25

ponedjeljak

svibanj

2015

NIJE ZLATO SVE ŠTO SJA...

... ali u ovoj priči jest.

Nisam snob. Nisam ni kolekcionar. Ali vesele me lijepe stvari. One vrijedne, rijetke, posebne. One koje znamo tako dobro sačuvati, pospremiti od sebe samih. Za posebne i svečane zgode. Za neku kasniju, "bolju" priliku. Koja možda nikad ni ne dođe.

Dok ovo pišem, pijem kavu iz svoje šalice Made in Japan. Uistinu je vrijedna, rijetka i posebna. Čak ima svoj certifikat. Nakon mnogo godina izvukla sam je iz zapećka. Zaslužila je to. Moja šalica annex tanjurić annex žličica. Porculanski trio optočen 24-karatnim zlatom, ako ću vjerovati etiketi.

Mjesto proizvodnje: prefektura Gifu, Japan. Proizvođač: Kayoh Technical Industry Co., Ltd. Marka "Sun Flower". Datum proizvodnje nepoznat, ali sudeći po dizajnu certifikata, moglo bi se raditi o 80-im godinama prošlog stoljeća.






Šalica ima svoju priču, a ona ide ovako:

Dok sam još živjela u Japanu, desilo se nekim slučajem da naslijedih nekoliko komada starog, izvorno japanskog porculana. Radilo se o osobi koju nisam ni poznavala, ali koja se iz nekog razloga htjela riješiti svog starog posuđa. Neki komadi bili su doista lijepi. Među njima je bio i ovaj set šalica za čaj/kavu/čajkavu: zlatna šalica, tanjurić i žličica, s pandanom u srebru, čuvan u posebnom crnom kovčežiću.

Wow. Zlatna šalica. Nikad u životu nisam imala takvo nešto. I kako to već biva, popila sam čaj iz te šalice možda tek jednom, dvaput. Zatim sam set pažljivo pospremila u ormar. Valjda sam se odviše bojala da mi ga ne uništi potres, neoprezni gosti, vlastita nespretnost. Toliko mi je bio prirastao srcu. Toliko da sam uskoro posve zaboravila na njega.

Set je preživio moju selidbu iz Japana, potom još jednu, i nedavno još jednu. U pet godina selila sam se tri puta. Šalica je preživjela sve ovo i ostala čitava. I jednako lijepa. Sad mi je čak i nekako ljepša.

Jučer sam nakon dugo vremena izvukla kovčežić na sunce. Vrijeme i patina nisu nagrizli ljepotu posuđa. Rekoh: život je samo jedan. Danas sam, konačno, skuhala tu kavu i popila je. Gušti su gušti.

Trenutak mira, istine i tišine. Zlatna prilika.

03

nedjelja

svibanj

2015

ZAŠTO NAPISAH DVIJE SASVIM RAZLIČITE KNJIGE O JAPANU

Oronuli pijanac, ekscentrični umjetnik i kolekcionar; ambiciozna odvjetnica, sponzoruša i domaćica; učitelj, poljoprivrednik i činovnik; hikikomori, piroman i dvojica luzera, od kojih najmanje jedan iz Nebraske.

Što svi ovi imaju zajedničko?

To što su likovi iz nedavno objavljene zbirke kratkopriča "Prognoza za sjeverozapadni Tokyo".

Neki su od njih gaijini, a neki Japanci. Neki su zamišljeni, a neki stvarni. Nečije su priče dogođene, neke su se mogle dogoditi, a neke će se tek dogoditi. Vrijeme radnje: suvremenost. Mjesto radnje: Japan.

Sasvim obični ljudi. Sasvim neobični. Ljudi iz susjedstva. Ljudi kakve oduvijek znamo. Ljudi kakvima smo možda nekad željeli biti. Neki su skrenuli s uma. Drugi još traže sebe. Neki će dati sve od sebe, dati sebe za druge. Ljudi razigrani, praznovjerni, fantasti. Ljudi nimalo bolji ni gori od nas samih. Zaslužili su priču, svaki po jednu. Malu. Priču koja se može nastaviti ako čitatelj to želi. Može i stati, točno tamo gdje je rečenici kraj.

Čitatelji koji su od ove knjige očekivali svojevrstan nastavak mog prvijenca "Japanske bube" zacijelo su ostali razočarani. Iako "Prognoza..." (sasvim nenamjerno, ali možda znakovito) započinje pričom pod naslovom "Žohar", ovdje prestaje svaka daljnja usporedba. Dvije su knjige u biti posve različite, jedina im je poveznica – Japan.

Dodajmo tome i ovo:

1. "Prognoza..." je po žanrovskim odrednicama fikcija.
2. "Bube" objašnjavaju, tumače, sugeriraju; "Prognoza" prikazuje, ne nameće se i voli otvoren kraj.
3. "Prognoza" je kratka, kakva prognoza i treba biti: 132 stranice teksta, i lako se može slistiti u jednoj večeri. "Bube" imaju 285 stranica začinjenih glosarom japanskih pojmova... hm, mogu zamisliti laganije štivo pred spavanje.



Imam dojam da se život ponekad vrti u krugovima, kao na liniji Yamanote:

Nippori. Krug se zatvara. Hvala što ste putovali s nama. Spremite se. Ustanite s prioritetnog sjedala. Propustite žene/djecu/starce. Čitajte pornomangu stojećke. Nosite masku protiv zaraze. Provjerite svoj mobitel. Uključite TV. Isključite zvuk. Gledajte prognozu za svoj dio Tokyja. Gledajte recepte. Gledajte showove. Gledajte kvizove. Gledajte. Umrite pred televizorima.


Ovo je posljednji ulomak iz "Prognoze". Trebam li očekivati da će moja treća knjiga (sasvim nenamjerno, ali možda znakovito) započeti upravo ovdje gdje je rečenici kraj?





<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>