Zašto volim mah-jongg
To je pitanje koje su mi postavila moja djeca. Teško im je shvatiti kako netko može satima preslagavati i spajati kockice s uglavnom nerazumljivim simbolima. Od svih igrica ova mi je već dugo najmilija. Slagala sam neko vrijeme i tetris, razne puzzle, spider solitaire (samo onu najlakšu varijantu s jednom bojom karata gdje ne treba puno razmišljati i mala je šansa da špilove ne spojite do kraja), produljivala zmiju jedenjem jabuka itd. itd. Našlo bi se toga još, sve na istu ili sličnu foru.
Stoga sam se i ja zamislila – zašto baš ovakve igrice. Najjednostavniji odgovor glasi: to me opušta. Na tu se misao jednom nadovezala jedna naizgled nelogična asocijacija – moja mama je često govorila da voli razmišljati dok pere suđe, da za to vrijeme razgovara s Bogom, lakše nego što to može u crkvi koju rijetko posjećuje.
Razgovaram li ja s Bogom dok makinalno premještam kockice kineskih domina? Ja to obično radim dok hodam ili šećem, ponekad dok se tramvajem vozim na posao ili s posla. Nekad sam planinarila i vjerujem da ću to ponovo činiti. Nema ljepšega nego hodati usred ljepote, s ljudima koje dovoljno dobro poznaješ da možeš, ali i ne moraš razgovarati i osjećati onaj najljepši, uzvišeni dodir koji te miluje s neba, čak i kad ti pluća pucaju na strmom usponu ili koljena otkazuju na silasku.
Čini se da sam se udaljila od teme – kompjutorske igrice. Ali nisam. Sad kad nemam dovoljno vremena, energije i volje da na onaj meni najprikladniji način vodim taj uzvišeni unutarnji dijalog, u tome mi djelomično pomažu i ova sredstva.
Pročitala sam neke stvari o moći meditacije i molitve, ali znam i to da je svaki čovjek unikat – jedno jedinstveno, neponovljivo biće kao što su to i sva druga stvorenja u prirodi koja nas okružuje. Zamislite samo pahulje snijega, bezbrojne kristalne zvjezdice u prošlosti i budućnosti, sve su različite. Ili barem nikome dosad još nije uspjelo naći dvije potpuno jednake. Tako su i ljudi različiti – na različite načine meditiraju i mole. Znam da će me znalci poučiti da to o čemu govorim nije meditacija nego kontemplacija ili možda samo sanjarenje, no ovdje mi nije bio cilj stvari ispravno imenovati. Želim samo objasniti o čemu se, po mom mišljenju, radi.
Za kraj vam poklanjam još jedan odlomak iz mog nedovršenog romana Buđenje, koji djelomično ilustrira ono o čemu sam govorila.
Mlada bukva čije je mršavo stablo izbijalo tik uz snažno deblo mnogo desetljeća starije sretnice djelovala mu je življa nego on sam. Savršeno oblikovano lišće prepredeno čvrstim smeđim prugama titralo mu je pred očima. Osjećao je protok slatkogorkog soka kroz žilice koje napajaju svaku stanicu tog prelijepog lista, dok je rubom vidnog polja zahvaćao srebrnu maticu uz suprotnu obalu. Slušao je tiho žuborenje i klokotanje vode preko kaskade od prepletenog korijenja i nagomilanih grančica koju je morala prijeći kako bi se iz manjeg prelila u veći potok. Opijen šumovima i mirisom lišća, vode, vlažne zemlje i skrivenog cvijeća poželio je ovdje ostati zauvijek ili se pretvoriti u vodu i hitro teći ili lebdjeti svakamo gdje je potrebna. Zaboravio je bol u leđima, zaboravio pritisak u sljepoočicama koji mu je već mjesecima pouzdani pratilac, iako mu nije mogao dokučiti uzrok. Kolega neurolog pregledao ga je i rekao da je uzrok vjerojatno psihičke prirode. Nagnuo je glavu i stao osluškivati dječje glasove koji su dopirali s livade smještene nešto niže uz suprotnu obalu potoka. U rano proljeće bila je pokrivena ljubičastožutim sagom šafrana i jaglaca, a u kasnu jesen od nje su se svojim blijedoljubičastim kaležima opraštali cvjetovi mrazovca. To Vid nije mogao znati, ali bilo je tako. Ljubičasta i žuta boja bljesnule su na trenutak u njegovim mislima, kao da mu nešto pokušavaju reći.
30.04.2006. u 21:19 | K | 1 | P | # | ^
