27
petak
ožujak
2009
Banzai! Banzai!
Ne, ne kličem u zanosu zato što je Japan pred neki dan osvojio Svjetski kup u bejzbolu. To bi možda bilo za očekivati, ali eto, bejzbol me nažalost ne zanima. Priznajem, ipak, da je lijepo gledati sva ta ozarena lica oko sebe; ljudi su odmah bolje volje i više se smiješe, opušteniji su, više troše i zaboravljaju ekonomsku krizu... I zato što se mene tiče, i ubuduće samo naprijed, Ichiro and Co.!
Razlog mog ushićenja je sasvim drugi, naime naša je Mala nakon tri godine završila vrtić - diplomirala, ni manje ni više! Banzai!
Velik je to događaj zbog kojeg mi ovih dana svi čestitaju, kao da smo i Mala i ja maltene osvojile neko prvenstvo.
Kao što je to običaj za predškolce u Japanu, završna vrtićka svečanost bila je vrlo formalna, vrlo dostojanstvena i na trenutke vrlo emocionalna. Osim djece i teta, priredbi su prisustvovale sve mame i svi tate (na običan radni dan!), što pokazuje da je to događaj koji se ne propušta.
Moja promocija na fakultetu tamo negdje devedeset i neke nije bila ni približno tako elegantna i šik kao ovo. Da barem jest - bila bih se osjećala mnogo važnije.
Na priredbi klinci su primili 'zlatne' medalje u obliku zečića i diplome u elegantnom 'kožnom' crvenom uvezu. Dobili su i hrpu poklona, a na kraju su zajedno s mamama i tetama nastavili oproštajno slavlje u vrlo otmjenom restoranu čiji je interijer podsjećao na kvazi-Versailles (pitam se čija je to bila ideja, no čudne mješavine stilova na takvim mjestima Japancima iz nekog razloga djeluju vjerodostojno).
Puno se pjevalo, recitiralo, smijalo i tu i tamo zasuzilo (uglavnom mame). Fotografiralo se, snimalo i poziralo. Prisjetili smo se mnogih lijepih i nekih manje lijepih stvari. U ove tri godine maleni su toliko toga naučili da im stvarno treba čestitati. Pristojno pozdravljaju i disciplina im je itekako dobro poznat pojam. Odlično crtaju, vješto presavijaju origami i prave ukrase od raznih materijala. Mnogi već čitaju i pišu sva slova, a naučili su i nešto engleskih riječi. Pred neki mjesec održali su za nas mame pravi pravcati čajni obred! Oni su mali, ali su veliki, i sasvim su spremni za školu.
Svaka čast i tetama. Skidam im kapu i odajem priznanje na uloženom trudu i radu. Domo arigato gozaimashita. Nisam se uvijek slagala s njihovom odgojnom filozofijom, ali konačni rezultat je impresivan, barem u našem slučaju. Naša se Mala u tri godine iz stidljive male gusjenice razvila u lepršavog leptirića, aktivnog i blagoglagoljivog. Moje Fumiko i Yukiko vele: zvuk štima, ali slika ne - Mala govori japanski kao rođena Japanka!
Odahnula sam i ja. Zajedno s Malom, diplomirala sam u vrtiću. Koliko pročitanih i odgonetnutih pisama i nota! Koliko odrađenih sastanaka, dežurstava, priredaba i izleta! Koliko prijeđenih kilometara oko ekvatora na biciklu, po kiši/vjetru/vrućini/snijegu! Koliko nesporazuma na dnevnoj bazi i vožnji na dva kolosijeka s tetama - moji su 'biseri' zacijelo ušli u legendu vrtića, ali baš me briga, već sam se pretvorila u debelokošca. I zato, sretna sam i ispunjena! Olakšana, također. Konačno malo na praznicima, upravo na vrijeme da u lirskom zanosu promotrim trešnjin cvat i udahnem malo zraka prije sljedećeg velikog događaja. A to je, naravno...
Škola!!! Što i kako radimo pripremajući se za taj novi veliki korak, koji nam slijedi početkom travnja i samo je logičan nastavak svega što smo dosad pregrmjeli, raspisat ću se uskoro. Također, zašto je travanj u Japanu najokrutniji mjesec, te kako se u ovo doba rastanaka i novih susreta nosim sa svojim pomiješanim osjećajima.
komentiraj (25) * ispiši * #
10
utorak
ožujak
2009
Murakamijevo jaje protiv Sistema
Japanski pisac Haruki Murakami ne pojavljuje se precesto u medijima, a kad se to dogodi, javnost dobro otvori oci i naculi usi. Tako je bilo i na nedavnoj dodjeli najvece izraelske knjizevne nagrade u Jeruzalemu, koja je Murakamiju dodijeljena u znak 'dubokog poštovanja njegovih umjetničkih dostignuća i zbog njegove ljubavi prema ljudima'.
Jeruzalemska nagrada tradicionalno se dodjeljuje piscima cija djela izrazavaju ideju slobode pojedinca u drustvu. Murakami ju je primio u kontroverznom ozracju: ceremonija se odrzavala samo nekoliko tjedana po zavrsetku izraelsko-palestinskog sukoba, i bilo je upitno hoce li se u toj negativnoj atmosferi pisac uopce pojaviti u Izraelu.
Ne samo zbog nagrade koju je na kraju ipak dosao primiti, odrzavsi govor pun metafora i prenesenih znacenja koja komentatori jos ne prestaju analizirati, Murakami je ovih dana u sredistu pozornosti japanskih i svjetskih medija. Iskoristit cu priliku da u prijevodu prenesem dio Murakamijeva govora kako je objavljen u Japanu, kao i posljednje novosti o popularnom piscu i neke detalje iz njegova osobnog zivota koje je Murakami u posljednje vrijeme iznimno bio spreman otkriti za javnost u izraelskim i nekim americkim intervjuima i razgovorima.
(objavljeno u japanskom dnevniku na engleskom jeziku The Daily Yomiuri)
U Japanu me mnogo ljudi savjetovalo da ne dolazim na dodjelu Jeruzalemske nagrade. Razlog za to bila je, naravno, zestoka borba koja je bjesnila u pojasu Gaze.
Nakon sto sam obavijesten o nagradi, mnogo puta sam se pitao je li za mene u ovakvim okolnostima ispravno putovati u Izrael i prihvatiti knjizevnu nagradu, i hoce li to stvoriti dojam da podrzavam jednu stranu u konfliktu i odobravam politiku nacije koja je odlucila upotrijebiti svu svoju vojnu nadmoc. Ne bih, naravno, zelio stvoriti taj dojam.
Na kraju sam nakon pazljiva razmisljanja ipak odlucio doci ovamo. Jedan razlog za tu odluku bilo je to sto me previse ljudi savjetovalo da to ne cinim. Mozda sam i ja sklon kao mnogi drugi romanopisci uraditi upravo suprotno od onoga sto mi se kaze.
Dopustite mi da ovdje iznesem jednu vrlo osobnu poruku: 'Trebam li se odluciti izmedju cvrstog, visokog zida i jajeta koje se o nj razbija, uvijek cu biti na strani jajeta.'
Upravo tako: bez obzira koliko zid bio u pravu i jaje u krivu, stat cu na stranu jajeta. Sto znaci ta metafora? U nekim slucajevima to je i odvise jasno. Bombe i tenkovi i rakete i granate od bijelog fosfora, to je taj cvrsti, visoki zid. Jaja su nenaoruzani civili koje to oruzje smrvljuje, pali i ubija.
To u sebi nosi dublje znacenje. Svatko od nas je jaje, manje-vise. Svatko od nas je jedinstveno i nezamjenjivo bice koje obavija krhka ljuska. I svatko od nas je u vecoj ili manjoj mjeri suprotstavljen cvrstom, visokom zidu. Taj zid ima ime i zove se 'Sistem'. Sistem postoji zato da nas zastiti, no ponekad on pocinje zivjeti svojim zivotom, i tada nas pocinje ubijati i navoditi nas da ubijamo druge - hladno, ucinkovito i sistematicno.
Moj otac je umro prosle godine u dobi od 90 godina. Bio je umirovljeni ucitelj i nekoliko sati dnevno budisticki svecenik. Kad je bio na postdiplomskom studiju, zavojacen je i poslan da se bori u Kini. Kao dijete rodjeno nakon rata, gledao sam svog oca svakog jutra prije dorucka kako pred budistickim oltarom u nasoj kuci izgovara duge, iskrene molitve. Kazao mi je kako moli za sve ljude stradale u ratu, za saveznike i za neprijatelje. Gledajuci u oceva ledja dok je klecao pred oltarom, cinilo mi se da osjecam sjenu smrti koja lebdi nad njim.
Moj otac je umro i za sobom odnio svoja sjecanja - sjecanja koja nikad necu poznavati. No prisustvo smrti koja se skrivala u njegovoj blizini ostaje u mom sjecanju. To je jedna od malobrojnih stvari koje su mi ostale od moga oca, i jedna od najvaznijih.
Svi smo mi ljudska bica, pojedinci koji nadilaze kategorije nacionalnosti, rase i religije. Svi smo mi krhka jaja suocena sa cvrstim zidom zvanim Sistem. Mozemo ga pobijediti samo ako imamo vjeru u jedinstvenost i neponovljivost svoje vlastite i duse drugih ljudi, i s toplinom koju stvaramo ujedinjujuci nase duse.
Iako inace ne voli davati intervjue, Murakami se u Izraelu malo smeksao i dobrohotno se dao okruziti drustvom lokalnih reportera. Otvoreno je progovorio o tome zasto je svojedobno pobjegao iz Japana, o svojoj odbojnosti prema japanskoj knjizevnosti, o svom djetinjstvu, svojoj supruzi i svojim citateljima - i naravno o tome zasto zapravo ne voli intervjue!
'Kad sam bio vlasnik jazz kluba, svaku vecer morao sam razgovarati s musterijama. U tih sedam godina napricao sam se za cijeli zivot. Kasnije sam se zavjetovao sam sebi da necu vise razgovarati ni s kim, osim ako to stvarno budem zelio.'
U Sjedinjene Drzave odlucio se preseliti krajem 80-ih godina nakon nevjerojatnog uspjeha svog romana 'Norveska suma'. 'U Japanu su me uznemiravali i vrsili pritisak na mene. Japan je vrlo homogeno i restriktivno drustvo - 120 milijuna ljudi koji su svi kao jedan'.
U jednom drugom javnom nastupu na kalifornijskom sveucilistu Berkeley prosle jeseni Murakami je izjavio: 'Neki kriticari i drugi pisci mrzili su me zato sto sam drukciji. Zvali su me huliganom, prevarantom. Nekom vrstom varalice. Tesko je biti drukciji u Japanu, i zato sam otisao.'
Murakami danas zivi i radi na relaciji Japan - Sjedinjene Drzave. O njemu je poznato kako odrzava vrlo direktnu komunikaciju sa svojim citateljima putem e-maila, bloga i online foruma:
'Moji citatelji su moja djeca... Ja sam sve stariji, a moji citatelji su sve mladji', sali se Murakami.
Murakami je i veteran maratonskog trcanja - sudjelovao je u 27 maratona, a njegova je zadnja objavljena knjiga na engleskom jeziku 'O cemu govorim kada govorim o trcanju'.
Za kraj, sto moze vise obradovati nas vjerne fanove Harukija Murakamija, nego vijest o skorom objavljivanju njegova najnovijeg romana?! Pozor, bit ce to djelo od velikog kalibra, navodno dvaput deblje od cuvenog 'Kafke na obali'!
'Moram se ispricati svojim citateljima koji putuju vlakom. Knjiga ce biti teska. Moje knjige su sve kompliciranije, jer je i svijet postao kompliciraniji.'
Roman se ocekuje u Japanu ovog proljeca, a trebao bi izaci u zasebnim tomovima.
Za ljubitelje filma takodjer izvrsna vijest: Murakamijeva 'Norveska suma' trebala bi izaci u celuloidnom izdanju sljedece godine, a reziju potpisuje Vijetnamac Anh Hung Tran.
komentiraj (23) * ispiši * #