Zašto sam ovdje
Sjećam se, kad sam bila dijete i kasnije, u srednjoj školi i na faksu, nadala sam se da nikad neću odrasti. Ne sjećam se kako i zašto se u meni pojavio taj osjećaj. Znam samo da sam se bojala gubitka nečeg dragocjenog, nečeg važnog. Nisam željela stupiti u svijet odraslih, grčevito sam branila svoju unutrašnju slobodu. Onda sam postepeno shvatila da se ništa ne mijenja, da sam to još uvijek ja, ista kakva sam i bila, samo je tijelo nešto starije i zadaci koji su se nizali preda mnom bili su malo drugačiji. Ništa strašno, pomislila sam i krenula dalje. Shvatila sam da je tijelo vozilo duše o kojoj prije i nisam razmišljala kao o posebnom entitetu. Otkad sam počela prihvaćati igru života i u njoj sudjelovati sve je postalo bolje i ljepše. Naučila sam kako svesti na razumnu mjeru probleme kod kuće i na poslu, kako se sve manje bojati mnogih stvari kojih sam se prije bojala. Mislim da bih nešto od svega toga mogla podijeliti i s drugima, zato sam danas otvorila ovaj blog. Onima koji imaju strpljenja čitati poklanjam mali odlomak iz svog romana koji pišem već dvije i pol godine i koji možda nikad neće biti završen. Nisam spisateljica ali volim pisati. Nekad sam se bojala pravopisnih pogrešaka i pogrešno postavljenih zareza. I to je jedan od strahova koje sam gotovo prevladala. Darko iz slijedećeg odlomka nije završio u pustinji. Njegov je život bio sve ljepši i ispunjeniji svjetlom. Želim to isto svima nama.
Doista, Darko je bio sasvim običan dječak. Njegova jedina neobičnost bila je vrlo rana spoznaja vlastite običnosti. Nije to bila blistava spoznaja, koja se slavom ovjenčana i praćena zvukom fanfara poput plašta svečano spustila na njegova ramena. Bila je to konstatacija, utvrđivanje postojećeg stanja, koja se iznenada pojavila u njegovom umu.
Sjedio je u učionici prvog razreda i gledao kako se kose zrake zalazećeg sunca poigravaju sa svime na što nailaze u prostoriji. Kosa učiteljice koja je stajala leđima naslonjena na prozorsku dasku postala je prozračna. Vrtlozi prašine kovitlali su se pozlaćenim zrakom. Lica učenika izgledala su poput lica porculanskih lutaka. Zansena pažnjom nadvijala su se nad bezobličnim grudama školskog plastelina prijatnog mirisa koji je ostavljao masne tragove na njihovim rukama i podlozi od novinskog papira. Trebali su oblikovati životinju, bilo koju, samo ne zmiju, jer to je prejednostavno, rekla je učiteljica.
Strasno je gnječio svoju grudu sve dok nije postala podatna. Onda je zastao. Deseci životinja lelujavo su mu proletjeli mislima. Prsti su zadrhtali od neutažive želje za stvaranjem. Oblikovali su konja, ježa, mačku, pticu u letu. No nikakav se lik nije htio pomaljati iz bezoblične grude koja je sve jače mirisala. U dječjim su se rukama pojavljivale figurice labudova, slonova, lisice, sove, pa čak i jednog prilično uspjelog ježa. Samo od njegove bijedne, razmekšane grude nije nastajalo ništa. Savršeni likovi lebdjeli su i dalje neuhvatljivi u njegovim mislima, a u očima su blistale dječje suze razočaranja dok su ruke u posljednjim minutama sata oblikovale običnu, valjkastu, crnu zmiju.
Nikad nije zaboravio taj sat likovnog, jedan od prvih u životu, kad je shvatio i doživio nemoć da uhvati željeno savršenstvo, a istodobno mu ono nije dopuštalo da stvori likove približno slične onima za kojima je čeznuo. Tada je uvidio kako je bespomoćan i savršeno običan, daleko od šarenog svijeta mašte koji ga je dotad uveseljavao i tješio. Pred njim se nazirala beskonačna siva pustinja.
26.04.2006. u 21:54 | K | 0 | P | # | ^
