Mi smo jučer okitili bor.
Stavili jaslice.
Prošlogodišnje nabrijane i slatke
su se raspale na komade.
Otpale im glave.
Isusu ručica.....
Shiny happy Isus
kao u jacuzziju.
Pa smo morali staviti one obične,
sa figurama od epoksidne smole,
to je neuništivo.
Made in China :))

Problemi u obitelji su ozbiljni.
Teško je ,ako ne nemoguće,
adekvatno pomagati drugome.
Improviziraš u svakom razgovoru.
Pokušavaš biti od koristi za tu osobu.
Glup si sam sebi,
znaš da ne pomažeš,
i ne znaš kako bi.
Ne možeš ščepat drugoga
i nahraniti ga tabletama
protiv njegove volje.
Ipak nije dotle došlo.
Ali nije jako daleko.
Pa onda, i drugima je to jako teško gledati
i živjeti s tim.
Možeš uglavnom,
i sebično,
biti sretan što te uklješćuju križa,
a nemaš gubljenje razuma.

Ukratko, naš način života sucks.
Totalno rastakanje u svemu.......
Jedino iskreno je da možeš biti nesretan,
jer toliko je unesrećenih okolo
da ako se želiš razlakšati
udahnuti u pauzi između dvije muke
moraš okrenuti glavu
moraš zatvoriti oči.
Moraš ih ostaviti na cjedilu.
Ko prava pizda.

A s druge strane,
ima onih mladih
neoštećenih
punih sreće i života
vjere
nade
entuzijazma
sa cijelom prugom ispred sebe za istrčati.
Njima ne smiješ kvariti.
Njih moraš nahraniti.
Moraš.
Istinski, ne lažno.
Moraš vjerovati u sve
čemu ih učiš,
učenje iz tebe mora biti nepatvoreno.
I sad ti budi pametan,
spretan,
istinit.

Good luck!

Pogrbljena sam.
Više ili manje nagnuta sam naprijed.
Nešto je zaštekano nisko dolje u kralježnici.
Sad se kaže i piše kralježnica, učila ja s djetetom.
Nisko nisko dolje.
Pa me i kuk boli.
najgore je dok ležim.
!
Kad sjedim, bolje je.
Pogrbljena sam pa izgledam baš kao Baba Jaga
ili koja njena druga.
U meni se preispituju sistemi potpore u životu.
Koji su.


Svašta sam htjela napisati
ali se ne sjećam.
Ah, da, .
Joj i jao.
Oko nas,
puno je bolesnih.
Svijet kao da se ruši i odumire.

Da ne opisujem ponaosob,
neke od meni bliskih osoba totalno se raspadaju i pucaju po šavovima.
Stalno se spominju samoubojstva i nemogućnost nošnja sa situacijom.
Ne zna čovjek kako bi pomogao, a resursi za slušanje smanjili su mi se gotovo na nulu
otkad ja sama sa sobom nosim svoje veće nevolje.
Ne znam kako ja nikoga ne zovem uokolo i ne pričam o svojim strahovima ili bolestima.
Znam, u stvari, samo sa mrvu šale, ja imam blog.
To bi zaista mogla preporučiti svima.
mjesto za istresanje.
Ne košta ništa,
ne možeš doživjeti neslaganje karaktera (kao što možeš s doktorom npr.)
a sabereš svoj muke i baciš ih u dalj.
Uglavnom,
tako neki ljudi zovu i umiru u problemima,
i recimo pričaju s mojim mužem na telefon,
i svi skupa naglas komentiramo kako je suludo a istinito da njih on takav bolestan
tješi i STRPLJIVO sluša , uz bjelodane činjenice da ih muče milijun puta manji problemi.
A svejedno su suicidalni....
Ma ne znam, mene hvata takvo divljanje i bijes.
Ponekad se , nakon kaj mi pukne film,
užasno derem na svoju prijateljicu na telefonu.
Moji mi kažu poslije da to stvarno nije u redu od mene.
Kaj mogu kad mi to samosažaljevanje,
bili to zaista veliki problemi ili manji,
ide jako na živce.
Nemam strpljenja za plač nad sobom.

Možda sam nepravedna,
svakom je njegova muka najmučnija,
morala bih pokazati suosjećanje.
Ne znam.
Samo znam da su svi oko nas bolesni.
Potrgani, izgubljeni, neutješni.
Isprala im se je radost življenja,
slast, nema pogleda u budućnost....
I pitanje je što suosjećanje je.
Strpljivo slušanje problema.
Povlađivanje? Razlaganje situacije na moguća rješenja i ishode,
puštanje ljudima da sami nađu put?
Ali, što ako vidiš da ljudi godinama vrte ista ponašanja,
koja ih uvijek, svaki put na nov način, potkopaju??
Nije li tada suosjećanje vikati im u uho ?

Svi koji su u problemu
veliki su poštivatelji Sustava.
Htjeli to priznati ili ne.
Ukalupljenje ih je izdalo,
duša je nesretna i šuta ih nogom u dupe.
Neki od njih bi sad rekli da oni nikako NISU ukalupljeni,
ali svakako jesu.
Nisu dali koliko je situacija tražila,
nisu bili prilagođeni /prilagodljivi
na ovdje i sada,
nego su išli kako i koliko Sustav kaže da treba.
Pa eto rezultata.
Ali, nikad ništa nije izgubljeno,
to malo tko zna,
a kamoli da u to vjeruje.


Išla sam od tete Lucije, iz doma,
prema doma.
:)
Mamu sam ostavila na bazenu,
a i došla sam s autom na brdo radi mame,
iako je to meni jako blizu.
I tako,
vraćam se iz doma, prema doma, pješice.
Razmišljam o starosti,
međuljudskim odnosima,
karakteru koji čovjek ima od trena kad se rodi do trena kad umre,
ehotonu, voću, božićnom kaktusu koji ne cvjeta
i prođem pokraj vlastitog auta u mislima.
Dođem skoro skroz do doma pješice
kadli prolazi pas ulicom.
Pogleda me u oči,
i doslovno pogledom veli
'vrati se po auto'.
Silly!
Rekoh, hvala peso, malo sam ti sklerotična a malo neprisutna.

Hoću reći, naglasiti , istaknuti,
stalno smo vođeni,
stalno paženi,
stalno pomognuti,
pomagani,
odasvud, svim,
ako znamo gledati.
Svijet nas drži ko kap vode na dlanu,
sustav je ugođen na vječno i neumorno popravljanje,
no matter what,
kako u tijelu, tako u Svijetu.
Ko što neko nekad nedavno reče
'Bog stalno i neumorno zove'.

:))

Bolje je.
Umjetnici sve propuštaju kroz sebe.
I znaju da ne žive, dok ne propuštaju.
To je ta ludost i ta hrabrost i to ne držanje norme, nego čistoće i prohodnosti kanala.
Just sayin'

I opet sam se ukočila.
Križa/kuk.
Ovaj put desna strana.
OPET!!!
Uopće ne znam kaj da napravim.
ide se na put, kak ću ja to ishodati
?????????????
???????????
Kad se jako naživciram,
ukočim se.
Jučer sam točno uhvatila misao
-djelić minijaturni prije samog trenutka ukočenja-
koja me je ukočila.
Uvijek kad bole leđa
koji god dio
uvijek je to osjećaj
da nemamo vanjsku potporu
koju bismo željeli
od drugih ljudi.
Bez iznimke.
Mi trebamo druge ljude.