosad još nije uspjelo naći dvije potpuno jednake. Tako su i ljudi različiti – na različite načine meditiraju i mole. Znam da će me znalci poučiti da to o čemu govorim nije meditacija nego kontemplacija ili možda samo sanjarenje, no ovdje mi nije bio cilj stvari ispravno imenovati. Želim samo objasniti o čemu se, po mom mišljenju, radi.
Za kraj vam poklanjam još jedan odlomak iz mog nedovršenog romana Buđenje, koji djelomično ilustrira ono o čemu sam govorila.
Mlada bukva čije je mršavo stablo izbijalo tik uz snažno deblo mnogo desetljeća starije sretnice djelovala mu je življa nego on sam. Savršeno oblikovano lišće prepredeno čvrstim smeđim prugama titralo mu je pred očima. Osjećao je protok slatkogorkog soka kroz žilice koje napajaju svaku stanicu tog prelijepog lista, dok je rubom vidnog polja zahvaćao srebrnu maticu uz suprotnu obalu. Slušao je tiho žuborenje i klokotanje vode preko kaskade od prepletenog korijenja i nagomilanih grančica koju je morala prijeći kako bi se iz manjeg prelila u veći potok. Opijen šumovima i mirisom lišća, vode, vlažne zemlje i skrivenog cvijeća poželio je ovdje ostati zauvijek ili se pretvoriti u vodu i hitro teći ili lebdjeti svakamo gdje je potrebna. Zaboravio je bol u leđima, zaboravio pritisak u sljepoočicama koji mu je već mjesecima pouzdani pratilac, iako mu nije mogao dokučiti uzrok. Kolega neurolog pregledao ga je i rekao da je uzrok vjerojatno psihičke prirode. Nagnuo je glavu i stao osluškivati dječje glasove koji su dopirali s livade smještene nešto niže uz suprotnu obalu potoka. U rano proljeće bila je pokrivena ljubičastožutim sagom šafrana i jaglaca, a u kasnu jesen od nje su se svojim blijedoljubičastim kaležima opraštali cvjetovi mrazovca. To Vid nije mogao znati, ali bilo je tako. Ljubičasta i žuta boja bljesnule su na trenutak u njegovim mislima, kao da mu nešto pokušavaju reći.
30.04.2006. u 21:19 | K | 1 | P | # | ^
Danas sam sretna
Zašto? pitat će netko. Nemam pojma. Obuzelo me neko unutarnje zadovoljstvo, gotovo euforija. Možda zbog tri uzastopna neradna dana? Ili zato što sam uspjela izdvojiti malo vremena samo za sebe?
Veselim se i ovom pisanju i pretraživanju drugih blogova. Sivo nebo i kiša koji je padala cijeli dan s kraćim prekidima nisu poremetili moj ritam. Kad sam izašla u šetnju s psom uživala sam u kapima koje su mi padale na lice nezaštićeno kapuljačom, u mirisu trave i lišća namočenog kišom. Kao dijete obožavala sam ovakve dane. Imala sam svijetli kišobran s likom Slonića-Tonića i još nekih životinja. Bio je to poklon za moj osmi rođendan kojemu se nisam baš obradovala. Nisam mogla sakriti razočaranje kad sam shvatila da duguljasti zamotuljak ne skriva igračku nego običnu uporabnu stvar - kišobran. Mojoj mami to sigurno nije bilo drago, no ona je to stoički podnijela. Kasnije sam s tim kišobranom provela mnoge ugodne trenutke. Nakon povratka iz škole smjela sam malo prošetati prostorom oko zgrade. Na noge bih obula gumene čizmice kojima sam ponekad ugazila i u duboko ljepljivo blato igrajući se istraživaća u đungli ili nekoj močvari. Blato sam zatim ispirala u dubljim barama na izlokanom asfaltu pred obližnjim neboderom. Najljepše je slijedilo na povratku. Stajala sam pod nadstrešnbicom koja je štitila naš ulaz i promatrala kako voda utječe u dvije rupice na betonskoj ploči koja je pokrivala neki otvor blizu vrata. Ako je voda bila dovoljno duboka stvarala su se dva mala vrtloga slična onome koji je nastao nakon uklanjanja čepa u kadi kad bi me mama nedjeljom navečer kupala.
Pitam se ponekad koje će uspomene sadašnjosti ostati ljudima s kojima dijelim svoj život. Hoće li moja djeca jednako pamtiti miris kiše ili će odabrati nešto drugo iz beskonačne ponude. Možda će im više govoriti miris izgažene suhe trave s livade na kojoj cijelo ljeto igraju nogomet. Mislim ih to neću pitati. No možda se sami sjete reći. Ili napisati.
29.04.2006. u 22:09 | K | 4 | P | # | ^
Kako sam počela pisati
Čini mi se da pišem oduvijek. Pisala sam sastavke u osnovnoj i srednjoj školi, vodila dnevnik, okušala se i u poeziji (neuspješno). Onda je nastupilo razdoblje tišine. Vrijeme u kojem sam morala živjeti vlastiti život. Bezbrojne misli ostale su nezabilježene. Pisanje nikako ne može sustići stvarnost, pomislila sam jednom prilikom, kad sam nakon samo tjedan dana prestala voditi dnevnik.
Sad pišem već nekoliko godina. Nisu to neka velika djela. Uglavnom priče i roman na kojem radim s velikim prekidima. Hoće li se to promijeniti? Možda hoće. Sama sebi govorim da nisam pisac dok ne napišem najmanje jedan odlomak na dan. Dva su događaja utjecala na ovaj moj novi početak. Kompjutor koji se igrom slučaja pojavio u mom životu i neočekivano me oduševio svojim ogromnim mogućnostima (prije sam mislila da sam staromodna, da ta sprava nije za mene) i knjiga Julije Cameron - Umjetnikov put. Njen put nije bio moj put, ali ga je pomogao otvoriti. Nisam više željela upravljati svojim pisanjem, sad dopuštam mislima i osjećajima da se slobodno spuštaju iz viših sfera kroz moj načitani mozak. Ondje se nešto od toga uspjeva uobličiti i pretočiti u riječi i rečenice. Molim Boga da toga bude više i da bude bolje.
Povratak kući
Guram masivna drvena vrata i izlazim na ugodno prohladni zrak. Titra mi pred očima dok se spuštam niz stepenice izlizane stopalima mnogih generacija. Blijedoplavo nebo ravnodušno se ustobočilo nad gradom. Teškim korakom krećem prema tramvajskoj stanici. Drvored lipa na Savskoj još sanja svoj zimski san. Vučem umorne noge i pitam se koliko će vječnosti proteći dok se suho granje iznad moje glave ne okiti lišćem, a skromni žuto zeleni cvjetovi počnu se zamamnim mirisom nadmetati s ispušnim plinovima u ljetnoj sparini. Svejedno. Noge bole, torba je teška, glava puna žamora i strke. Dvanaestica se zaustavlja, vrata se otvaraju i gutaju nove putnike. Iz uspavljujuće sigurnosti tramvajskih kola promatram svijet mimo kojeg prolazimo dok on prolazi mimo nas. Ljudi zaviruju u izloge dućana, žene guraju dječja kolica, starac sjedi na niskoj ogradi koja obrubljuje tarvnjak, oskudni gradski travnjak pun psećeg izmeta, opušaka i papirića, ali ipak travnjak, raskošno obasjan prvim pravim proljetnim suncem. Crkva Svetog Josipa gostoljubivo je otvorila vrata novorođenom proljeću. Na trenutak do mene dopre onaj tajanstveni miris, mješavina cvijeća, zapaljenih svijeća i davno ugašenog ali ipak prisutnog tamjana u sjenovitom crkvenom hladu. Tramvaj krene, miris vrućeg bureka iz nečije vrećice nadvladao je ostale mirise i suvereno se proširio cijelim kolima. Dok dođemo do Remize bit će zaboravljen, zamijenjen nagovještajem gladi koju je probudio. Djetinji strah da će se vrata zatvoriti prije nego što izađem i tramvaj krenuti dalje tjera me da požurim prema izlazu. Dosad usklađeni zajedničkim kretanjem počinjemo smetati jedni drugima. Guraju me. Istrgnem se iz bujice i pričekam da prođu. Nitko ne ide na moju stranu. Mala djevojčica s ručicom u djedovoj velikoj ruci i odrasla žena koja otečenih nogu, natovarena stvarima hita kući – to sam ja, i sada i onda i bezbroj puta u međuvremenu. Dok skrećem u Puljsku obasjanu suncem u iščekivanju novog lisnatog svoda moja ruka kao nekad počiva u sigurnom stisku – pozdravljamo oronule zgrade u kojima tramvaji spavaju, zatim nastavljam sama. Miris kvarta, osjećaj blizine obuzima me dok polako hodam ulicom Srednjaci. Stare zgrade, drvoredi breza među parkiranim automobilima, nepoznati ljudi koji idu za svojim poslom, susjedi, vlasnici pasa u šetnji, djeca na povratku iz škole, pozdrav prodavačice u kiosku. Penjem se stepenicama i zastajem pred ulazom. Vrata izgledaju veća nego prije. Otključavam ih i ulazim. Ustajali zrak unutrašnjosti dodiruje mi obraze. Povratak kući utonuo je u prošlost. Lagano se prignem i uđem u sjenovitu mekoću doma.
Ovu sam priču poslala na natječaj na kojem nije prošla. Možda podsjeća na sastavak egzaltirane srednjoškolke, ali meni je draga. Zato je poklanjam tebi, koji si je pročitao. Neka ti je sretan dan i zadrži širom otvorene oči dok prolaziš ovim prelijepim svijetom.
Aquaria
28.04.2006. u 21:27 | K | 0 | P | # | ^
Zašto sam ovdje
Sjećam se, kad sam bila dijete i kasnije, u srednjoj školi i na faksu, nadala sam se da nikad neću odrasti. Ne sjećam se kako i zašto se u meni pojavio taj osjećaj. Znam samo da sam se bojala gubitka nečeg dragocjenog, nečeg važnog. Nisam željela stupiti u svijet odraslih, grčevito sam branila svoju unutrašnju slobodu. Onda sam postepeno shvatila da se ništa ne mijenja, da sam to još uvijek ja, ista kakva sam i bila, samo je tijelo nešto starije i zadaci koji su se nizali preda mnom bili su malo drugačiji. Ništa strašno, pomislila sam i krenula dalje. Shvatila sam da je tijelo vozilo duše o kojoj prije i nisam razmišljala kao o posebnom entitetu. Otkad sam počela prihvaćati igru života i u njoj sudjelovati sve je postalo bolje i ljepše. Naučila sam kako svesti na razumnu mjeru probleme kod kuće i na poslu, kako se sve manje bojati mnogih stvari kojih sam se prije bojala. Mislim da bih nešto od svega toga mogla podijeliti i s drugima, zato sam danas otvorila ovaj blog. Onima koji imaju strpljenja čitati poklanjam mali odlomak iz svog romana koji pišem već dvije i pol godine i koji možda nikad neće biti završen. Nisam spisateljica ali volim pisati. Nekad sam se bojala pravopisnih pogrešaka i pogrešno postavljenih zareza. I to je jedan od strahova koje sam gotovo prevladala. Darko iz slijedećeg odlomka nije završio u pustinji. Njegov je život bio sve ljepši i ispunjeniji svjetlom. Želim to isto svima nama.
Doista, Darko je bio sasvim običan dječak. Njegova jedina neobičnost bila je vrlo rana spoznaja vlastite običnosti. Nije to bila blistava spoznaja, koja se slavom ovjenčana i praćena zvukom fanfara poput plašta svečano spustila na njegova ramena. Bila je to konstatacija, utvrđivanje postojećeg stanja, koja se iznenada pojavila u njegovom umu.
Sjedio je u učionici prvog razreda i gledao kako se kose zrake zalazećeg sunca poigravaju sa svime na što nailaze u prostoriji. Kosa učiteljice koja je stajala leđima naslonjena na prozorsku dasku postala je prozračna. Vrtlozi prašine kovitlali su se pozlaćenim zrakom. Lica učenika izgledala su poput lica porculanskih lutaka. Zansena pažnjom nadvijala su se nad bezobličnim grudama školskog plastelina prijatnog mirisa koji je ostavljao masne tragove na njihovim rukama i podlozi od novinskog papira. Trebali su oblikovati životinju, bilo koju, samo ne zmiju, jer to je prejednostavno, rekla je učiteljica.
Strasno je gnječio svoju grudu sve dok nije postala podatna. Onda je zastao. Deseci životinja lelujavo su mu proletjeli mislima. Prsti su zadrhtali od neutažive želje za stvaranjem. Oblikovali su konja, ježa, mačku, pticu u letu. No nikakav se lik nije htio pomaljati iz bezoblične grude koja je sve jače mirisala. U dječjim su se rukama pojavljivale figurice labudova, slonova, lisice, sove, pa čak i jednog prilično uspjelog ježa. Samo od njegove bijedne, razmekšane grude nije nastajalo ništa. Savršeni likovi lebdjeli su i dalje neuhvatljivi u njegovim mislima, a u očima su blistale dječje suze razočaranja dok su ruke u posljednjim minutama sata oblikovale običnu, valjkastu, crnu zmiju.
Nikad nije zaboravio taj sat likovnog, jedan od prvih u životu, kad je shvatio i doživio nemoć da uhvati željeno savršenstvo, a istodobno mu ono nije dopuštalo da stvori likove približno slične onima za kojima je čeznuo. Tada je uvidio kako je bespomoćan i savršeno običan, daleko od šarenog svijeta mašte koji ga je dotad uveseljavao i tješio. Pred njim se nazirala beskonačna siva pustinja.
26.04.2006. u 21:54 | K | 0 | P | # | ^