11
petak
prosinac
2009
No drama
Osim istinskih ljubitelja kazališta i istinskih snobova, tko još odlazi gledati nô dramu, tu 'naj-japanskiju' i najnerazumljiviju od svih japanskih umjetnosti?
Umjetnici i fantasti.
Penzioneri i hobisti s obiljem slobodnog vremena.
Turisti i znatiželjnici.
Oni kojima se ne da spavati kod kuće.
Oni koji u nagradnoj igri novinskih pretplatnika osvoje besplatnu kartu za nô predstavu.
...
U posljednje vrijeme služi me sreća: osvajam boce sakea na lutrijama, karte za ovo i ono... Znači li to da me napušta sreća u ljubavi?...
S osvojenom ulaznicom u džepu stižem tog jesenskog poslijepodneva pred zgradu Državnog nô kazališta u tokijskoj Sendagayi. Na rasporedu je 'Kagekiyo', glazbena drama pod maskama u čijoj se naslovnoj ulozi pojavljuje Udaka Michishige, profesionalni nô glumac s međunarodnom reputacijom.
Na ulazu bogat izbor tiskanih brošura na četiri jezika: engleskom, francuskom, njemačkom i talijanskom. Uzimam svoj primjerak i u idućih dvadesetak minuta do početka predstave proučavam detalje onoga što će se uskoro zbivati pod prigušenim svjetlima jedne od najljepših nô pozornica u Japanu:
'Kagekiyo'. Drama u 9 scena iz 4. kategorije nô drama Kanze škole na temu ljudskih osjećaja. Porijeklo nije sasvim potvrđeno; neki izvori navode kako je autor ovog djela čuveni Seami Motokiyo (1363.-1443.), jedan od prvih pisaca nô drame. Povijesna pozadina je 'Pripovijest o klanu Heike', koja opisuje uspon i pad klana Heike i protivničkog klana Minamoto s kraja 12. stoljeća.
Nekadašnji neustrašivi ratnik Kagekiyo doživio je moralni pad u očima svijeta, ali ostao je vatrena i strastvena duha. To se očituje u borbi Kagekiyovih osjećaja u trenucima kada se suočava sa svojom kćeri, koju isprva odbacuje a zatim prihvaća, pripovijedajući joj o svojim davnim danima ratničke slave.
Nema historijske podloge za Kagekiyovu sljepoću i život u egzilu - podaci govore da je nakon neuspješna pokušaja atentata na protivničkog vođu klana Minamoto, Kagekiyo ostatak života proveo u zarobljeništvu u Kamakuri...
Nekadašnji neustrašivi ratnik Kagekiyo doživio je moralni pad u očima svijeta, ali ostao je vatrena i strastvena duha. To se očituje u borbi Kagekiyovih osjećaja u trenucima kada se suočava sa svojom kćeri, koju isprva odbacuje a zatim prihvaća, pripovijedajući joj o svojim davnim danima ratničke slave.
Nema historijske podloge za Kagekiyovu sljepoću i život u egzilu - podaci govore da je nakon neuspješna pokušaja atentata na protivničkog vođu klana Minamoto, Kagekiyo ostatak života proveo u zarobljeništvu u Kamakuri...
Oh nô! - o tebi znam tek da o tebi ništa ne znam. Ali blaženi neupućeni u tajne ove šeststoljetne umjetnosti; već su nam svima bili podijeljeni detaljni sinopisi radnje s opisima scenografije i kostima, a sada se na scenu penje i netko dobro upućen tko idućih dvadesetak minuta iznosi uvodni komentar o drami i objašnjava njezine finese, koje tako lako promiču novopridošlicama u svijet najrafiniranije svjetske dramske vrste.
Tek što se komentator diskretno povukao iza minijaturnih vratašca u dnu četvrtaste pozornice, čija četiri drvena stupa drže karakteristični krov nalik na šintoistički hram, a jedini joj je ukras veliko, jarkozeleno oslikano borovo drvo, na scenu polako pristižu prvi glumci. Iz rasporeda je vidljivo da se radi o tzv. kyogen drami komična sadržaja, kratkoj kazališnoj formi koja služi kao osvježenje između pojedinih nô drama, koje su same po sebi vrlo ozbiljna, čak tragična sadržaja.
Kyogen 'Kod zdenca'
Ministrant Shinpochi i djevojka Icha flertuju u sceni zajedničkog zahvaćanja vode iz seoskog zdenca. Neko vrijeme izmjenjuju se u pjevanju ljubavnih pjesama. Stvar izgleda povoljna za mladića, koji se nada da će uspjeti pridobiti djevojčinu ljubav. No, u naglom obratu ljubavne sreće djevojka pobjegne, nakon što je Shinpochiju na glavu izlila punu kantu vode. Mladićev konsternirani komentar sveden je na sočnu psovku koja bi, da je taj prijevod na engleski nekim slučajem bio tiskan, vjerojatno bila identična klasičnoj F-riječi.
Ministrant Shinpochi i djevojka Icha flertuju u sceni zajedničkog zahvaćanja vode iz seoskog zdenca. Neko vrijeme izmjenjuju se u pjevanju ljubavnih pjesama. Stvar izgleda povoljna za mladića, koji se nada da će uspjeti pridobiti djevojčinu ljubav. No, u naglom obratu ljubavne sreće djevojka pobjegne, nakon što je Shinpochiju na glavu izlila punu kantu vode. Mladićev konsternirani komentar sveden je na sočnu psovku koja bi, da je taj prijevod na engleski nekim slučajem bio tiskan, vjerojatno bila identična klasičnoj F-riječi.
Približavamo se glavnom događaju, prvoj sceni drame kojoj se, kao što svi nô priručnici upozoravaju, nikamo na ovom svijetu ne žuri. U gledalištu vlada savršena tišina; tu i tamo kojeg gledatelja uhvatio je prvi drijemež. Na sceni se prvo pojavljuju glazbenici i kor u jednostavnoj formalnoj odjeći i scenski pomagači u običnoj crnoj odjeći bez ukrasa. Kreću se gipko i bešumno dok polako zauzimaju svoja mjesta.
Konačno, iza zavjese u lijevom uglu pojavljuje se prvi par glumaca u raskošnim kostimima i s maskama na licu. Polaganim, kao usporenim koracima oni klize preko drvenog mostića hashigakari, pozornicom načinjenom od uglačanog drva japanskog čempresa. Paraju tišinu šuštanjem svojih dugih haljina koje su bogato urešene simboličnim ukrasima. Njihove maske neobična su izraza lica i s vrlo sitnim prorezima za oči; nije laž kako najvrijednije od njih stoje čitavo malo bogatstvo i čuvaju se u posebnim trezorima privatnih kolekcija nô majstora.
Pozornica Državnog nô kazališta u Tokiju
Glazbenici na frulama i bubnjevima započinju dugi, tugaljivi muzički uvod popraćen pjevanjem. Nitko još nije na takav način glasom, frulom i bubnjem melankolično dočarao otegnuto hujanje vjetra u zapusima planine. Negdje na njenim obroncima sada samotno čami siroti Kagekiyo. Vjetar huči i udara o trošna vrata njegove slamnate kolibe. Još koji trenutak i na njih će zakucati nenajavljeni gosti...
Oh nô! - ali dvojica mladića u prvom redu gledališta udaljenom tek nekoliko metara od scene već kunjaju naočigled. Glave im se zibaju lijevo pa desno, kao da ih u snu šiba ledeni vjetar.
'Kagekiyo'
Mlada žena Hitomaru s Pratiocem napušta svoj dom u blizini grada Kamakure i kreće u potragu za svojim ocem, ratnikom iz klana Heike po imenu Taira-no-Kagekiyo, poznatog i kao Akushichibyoe ili 'Naprasiti'. Priča se kako živi siromašan u egzilu u Hyugi, nakon što je sam sebe oslijepio radije nego da vlastitim očima vidi poraz svoga klana.
Iako Hitomaru nije vidjela oca od djetinjstva, nada se da će ga pronaći i saznati nešto o njegovu životu. Hitomaru i njezin Pratilac pronalaze u kolibi sa slamnatim krovom slijepca koji je u stvarnosti Kagekiyo, ali se pravi da ne zna koga njih dvoje traže, stideći se oskudice u kojoj živi i bojeći se da mu kćerka ne bude osramoćena. Seljanin upitan za pomoć vraća Hitomaru u kolibu njezina oca, koji je konačno priznaje kao svoju kći. Na nagovaranje Seljanina, Kagekiyo pripovijeda kćeri o svojoj ulozi u Bitki kod Yashime. Kagekiyo se tada nadao da će pronaći i ubiti generala Yoshitsunea iz protivničkog klana Minamoto, ali mu to ne uspijeva, te on umjesto toga napada drugog hrabrog ratnika zvanog Minoya Juro. Njih dvojica se bore, ali Minoya na kraju umakne kad mu Kagekiyo slomi dio oklopa na vratu. Završivši svoju tužnu priču, Kagekiyo moli Hitomaru da ga se sjeti u svojim molitvama i šalje je natrag kući, čemu se ona nevoljko ali s ljubavlju pokorava.
Mlada žena Hitomaru s Pratiocem napušta svoj dom u blizini grada Kamakure i kreće u potragu za svojim ocem, ratnikom iz klana Heike po imenu Taira-no-Kagekiyo, poznatog i kao Akushichibyoe ili 'Naprasiti'. Priča se kako živi siromašan u egzilu u Hyugi, nakon što je sam sebe oslijepio radije nego da vlastitim očima vidi poraz svoga klana.
Iako Hitomaru nije vidjela oca od djetinjstva, nada se da će ga pronaći i saznati nešto o njegovu životu. Hitomaru i njezin Pratilac pronalaze u kolibi sa slamnatim krovom slijepca koji je u stvarnosti Kagekiyo, ali se pravi da ne zna koga njih dvoje traže, stideći se oskudice u kojoj živi i bojeći se da mu kćerka ne bude osramoćena. Seljanin upitan za pomoć vraća Hitomaru u kolibu njezina oca, koji je konačno priznaje kao svoju kći. Na nagovaranje Seljanina, Kagekiyo pripovijeda kćeri o svojoj ulozi u Bitki kod Yashime. Kagekiyo se tada nadao da će pronaći i ubiti generala Yoshitsunea iz protivničkog klana Minamoto, ali mu to ne uspijeva, te on umjesto toga napada drugog hrabrog ratnika zvanog Minoya Juro. Njih dvojica se bore, ali Minoya na kraju umakne kad mu Kagekiyo slomi dio oklopa na vratu. Završivši svoju tužnu priču, Kagekiyo moli Hitomaru da ga se sjeti u svojim molitvama i šalje je natrag kući, čemu se ona nevoljko ali s ljubavlju pokorava.
Poster za dramu 'Kagekiyo' s maskom naslovnog glumca
'Noh drama is no drama at all.' - Dok pratim događaje na sceni koji djeluju kao neki neobičan san, po glavi mi se mota citat slavnog pisca čije mi je ime Google odlučio uskratiti, ali za kojeg zaključujem kako nije bio neki ljubitelj ove visoko stilizirane i estetizirane scenske umjetnosti. Istina je: nô drama nije akcijski triler. U njoj čak ni nema 'akcije'. Nema velikih uzbuđenja, naglih preokreta, izljeva emocija, ničega što tradicionalno vežemo za aristotelovski, uvjetno nazvano zapadni tip drame. Nô ne poznaje nikakvo gibanje, samo njegov suptilni nagovještaj.
Koliko, ipak, tuge u vrlo polaganom pokretu djevojčina rukava koji ona diže prema svojim očima - prvi put tuži kad spozna da ju je otac prešutio, drugi put kad se od njega mora zauvijek oprostiti i krenuti dugim putem kući. Koliko uzbibana ponosa u grudima starca koji u prikazu davnog ratničkog pohoda, umjesto u takvim scenama uobičajene krhke lepeze, dohvaća čvrsti bambusov štap. Koliko patosa u topotu nogom što evocira zvuke davno izgubljene bitke.
Bezbroj je takvih nagovještaja unutarnjeg nemira, frustracije i tuge u nô drami, koji će nepripremljenu gledatelju olako promaknuti. Ta svojevrsna nepristupačnost nô drame razlog je što je njezino praćenje i danas relativno otežano.
... Šušteći haljinama i klizeći uglačanim potplatima, posljednji glumci polako se povlače s pozornice. Predstava je završena. Gledalište se budi iz svojevrsne hipnoze. I dvojica ispred mene u prvom redu gledališta lijeno se protežu, osvrću kao u čudu i polako ustaju na noge. Što se njih tiče, nô je ispunio svoju umjetničku zadaću. Prenio ih je na dva sata nekim čudesnim, gotovo bestežinskim načinom u carstvo snova i fantazije.
LINK na video: primjer izvedbe nô drame
komentiraj (30) * ispiši * #