31
nedjelja
svibanj
2009
Video skica: Vjenčanje
Svadbena povorka u shinto stilu. Snimljeno u hramu Nogi, Tokyo, na Valentinovo 2009.
komentiraj (16) * ispiši * #
28
četvrtak
svibanj
2009
Gledajte me na VTV-u!
Pa kad smo već kod filma ;-)
(vidi prethodni post)
Ekskluzivna najava za čitatelje blog.hr-a: uskoro me možete gledati na TV-u!
Na Varaždinskoj televiziji (VTV) ovih dana kreće serija mojih video priloga iz Japana. Radi se o tematskim reportažama iz Tokija i okolice koje predstavljaju lokalne običaje, kulturne i povijesne znamenitosti, japansku popularnu kulturu, kao i mnogo zanimljivih detalja iz japanske svakodnevice.
Reportaže su pripremane tijekom ove zime i proljeća, a nove još uvijek snimam. Neke od tema koje ćete imati priliku pogledati već su dotaknute na ovom blogu; ostale su nove i o njima još niste mogli čitati. Pozivam vas da pogledate Japan kako on izgleda viđen okom moje kamere.
Prvi prilog bit će emitiran na VTV-u već ovog petka, 29. svibnja od 9 do 11 sati u sklopu jutarnjeg programa pod nazivom 'Vekerica'. Riječ je o mozaičnoj emisiji s brojnim gostima u studiju, zanimljivim temama i ležernim sadržajem. Emisija se reprizira istog dana od 14 sati.
Program VTV-a može se pratiti u području sjeverozapadne Hrvatske, te na prostoru cijele Hrvatske putem MaxTV-a (kanal 805). Satelitsko praćenje programa za sada nažalost nije moguće.
Za ilustraciju, evo jedne scene s hanamija (proslave trešnjina cvata) u parku Ueno. Bilo nam je ludo i nezaboravno!
Ne propustite! Don't miss a thing!
komentiraj (19) * ispiši * #
24
nedjelja
svibanj
2009
'Okuribito' na putu za vječnost
Post donosi moj osobni prikaz japanskog filma 'Okuribito' koji je u veljaci ove godine osvojio holivudskog Oscara za Najbolji strani film. Za one koji jos nisu vidjeli film napominjem: tekst nije pisan s namjerom da bude spoiler. Iako u tekstu ima elemenata koji djelomicno otkrivaju tijek filmske radnje, smatram kako oni nece pokvariti uzitak gledanja. Uostalom, vjerujem kako 'Okuribito' nije film koji se moze prepricati; 'Okuribito' je film koji treba dozivjeti.
Okuribito (Departures, 2008)
redatelj: Yojiro Takita
glavne uloge: Masahiro Motoki (Daigo), Tsutomu Yamazaki (Sasaki), Ryoko Hirosue (Mika)
Za one koji to jos nisu znali: japanski film ove je veljace ostvario dvostruki trijumf na svecanoj 81. holivudskoj dodjeli nagrade Oscar. Nagradu za Najbolji kratki animirani film dobio je 'Tsumiki no ie' (Kuca od kockica, rezija Kunio Kato), a u kategoriji Najboljeg stranog filma kipic je pripao ostvarenju pod nazivom 'Okuribito' (engleski: Departures), koji potpisuje redatelj Yojiro Takita.
'Okuribito' (s naglaskom na ri), prema rijecima njegova redatelja i autora Yojira Takite, uoblicavao se kao ideja punih deset godina, a cak i nakon zavrsena snimanja u kolovozu 2007. postprodukcija i promocija filma potrajale su neuobicajeno dugo, punih 13 mjeseci. Vjerojatno zahvaljujuci toj dugoj i pazljivoj pripremi terena, film je odmah po svom izlasku u rujnu 2008. godine naisao na odusevljen prijem domacih kriticara i publike. Cinjenica je da je 'Okuribito' pokupio cak deset nagrada na natjecaju Japanske filmske akademije, medju kojima i onu za najbolji domaci film. Prodor u svijet uslijedio je jos istog tog rujna mjeseca, kada je 'Okuribito' osvojio glavnu nagradu na Svjetskom filmskom festivalu u Montrealu. Nekoliko mjeseci kasnije uslijedio je Oscar. Ostalo je povijest...
'Okuribito' je topla i dirljiva drama koja prikazuje svakodnevicu nesvakidasnjih protagonista - zaposlenika u malom pogrebnom poduzecu, cija je uza 'specijalnost' priprema tijela preminulih za pogreb. Narodski receno, mladi Daigo (glumi ga briljantni Masahiro Motoki) i njegov po godinama stariji poslodavac, mrkoozbiljni Sasaki (u ulozi jednako odlicni Tsutomu Yamazaki), za zivot zaradjuju sminkanjem mrtvaca i preodijevanjem tijela pokojnika u posmrtne haljine, sve to naravno u prisutnosti najuze rodbine preminuloga, nakon cega se tijelo polaze u mrtvacki kovceg i spremno je za pogreb, odnosno u Japanu toliko popularno kremiranje. U filmu daleko od svakog banaliziranja i dodatnog tabuiziranja teme smrti, od koje po prirodi zaziremo i izbjegavamo o njoj govoriti, pa se i instinktivno nastojimo udaljiti od svega sto bi nas na smrt podsjecalo, profesija pogrebnika kakve utjelovljuju Daigo i njegov sef dobiva svoje ljudsko oblicje i dignitet koji nadilaze puko profesionalni osjecaj za samosvladavanje i dolicnost nastupa pred ozaloscenom obitelji, do te mjere da osjecamo kako Daigo u svoj posao unosi svoje najdublje i najcisce emocije.
Nakon pocetnickih nedaca na svom nesvakidasnjem radnom mjestu na koje je dospio slucajno, Daigo postupno pronalazi sebe u profesiji posmrtnog kozmeticara (japanski: nokanshi), koja protivno svim ocekivanjima postaje njegov poziv u punom smislu te rijeci. Bivsi glazbenik-celist cija je karijera naprasno zavrsila tako postaje punokrvni 'okuribito', ili osoba za 'slanje' pokojnika 'na drugi svijet' (od 'okuru' - slati, poslati i 'hito' - covjek). Daigo i njegov poslodavac nastupaju kao milosrdni vratari izmedju dva svijeta cija se granica prelazi samo jednom i koja je definitivna i neopoziva.
Skoro poetsko znacenje rijeci 'okuribito' koja se inace ne rabi u svakodnevnom japanskom jeziku, mozebitno ce uslijed velike popularnosti filma u njegovoj domovini i izvan nje ubrzo postati opcepoznati pojam. To, ipak, nece olaksati posao prevoditeljima, koji se za doslovni prijevod naslova filma cesto moraju posluziti dugackim opisima. Kao sluzbeni engleski naslov odabran je tako 'Departures' (Odlasci), koji teziste radnje filma time htjeli-ne htjeli premjesta na sam cin umiranja, odnosno odlaska s ovog svijeta u neki drugi i, nadajmo se, bolji, za razliku od originalne japanske rijeci koja, rekla bih, unatoc tezini teme sadrzava nadu i fokus suzava na ulogu osoba cesto omrazenih, ali nezamjenjivih u tim teskim posljednjim trenucima oprostaja od preminulog.
Svojim dostojanstvenim i gotovo poboznim radnjama punim pijeteta prema pokojniku i ozaloscenima, Daigo i Sasaki blago i nenametljivo uspijevaju na trenutak smrt pretvoriti u zivot. Obitelji preminuloga oni vracaju nadu i vjeru u uspjesno 'putovanje' voljene osobe na odlasku. Kao posljednji ovozemaljski 'pratitelji' na putu bez povratka, oni unose ljepotu u taj zadnji cin milosrdja prema pokojniku.
Prizor iz filma 'Okuribito'
Kao film koji progovara o univerzalnim temama prolaznosti i smrti, 'Okuribito' apelira na siroko gledateljstvo bez obzira na nacionalnost, jezik ili religiju. Ipak, 'Okuribito' je i vrlo japanski film. Iako netipican po svojoj tematici i prikazu - smrt je u Japanu, kao i drugdje, jos uvijek tabu, iako mozda ne na istovjetan nacin - 'Okuribito' je jedno od novijih ostvarenja japanske kinematografije kakva ljubitelji prepoznaju po njihovu osobitom senzibilitetu, svjetlosnim godinama udaljenom od klasicnih holivudskih smash-hitova.
'Okuribito' je film s japanskom dusom, pocevsi od vizualno raskosne kinematografije u prikazu autenticnih lokacija sjevernojapanske pokrajine Yamagate (zamislite zimske snjegove na planinskim vrhuncima, nabujale rijeke i rascvale tresnje s proljeca, te originalne gradjevine poput starih kuca i javnih kupatila, koja su ovih dana turisticki magnet za tisuce znatizeljnika koji neprestano pristizu na nekadasnje filmske setove).
Zgrada u mjestu Sakata u prefekturi Yamagata, koja je u filmu posluzila kao ured Sasakijeve pogrebnicke tvrtke
Diskretni i graciozni pokreti pogrebnika koji obavljaju svoj posao s andjeoskim strpljenjem djeluju gotovo koreografirano, a opet tako prirodno i kao vec vidjeno, sigurno ako zivite u Japanu i imate priliku promatrati razne profesionalce na djelu - za one koji svo svoje znanje i profesionalni ponos ulazu u ono od cega zive, jednostavno nema mjesta za zurbu, improvizaciju i povrsnost. U tom smislu 'Okuribito' i njegovi akteri za mene djeluju vrlo autenticno i uvjerljivo. Pored toga, lokalni protagonisti u filmu govore izvornim naglaskom Yamagate - ili bih to tako barem trebala vjerovati, buduci da je akcent ovdje u Tokiju drukciji. I naravno, tu je taj nenadmasivi japanski smisao za estetiku detalja tako vaznih u svakoj prakticnoj profesiji, to savrsenstvo prezentacije koje granici s artistickim i potreba da se u stvari unese neki visi red koji skoro nadilazi zemaljske okvire.
Cinjenica da je Daigo bivsi celist, u filmu ga na neki nacin kvalificira za obavljanje teske i nezahvalne zadace nokanshija. Njegov rad, jednako kao i onaj muzicarev na velikom i teskom glazbalu koje on, kako bi ono proizvelo zvuk koji prelazi u pravilne tonove pune ljepote, mora nauciti pravilno priljubiti i drzati uz svoje tijelo, bas kao da se radi o tijelu druge osobe koja je nas bliznji, zahtijeva predanost, disciplinu i profesionalcima svojstven osjecaj za ljepotu. U drustvu prepunom konvencija kao sto je Japan, profesije pogrebnika i glazbenika tako imaju ipak vise toga zajednickog nego sto se to na prvi pogled moze uciniti.
Bez obzira na taj usputni podatak, glazba igra vrlo znacajnu ulogu u filmu, pri cemu naravno mislim na prekrasnu glavnu temu za celo i klavir koja ce gledatelju brzo uci u uho, a jos brze u srce. Kako bi i moglo drukcije kad glazbu za 'Okuribito' potpisuje nitko drugi no slavni Joe Hisaishi, autor brojnih naslovnih hitova iz recentnih filmskih ostvarenja jednako cuvenih redatelja kao sto su Hayao Miyazaki i Takeshi Kitano.
'Okuribito' je sadrzajno i ekspresivno vrlo bogat film pun simbolike koja ni u jednom trenutku ne 'visi u zraku'. Svaka minuta filma ima svoju funkciju, nista ne ispada iz konteksta. Po tome je 'Okuribito' i vrlo ekonomican film. Tesko bi mi bilo pobrojati sve motive od kojih je redatelj kao nekim cudom ispleo svoje konacno 130-minutno tkanje na velikom platnu, samo zelim sugerirati da tih 'niti' ima mnogo i da je neke od njih moguce 'rasplesti' samo ponovljenim gledanjem, odnosno strpljivim raspletanjem brojnih sporednih 'cvorova' i 'cvorica'.
Zbog svoje tematike 'Okuribito' je pun mrtvaca, posmrtnih obreda i mrtvackih kovcega. No, to ne znaci da je 'Okuribito' samo tuzan i tragican, naprotiv. Unatoc svemu, 'Okuribito' je zapanjujuce vedar i na trenutke humoristican, cak i hilarican. Prva trecina filma nasmijala me svojim tankocutnim humorom - i opet tako japanskim, rekla bih, no humor je to koji je u funkciji radnje i ne vrijedja nikoga. U ostatku filma, osim ako ste srca kamenog, trebali biste drzati maramice u pripravnosti. Mogli biste, kao i ja, zateci same sebe kako suzite za potpunim strancima, u filmu neimenovanih i posve sporednih likova, ciji su 'odlasci' u vama pogodili neku osjetljivu zicu, onu arhetipsku koja je ljudskom rodu svojstvena i koja, razmisljali o smrti ili ne, susreli se s njom ili ne, u svima nama zacijelo postoji.
Pa ako je 'Okuribito' nakon gledanja u vama dirnuo neke zice, bilo da vas je odusevila njegova glazba, raznjezila maestralna gluma protagonista, ili vas je njegova prica navela da neizbjeznost smrti koja nas sve ceka relativirate u svjetlu zivota kakav, na kraju krajeva, svatko od nas sam odlucuje voditi, vjerujem da cete se sloziti sa mnom kako je 'Okuribito', s Oscarom ili bez njega, iznimno i nezaboravno ostvarenje ciju ce vrijednost dodatno potvrditi vrijeme, taj konacni sudac.
Link na 'Okuribito' trailer
Link na sluzbenu stranicu filma
komentiraj (16) * ispiši * #
11
ponedjeljak
svibanj
2009
Čudna mi čuda!? - Zaštitne maske
Davno, davno prije pojave nezgodnih, pace smrtonosnih boljetica poput SARS-a, pticje i svinjske gripe, zastitne maske poput ovih postale su veliki hit u Nipponu. Iz razloga ponajvise zdravstvenih, higijenskih, pa i kulturoloskih, Japanci se s vremena na vrijeme obicavaju zakrabuljiti iza ovakvih bijelih pamucnih poveza, neki do neprepoznatljivosti. Neupucenom turistu koji bi nogom prvi put krocio na japansko tlo, prizori maskiranih spodoba na ulicama gradova donedavno su jos mogli biti razlogom za nevjericu i blagu neugodu, ako ne i paniku. Smog? Radioaktivna prasina? Misteriozna bolest koja hara Japanom? A da se ja odmah vratim doma???
Najkasnije do dana odlaska iz cudnovate nam galaksije Nippon, vecina tih dojdeka mogla se, srecom, uvjeriti na vlastite oci (i nos) da nam je zrak u Tokiju prilicno cist, sigurno u usporedbi s onim u vecini azijskih metropola, te da ovdje recentno nije bilo eksplozija a la Cernobil uslijed kojih bismo bili prisiljeni postapokalipticno bauljati okolo zakukuljeni i zamumuljeni. Oni koji su se malo oslobodili pocetnog straha i raspitali se za razloge nosenja maski u Japanaca (kao i nekih drugih azijskih nacija), naisli su na sljedece razloge:
1. Iz razloga pristojnosti nosite masku kad ste prehladjeni, kisete, smrcate, itd., kako ne biste svoje klice prenijeli na okolinu;
2. Cak i ako niste prehladjeni, nosite masku u zatvorenim prostorima (vlaku i sl.) kako biste se zastitili od klica koje dolaze iz smjera prehladjenih osoba oko vas;
3. U rano proljece pocinje sezona peludne groznice, od koje pate milijuni Japanaca. Krivac su, tvrdi se, stabla cedrova. Maske za lice jedna su od zastitnih mjera protiv te neugodnosti, jednako kao i u slucaju da patite od drugih misterioznih alergija koje se ocituju slicnim simptomima: suzne oci, smrcanje, kihanje, kasalj...
U proljece svoju maskiranu Fumiko prepoznajem samo po hodu, ostale s punim pravom nonsalantno ignoriram!
4. Maske za kucanice i druge koji su u stalnom dodiru s prasinom, prljavstinom, bojama, lakovima...
Koristilo mi je kad sam licila svoja ulazna vrata na jarkocrveno.
5. Nosite masku jer se spremate opljackati ATM (bankomat)... salim se.
6. Niste alergicni ni prehladjeni, zapravo osjecate se fantasticno, i jednostavno zelite biti cool!
Nosenje maski moze biti i zabavno, u sto se mozete uvjeriti pogledate li mastovite i originalne uzorke s motivima Hello Kitty, Anpanmana, shinkansena i drugih iz stalne postave - nisu samo za klince!
Sto se spomenutih bolestina tice, trajalo je dugo prije nego sto je ijedna od njih dobila sansu u opako higijenskom Japanu. Ali eto, dogodilo se i to!
Iako marljivo peremo ruke, grgljamo, nosimo maske i ne ljubimo se ni ne grlimo s bliznjima, kako nas neprestano podsjecaju da bismo se u novonastalim uvjetima trebali ponasati, ipak je i nas pohodila ta famozna svinjska gripa, ili kako je nakon recentne korekcije termina nazivaju u Japanu, nova gripa (shin-gata infuruenza, doslovno: novi tip gripe). U medjuvremenu se vec pola globusa zavilo u zastitne maske, bojeci se izbijanja vece zaraze, pa prizori poput onih na ulicama Japana iz pre-gripoznog doba nisu vise nikakva rijetkost, a ni cudo.
Ili se mozda varam?
Japan je tjednima treperio u laganom strahu od pandemije, da bi nam gripa nedavno konacno pokucala na vrata tokijske zracne luke Narita. Detektirao ju je odred budnih medicinara - zamaskiranih, naravno - u potrazi za gripoznim putnicima na letovima iz Sjedinjenih Drzava, Kanade i Meksika, u pretragama kakve se ovih tjedana izvode rutinski. Po dolasku jednog leta iz Detroita krajem proslog tjedna ustanovljeno je da trojica srednjoskolaca i jedan profesor u zrakoplovu pokazuju simptome nove gripe. Grupa se preko Amerike vracala sa studijskog boravka u Kanadi. Zajedno s desecima putnika koji su u zrakoplovu sjedili u uzem radijusu oboljelih, pacijenti su promptno prebaceni u karantenu i sada se nalaze na lijecenju u aerodromskoj bolnici na Nariti.
U desetodnevnoj karanteni pacijenti se navodno smtrno dosadjuju. Zbog opasnosti od zaraze nemaju pravo na sobnu poslugu, pa moraju sami prati rublje u svojoj sobi. Bilo kakav izravan kontakt izmedju pacijenata je strogo zabranjen. Svatko od potencijalno oboljelih ima zasebnu sobu i ne smije je napustati, osim za vrijeme obroka koji se odvija za stolovima medjusobno udaljenima tri metra. Ucenici su pod emocionalnim stresom jer se ne mogu spremati za ispite...
Tako je gripa, tehnicki, stigla u Japan, ali za sad ipak ne dalje od zracne luke.
Javnost je uzbudjena i nervozna, narocito otkako je objavljeno da su se ucenici za vrijeme boravka u Kanadi kretali u guzvi slobodno i - bez zastitnih maski. Njihovi profesori skruseno su priznali da u to vrijeme u Kanadi nitko nije nosio maske, i da bi 'grupa stranaca s maskama na licu izgledala - cudno'.
Cudna mi cuda!
I radnici u tvornici antialergijskih maski nose, naravno - zastitne maske...
komentiraj (24) * ispiši * #