Čini mi se da pišem oduvijek. Pisala sam sastavke u osnovnoj i srednjoj školi, vodila dnevnik, okušala se i u poeziji (neuspješno). Onda je nastupilo razdoblje tišine. Vrijeme u kojem sam morala živjeti vlastiti život. Bezbrojne misli ostale su nezabilježene. Pisanje nikako ne može sustići stvarnost, pomislila sam jednom prilikom, kad sam nakon samo tjedan dana prestala voditi dnevnik.
Sad pišem već nekoliko godina. Nisu to neka velika djela. Uglavnom priče i roman na kojem radim s velikim prekidima. Hoće li se to promijeniti? Možda hoće. Sama sebi govorim da nisam pisac dok ne napišem najmanje jedan odlomak na dan. Dva su događaja utjecala na ovaj moj novi početak. Kompjutor koji se igrom slučaja pojavio u mom životu i neočekivano me oduševio svojim ogromnim mogućnostima (prije sam mislila da sam staromodna, da ta sprava nije za mene) i knjiga Julije Cameron - Umjetnikov put. Njen put nije bio moj put, ali ga je pomogao otvoriti. Nisam više željela upravljati svojim pisanjem, sad dopuštam mislima i osjećajima da se slobodno spuštaju iz viših sfera kroz moj načitani mozak. Ondje se nešto od toga uspjeva uobličiti i pretočiti u riječi i rečenice. Molim Boga da toga bude više i da bude bolje.
Povratak kući
Guram masivna drvena vrata i izlazim na ugodno prohladni zrak. Titra mi pred očima dok se spuštam niz stepenice izlizane stopalima mnogih generacija. Blijedoplavo nebo ravnodušno se ustobočilo nad gradom. Teškim korakom krećem prema tramvajskoj stanici. Drvored lipa na Savskoj još sanja svoj zimski san. Vučem umorne noge i pitam se koliko će vječnosti proteći dok se suho granje iznad moje glave ne okiti lišćem, a skromni žuto zeleni cvjetovi počnu se zamamnim mirisom nadmetati s ispušnim plinovima u ljetnoj sparini. Svejedno. Noge bole, torba je teška, glava puna žamora i strke. Dvanaestica se zaustavlja, vrata se otvaraju i gutaju nove putnike. Iz uspavljujuće sigurnosti tramvajskih kola promatram svijet mimo kojeg prolazimo dok on prolazi mimo nas. Ljudi zaviruju u izloge dućana, žene guraju dječja kolica, starac sjedi na niskoj ogradi koja obrubljuje tarvnjak, oskudni gradski travnjak pun psećeg izmeta, opušaka i papirića, ali ipak travnjak, raskošno obasjan prvim pravim proljetnim suncem. Crkva Svetog Josipa gostoljubivo je otvorila vrata novorođenom proljeću. Na trenutak do mene dopre onaj tajanstveni miris, mješavina cvijeća, zapaljenih svijeća i davno ugašenog ali ipak prisutnog tamjana u sjenovitom crkvenom hladu. Tramvaj krene, miris vrućeg bureka iz nečije vrećice nadvladao je ostale mirise i suvereno se proširio cijelim kolima. Dok dođemo do Remize bit će zaboravljen, zamijenjen nagovještajem gladi koju je probudio. Djetinji strah da će se vrata zatvoriti prije nego što izađem i tramvaj krenuti dalje tjera me da požurim prema izlazu. Dosad usklađeni zajedničkim kretanjem počinjemo smetati jedni drugima. Guraju me. Istrgnem se iz bujice i pričekam da prođu. Nitko ne ide na moju stranu. Mala djevojčica s ručicom u djedovoj velikoj ruci i odrasla žena koja otečenih nogu, natovarena stvarima hita kući – to sam ja, i sada i onda i bezbroj puta u međuvremenu. Dok skrećem u Puljsku obasjanu suncem u iščekivanju novog lisnatog svoda moja ruka kao nekad počiva u sigurnom stisku – pozdravljamo oronule zgrade u kojima tramvaji spavaju, zatim nastavljam sama. Miris kvarta, osjećaj blizine obuzima me dok polako hodam ulicom Srednjaci. Stare zgrade, drvoredi breza među parkiranim automobilima, nepoznati ljudi koji idu za svojim poslom, susjedi, vlasnici pasa u šetnji, djeca na povratku iz škole, pozdrav prodavačice u kiosku. Penjem se stepenicama i zastajem pred ulazom. Vrata izgledaju veća nego prije. Otključavam ih i ulazim. Ustajali zrak unutrašnjosti dodiruje mi obraze. Povratak kući utonuo je u prošlost. Lagano se prignem i uđem u sjenovitu mekoću doma.
Ovu sam priču poslala na natječaj na kojem nije prošla. Možda podsjeća na sastavak egzaltirane srednjoškolke, ali meni je draga. Zato je poklanjam tebi, koji si je pročitao. Neka ti je sretan dan i zadrži širom otvorene oči dok prolaziš ovim prelijepim svijetom.
Aquaria
Post je objavljen 28.04.2006. u 21:27 sati.