ULOMAK IZ PRIČE "ČUDO"

Četvrta je godišnjica razornog potresa i tsunamija koji je poharao regiju Tohoku. Evo ulomka iz priče "Čudo" koja evocira događaje u mjestu Rikuzentakata u prefekturi Iwate u sjeveroistočnom Japanu.
Priča je objavljena u mojoj nedavno izašloj zbirci "Prognoza za sjeverozapadni Tokyo", koju možete naručiti putem mejla ili Facebooka.



Ljudi su govorili prigušeno i drhtavo dok im je kosu mrsio vjetar. S oceana su se kriješteći dozivali galebovi.

– Oče, kako to da val nije odnio i ovaj bor? Je li on bio najviše drvo u cijeloj šumi?

Otac umorno pogleda sina koji mu prekine niz dugih, tužnih misli.

– Možda nije bio najviši, ali najjači, to sigurno da. Pogledaj kako su mu žilave grane pri vrhu. Izgubio je sve donje grane, kora mu je oguljena pri dnu, ali grane na vrhu su ostale. Imaju dosta iglica. To je vrlo posebno drvo, sine – reče otac i sagne glavu u molitvi. Sin je ušutio.

Kad je otac podigao glavu, opazi da dječak plače. Bez riječi ga obgrli i privuče k sebi.

– Oče, bojim se... – promuca dječak kroz suze.

– Čega, sine?

– Bojim se da će opet doći veliki val i srušiti to jedino drvo – zajeca dječak.

Otac se nasmiješi i reče:

– Ne boj se, sine. To se neće dogoditi. Ovaj bor će ostati stajati tu gdje jest. A znaš zašto? Zato što je ovo mjesto sveto. Upamti to, sine.

Oko njih su i dalje kričali galebovi, kao da ih se sve to ne tiče. Ocean, sada idiličan i pitom, plavičasto se presijavao u daljini. Osamljeno drvo bora stajalo je pred njima kao nijemi svjedok nezaboravljenog.