POSJET JAPANU (4. dio)

Za početak vraćam se još malo u Hirošimu, gdje sam vas ostavila u prethodnom postu. Glavnina javnog gradskog prijevoza odvija se tramvajima, koji funkcioniraju po zanimljivom sistemu. Osim što su neodoljivo retro, donekle sliče vlakovima, radi toga što puštaju slične kontrolne signale, muziku i slično. No, tramvaji u Hirošimi imaju i konduktere, koje na šinama širom Japana skoro da više i ne možete sresti. Karta za tramvaj ne postoji, već se plaća određen iznos. On je za odrasle putnike uvijek isti bez obzira na relaciju i duljinu vožnje: 160 jena. Od toga odstupanja nema. Nema ni švercanja – kako? Kad uđete u tramvaj, vozite se normalno, a vožnju plaćate na izlasku. Ako nemate točan iznos od 160 jena, možete razmijeniti novac u toku vožnje kod konduktera. Taj cijelo vrijeme hoda vozilom gore-dolje i glasno pita putnike: trebate sitno? trebate sitno? Postoje i automati na stanici koji usitnjuju novac (novčanice i kovanice), tako da doista nema izgovora da niste imali gdje razmijeniti novac. Putnici koji napuštaju vozilo ubacuju novac u automat kod srednjih vrata. Sve to kontrolira kondukter koji svakom putniku glasno zahvaljuje: Arigato gozaimashita, arigato gozaimashita... i tako na desetke puta.

U nekim tramvajima nema konduktera, već putnici plaćaju direktno kod vozača na izlasku kod prednjih vrata. Nema prepirki, otezanja, otvaranja samo prvih vrata, stajanja na stanici jer netko odbija platiti, svađa jer netko nudi vozaču prekrupnu novčanicu a ovaj mu nema čime uzvratiti... i nema kontrolora, jer kondukter je ujedno i kontrolor!

Idemo dalje! Sljedeća je stanica Miyajima (čita se: Mijađima), otok u zaljevu ispred Hirošime. Stvarno ime otoka je Itsukushima, po istoimenom hramu koji se na njemu nalazi. Ime kao ime, možda i ne govori puno, ali svjetski je poznat – i nadaleko vidljiv – simbol otoka i možda i cijelog Japana kao turističke destinacije: jarko crven torii (vrata) u moru ispred otoka. Za vrijeme plime vratnice su potopljene u moru pa se čini kao da cijela konstrukcija pluta na vodi; za oseke možete mirne duše odšetati do torii-ja i okinuti sebić za uspomenu. Približiti se vratima za vrijeme niske vode, tumači se osobito sretnim znakom. Iako bih rekla da je stvar u tome da na otoku treba ostati samo još malo duže, recimo do popodneva, a ne odmah skočiti na prvi trajekt za nazad. Hm, trik dečkiju iz marketinga?







Ovo ljupko mjesto ima i svoje božanske glasnike – jelene, koji su rasprostranjeni po cijelom otoku i slobodno šeću okolo. Pozor, Jelenko je čak i previše krotak pa morate paziti da ne nasrne na vas ili vašu torbicu, pojede vam kartu za trajekt, suvenir ili, ako ste dovoljno nepažljivi, čak i novac (turisti su posebno upozoreni na to čim stupe nogom na otok!). Jeleni s Miyajime, slično kao i oni u Nari, poznati su naime po proždrljivosti (jako vole papir) i uopće nisu plašljivi i mili kakvima se čine. Jedan je Bambi napao turisticu u mojoj blizini koja se kraj njega poželjela slikati, a drugi je svom silom pokušavao ući u lokalnu trgovinu suvenira. Ondje je očito već dolijao...




Osim velikih vrata, Miyajima ima još jednu veliku atrakciju kojom puni stranice Guinnessove knjige rekorda, a to je najveća drvena žlica za rižu na svijetu. Učim: Miyajima je rodno mjesto žlice za rižu (riža se iz zdjele/aparata za rižu ("rižnika") grabi posebnom žlicom, često drvenom, iako su danas u upotrebi i plastične. (Kao nekadašnja japanska kućanica, uvjeravam vas da je itekako bitno da žlica za rižu ima upravo ovaj oblik e da bi se njome pošteno miješala, grabila i posluživala riža, kao i da u tu svrhu nikako ne može poslužiti obična žlica, kuhača, "šeflja" ili bilo kakav drugi vid svetogrđa. To željezno pravilo zauvijek će važiti u mojoj kuhinji.) Ovaj impozantan a ipak tako fino izrađen primjerak s Miyajime, u umanjenoj veličini neizostavna utenzilija u svakom japanskom kućanstvu, načinjen je od zelkova drveta starog 270 godina. Dimenzije su mu 7,7 m (dužina) i 2,7 m (najširi dio), a teži 2,5 tone. Izdubljen je početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, a rad je potrajao nešto manje od 3 godine. Legenda kaže kako je budistički svećenik Seishin jedne noći sanjao božicu sreće po imenu Benzaiten, koja je u ruci držala lutnju. Po obliku tog instrumenta sanjač je došao na ideju da se napravi žlica za rižu koja će ljudima donositi sreću. Tako je žlica za rižu postala simbol drvodjelskog umijeća s Miyajime i ušla u normalnu dnevnu upotrebu u cijeloj zemlji. Drvene žlice prodaju se kao suvenir: što veća žlica, veći i komad sreće koji ćete možda zagrabiti.






Sljedeća moja stanica opet je bilo nešto naj-naj. Još jedan hop na shinkansen prema istoku, do grada Okayame. Ondje se nalazi dvorac spomenut u jednom od prethodnih postova, ali i – točno preko puta dvorca – i prelijepi vrt Korakuen, koji često vole nazivati i jednim od tri najljepša vrta u Japanu. Kao velika ljubiteljica japanskih vrtova annex hramova, nikako nisam mogla zaobići tu destinaciju, koju prema svjedočanstvu ljubaznog vodiča, starijeg stričeka koji tumači povijest vrta i biljaka turistima koje to zanima, iz Hrvatske još nije posjetio nitko. Barem sam ja bila prva Hrvatica s kojom se slikao, kaže. U vrtu je ostala moja duša da prebiva u snovima... A za vječnost ostala je želja da se u idućem životu probudim kao koi šaran u jezeru ovog vrta, i živim svoj riblji život bez predatora i ugroza, kao šou-zvijezda na škrge, mirno plivajući i pozirajući turistima.










Ovime završava ovaj mali feljton o mom dvotjednom boravku u Japanu u lipnju 2014. Do idućeg posta, hvala svima na čitanju i komentiranju. Živi bili i sreću žlicom s Miyajime grabili!