"MUŠKARCI BEZ ŽENA" H. MURAKAMIJA

Donosim prijevod ulomka naslovne priče iz najnovije zbirke Harukija Murakamija "Muškarci bez žena" (Onna no inai otokotachi, 2014.). Prijevod je s njemačkoga (originalni naslov zbirke: "Von Männern, die keine Frauen haben", izdavač Dumont). Kao i toliko puta do sada, hrvatski prijevod ne treba očekivati u nekom razumnom roku (ako i uopće), stoga je ovo čista ekskluziva od strane moje malenkosti. Hvala na pažnji, i nemojte me tužiti.


Muškarci bez žena (ulomak)

Vrlo je lako postati muškarcima bez žena. Samo trebate strastveno voljeti neku ženu koja potom nestane iz vašeg života. Većinom ih otmu mornari koji su, kao što to dobro znamo, premazani svim mastima. Oni ni pet ni šest, nego spretno i slatkorječivo namame žene sa sobom u Marseille ili na Bjelokosnu Obalu. Pred njima smo praktički bespomoćni. Ili pak mornari nemaju ništa s tim, nego si žene same oduzmu život. Ni protiv toga ne možemo ništa. Čak su i mornari bespomoćni.

Na ovaj ili onaj način pretvorit ćete se u muškarce bez žena. Dogodit će vam se to u djeliću sekunde. A kad jednom postanete muškarcima koji nemaju žene, boja samoće prodire duboko u vaša tijela. Kao proliveno crno vino u svijetao tepih. Koliko god vi bili vješti u kućanskim poslovima, tu mrlju više ne možete očistiti. S vremenom ona će možda donekle izblijedjeti, no ostat će vidljiva do vašeg posljednjeg daha. Na kraju krajeva, ona je mrlja i katkad zaslužuje da bude uvažena kao takva. Ne preostaje vam ništa drugo nego živjeti s tom laganom promjenom boje i njezinim zagasitim obrisima.

U tom svijetu zvukovi zvuče drugačije. Žeđ se osjeća drugačije. Brada raste drugačije. Zaposlenici Starbucksa ponašaju se drugačije. I solodionice Clifforda Browna zvuče drugačije. Vrata podzemne željeznice zatvaraju se drugačije. Udaljenost od Omotesanda do Aoyame-Itchome bitno je drugačija. Čak i kad nakon toga upoznate druge žene, koliko god one divne bile (ne: što su divnije, to vam je gore), vi od prvog trenutka znate da ćete ih izgubiti. Zlosutne sjene mornara, zvuk stranih jezika kojima govore (grčki? Estonski? Tagalog?), ispunjavaju vas nemirom. Egzotična imena luka širom svijeta plaše vas, jer već znate: iz nekog razloga poslat ćete muškarci bez žena. Vi ste kao svijetao tepih, a samoća kao mrlja od crnog vina koja se više ne da odstraniti. Samoća vas pohodi iz Francuske, a Bliski istok samo dodaje sol na ranu. Za muškarce bez žena svijet je široka ledina posuta oštrim kamenjem, baš kao na tamnoj strani Mjeseca.

M. i ja proveli smo zajedno oko dvije godine. To nije tako dugo. Ipak, bile su to dvije teške godine. Dvije godine koje su brzo prošle, moglo bi se reći. Ili dvije duge godine, može se i tako reći, ovisno kako gledate. Rekoh: proveli zajedno, ali zapravo smo se susretali svega dvaput ili triput mjesečno. Ona je imala svoje obaveze, a ja svoje. I nismo, nažalost, više imali četrnaest godina. Različite okolnosti dovele su do pucanja naše veze. Desilo se to bez obzira koliko sam je čvrsto grlio. Tamne i teške sjene mornara posule su nas oštrim metaforičkim pribadačama.

Ono čega se još najjasnije sjećam jest koliko je M. voljela glazbu iz lifta. Instrumentalnu glazbu kakva često svira u liftovima: Percy Faith, Mantovani, Raymond Lefevre, Frank Chacksfield, Francis Lai, 101 Strings, Paul Mauriat, Billy Vaughn i slično. Predano je voljela tu, ako je tako smijem nazvati, bezazlenu glazbu. Elegantne poteze gudala, ugodne i zvonke početne tonove drvenih duhačkih instrumenata, limene instrumente koji su podizali atmosferu, zvuk harfe koji nježno miluje dušu. Neprekidne, čarobne, laskave melodije, harmonije koje se tope poput čokoladnog bombona u ustima, snimke koje su zvučale upravo onako kako treba.

Kad bih bio u autu sâm, često bih slušao rock ili blues: Derek and the Dominos, Otis Redding, The Doors. M. mi nikad nije dopuštala da stavljam takvu glazbu. Uvijek je donosila papirnatu vrećicu s tucetom kaseta glazbe iz lifta koje bi zatim puštala jednu za drugom. Nijemo je pomicala usnicama na "White Lovers" Francisa Laija dok smo se besciljno vozili okolo. One svoje prekrasne erotične usne premazane blijedim ružem. Imala je valjda deset tisuća kaseta punih glazbe iz lifta i znala sve o toj najnedužnijoj glazbi na svijetu. Bila je takva stručnjakinja da je zacijelo mogla otvoriti muzej na tu temu.

Glazba iz lifta svirala je čak i za vrijeme seksa. Dok smo vodili ljubav, bezbroj smo puta slušali uvodnu temu iz "A Summer Place" Percyja Faitha. Pomalo mi je neugodno to priznati, ali ta me melodija i danas uzbuđuje. Počnem duboko disati i postane mi jako vruće kad je čujem. Vjerojatno sam jedini muškarac na ovom svijetu kojega seksualno uzbuđuje uvodna tema u "A Summer Place". Ili ne, možda i za M.-inog muža vrijedi isto. Toliko mu prostora moram ustupiti. Ispravka: uključujući mene, dakle, na ovom svijetu vjerojatno postoje dva muškarca koje seksualno uzbuđuje uvodna tema u "A Summer Place" Percyja Faitha. To je dovoljno.

Prostor.

"Jako volim tu glazbu", jednom mi je rekla M. "To je, da se jednom riječju izrazim, pitanje prostora."

"Kako to misliš?"

"Kad čujem ovu glazbu, imam osjećaj da se nalazim u velikom praznom prostoru. Ogroman je i neograničen. Nema zidova, nema stropa. U njemu ne moram ništa misliti, govoriti ni činiti. Jednostavno mogu biti tamo. Zatvoriti oči i posve se prepustiti divnom zvuku gudala. Ondje nema glavobolje, osjećaja hladnoće, menstruacije ni ovulacije. Ondje je sve naprosto lijepo i mirno, bez zaplitanja. Više od toga ne mogu poželjeti."

"Kao u nebu?"

"Da", rekla je M. "U nebu sasvim sigurno svira pozadinska glazba Percyja Faitha. Možeš li me još malo pomaziti po leđima?"

"Naravno", rekao sam.

"Jako si dobar u maženju leđa."

Henry Mancini i ja neprimijećeni smo izmijenili pogled. Oko usana mu je zatitrao smiješak.