MOJE URE KULTURE

Uvijek kad mi dodje da podivljam u tokijskom mravinjaku, tjesim se da je ovo u mnogocemu ipak fantastican grad. Jest da se stalno guzvamo i naguravamo, da je privatnosti malo i da u Japanu rijetko gdje mozete biti doista sami. S druge strane, doista imate kamo otici i provesti slobodno vrijeme. Tokyo nudi za svakoga ponesto.

Ja, recimo, volim umjetnost. Onako, cisto u slobodno vrijeme. Otidjem s vremena na vrijeme na neku izlozbicu, pogledam slikice i kipice, malo se zabavim i pustim mozak na pasu. Kad se vratim kuci svojim kuhacama i loncima, imam osjecaj kao da sam dosla s nekog provoda. Pola ure kulture, i ja sam kao preporodjena.

Tokyo je za kulturu dusu dao. Malo je gradova na svijetu koji se dice takvim bogatstvom sadrzaja u muzejima, galerijama, kulturnim centrima. Ponuda je ogromna, a ni potraznja ne zaostaje. Gradjani Tokyja doslovce luduju za muzejima. Neki u njima provedu i cijeli dan, sto uopce nije tesko jer mnogi muzeji nude ne samo kulturne, nego i gastronomske sadrzaje. Drugim rijecima, u muzejima se moze i dobro jesti. Po guzvama pred muzejskim restoranom moglo bi se reci da su neki tamo dosli samo zbog rucka.

Najnoviji biser u niski tokijskih muzejskih dragulja otvoren je samo prije mjesec dana u cetvrti Roppongi, pod imenom National Art Center Tokyo. Nazvati ovo monumentalno zdanje muzejom bio bi understatement, stoga mislim da je ime svoje zasluzio. Ovo nije samo muzej, iako i to jest. Nije samo galerija, jer broji ih cak dvanaest pod istim krovom. Osim izlozbenih prostora u uzem smislu (ukupno 14.000 m2 povrsine), tu su i veliki auditorij, 3 predavaonice, knjiznica, suvenirnica, restoran i 3 kafica.
Ovdje se doslovce moze zalutati. Nije da Japanci prave samo najmanje stvari na svijetu, nego im dobro uspijevaju i ovakvi mega-projekti.






National Art Center, Tokyo Roppongi


NACT je navodno trenutno najveci muzejski prostor u Japanu. Nisam mogla odoljeti da ga ne pogledam izbliza. Sama zgrada umjetnicko je djelo po sebi, a potpisuje ga cuveni japanski arhitekt Kisho Kurokawa, poznat po svom progresivnom stilu. Atrij zgrade sav je u staklu i djeluje privlacno futuristicki. Valovite staklene plohe propustaju more suncevog svjetla i topline. Usavsi, prvo sto sam pomislila bilo je: zasto me ovo podsjeca na moderni aerodrom ?
Nisam se toliko ni prevarila. Upravo je Kurokawa projektirao novu, supermodernu Medjunarodnu zracnu luku Kuala Lumpur u Maleziji. Neki drugi njegovi poznati projekti ukljucuju: novo krilo Muzeja Van Gogh u Amsterdamu, poslovni kompleks Melbourne Central, Republic Plaza u Singapuru, Sony Tower u Osaki.









Atrij muzeja: festival ploha i sara


Volim nove stvari. A volim i starudiju, onu koja je zasluzila mjesto u muzeju. Neobican je to spoj, stare stvari smjestene u prostoru koji jos mirise po novom. Sasvim poseban osjecaj, bezvremenski.
NACT je privukao veliku paznju javnosti zbog jos necega, a to je cinjenica da muzej nema stalnu kolekciju, niti je namjerava nabaviti. To je temeljni koncept. Umjesto toga, izlozbe ce se u velikom stilu izmjenjivati jedna za drugom. Prostora za to u ovom muzeju sigurno ne nedostaje.

I zato je vrlo znakovit naziv prve izlozbe koja je stigla u NACT: Zivot u materijalnom svijetu - 'Stvari' u umjetnosti 20. stoljeca i sire. O tome kako su materijalna dobra polako ali sigurno osvojila svijet, kako smo postali ovisnici o stvarima, bez kojih vise ne mozemo zamisliti svoj zivot.
Materijalno u doba materijalizma, smjesteno pod krovom institucije koja konceptualno odbija ideju skupljanja i gomilanja stvari - ne moze biti vece simbolike u tome, a ako hocete i ironije.

Volim suvremenu umjetnost u svim njenim pojavnim oblicima. Intrigira me moderno, jer je cesto nekonvencionalno. Po prirodi sam 'ziheras' i ako se ikad upustam u rizik, to je onda proracunati rizik. Drugim rijecima, ne volim iznenadjenja ni nepredvidljive situacije. Dopustam ih sebi samo u kontroliranom okruzenju, kakvo su recimo kina ili muzeji. Volim filmove s nepredvidljivim zavrsetkom, volim i suvremenu umjetnost. A ona je cesto nepredvidljiva. Zato mozda trazim takva mjesta. Mozda mi s vremena na vrijeme treba takva neka kontrolirana katarza, eksplozija dozivljaja i dojmova.

Nisam se razocarala. Ova izlozba ponudila je tolika iznenadjenja. Nevjerojatno je sto je sve ovdje objedinjeno na jednom prostoru, bio on i tako golem. Nevjerojatno je koliko su 'stvari' iz naslova zavladale svijetom. Slikarstvo, kiparstvo, grafika, dizajn, obrt, fotografija, arhitektura, i ono sto valjda najvise volim, a to su instalacije. Od sasvim 'obicnih' do onih krajnje 'uvrnutih'. 'Stvari' su svugdje. One mogu biti 'Lijepe kao slucajni susret sivaceg stroja i kisobrana na stolu za seciranje' (Man Ray). Mogu biti sokantne, kao primjer fekalne umjetnosti u izlosku japanskog umjetnika Kudoa Tetsumija ('Ionescov portret' - izlozak je ipak po svoj prilici anorganske prirode). Naravno, i cuveni Duchampov urinoar je ovdje, jednako kao i Warholove 'Limenke od juhe Campbell I i II') (juha se jos uvijek prodaje u Japanu !). Od tehnika poput 'akril na frizideru' ili komprimiranog lima automobila, pa sve do 'obicne' PowerPoint prezentacije - ova izlozba golica mastu i potice na razmisljanje.

Mozda smo samo robovi svojih zelja i ne mirujemo dok ne kupimo jos to, i to, i to. A mozda smo samo ljudska bica i trazimo utjehu u stvarima. Tako dugo dok se one ne okrenu protiv nas i nama zavladaju. Sto sve moze proizaci iz pohlepe ?



Jedan od 3 muzejska kafica podsjeca upravo na salicu kave


Dosla sam u NACT na sat-dva, a ostala valjda pet sati. A nisam vidjela sve.
Ni dosadno prasnjavi ni poluprazni, tokijski su muzeji mjesto gdje se doista mozete zabaviti i opustiti. Kako smo svi mi samo ljudi sa svojim zeljama i potrebama, jelovnik u restoranu NACT-a ispisan je kompletno na francuskom, a ni cijene ne zaostaju za onima u centru Pariza. Unatoc tome, stotine posjetitelja spremni su stajati u dugim redovima za rucak.
Zadovoljila sam se brzim sendvicem i kavom u predvorju. Vrijedilo je pogledati i suvenirnicu i auditorij, a ni dodatna izlozba o arhitektu Kurokawi nije bila nezanimljiva. Iako sam htjela jos i to... i jos to...

Stvari su prolazne, ostaje dozivljaj za pamcenje.




Tom Wesselmann: Bathtub Collage #2, 1963 (primjerak Pop Art-a s izlozbe)

JAPANKE U SVOM SVIJETU

Senzualne Japanke iznjedrila je senzualna japanska kultura. Prozracnost, profinjenost, elegancija i orijentalni sarm njezine su glavne karakteristike. Cesto je nemoguce sa sigurnoscu reci sto nas to toliko fascinira u susretu s japanskom kulturom. Osobni dojmovi zapadnih posjetitelja cesto su intuitivni i tek potom iskustveni.
Pouzdajete li se u intuiciju ili u iskustvo ?

Pisala sam o tome kako mnoge mlade Japanke svoju zenstvenost i sarm primjenjuju upravo intuitivno. One su u tom duhu odgajane. Muskarci koji u Japan pristizu sa Zapada, u prilici su uvjeriti se - iskustveno - da ovdje vladaju posve druga poimanja seksualnosti. Na seks se u Japanu ne gleda kao na grijeh, nesto nemoralno i prljavo. Seks je normalna aktivnost nuzna za odrzanje mentalnog i fizickog zdravlja. Seks nije zabranjeno voce. Tako se u ovoj zemlji prema njemu i odnose.
Japanke su po tome prirodne, neopterecene lancima grijeha. Daleko od puritanizma na Zapadu, one djeluju oslobadjajuce na muskarce potekle iz takvih sredina, ili one po prirodi seksualno nesigurne. Muskarci cijene njihovu neopterecenost i diskreciju. Zajedno daje magican spoj, carobnu privlacnost izmjedju jednih i drugih.

Shvacanje seksualnosti u Japanu moze poprimiti i druge oblike koji prelaze u neugodnu krajnost, doduse samo nama izvan Japana. Udjite u bilo koji japanski vlak i vidjet cete muskarce koji u guzvi mirno listaju golisave i pornografske manga stripove. Od njihovog sadrzaja crvenimo se vi i ja, barem u drustvu. Japanci ne. Prikaz zene u takvim mangama u najmanju je ruku ponizavajuci niz klisea stvorenih samo da zadovolje mastu muskaraca, koji jedva cekaju najnovije izdanje da ga procitaju jos u convenience store-u, stojeci u redu uzduz police uza zid.
Nekome se citanje takvih casopisa moze ciniti pervertirano, ali Japan je zemlja suprotnosti u svakom pogledu. Ovo je samo jedan od tisuca pojavnih oblika.

U sirem smislu, seksualna industrija vrlo je razgranata u danasnjem Japanu. U doticnim distriktima velikih gradova postoje bezbrojni barovi s hostesama, saloni za masazu, 'love hotels'. Nocni zivot mnogih biznismena odvija se u takvim 'klubovima', cije su cijene pica i usluga najcesce astronomske.


***
Sasvim je jasno da je japansko poimanje seksa i morala posve drukcije od naseg, zapadnjackog. Stoga je, mislim, pogresno mjeriti ih istom mjerom. Ono sto je u Japanu prihvatljivo i opcenito tolerirano u drevnoj igri zavodjenja, sto se mozda cak smatra pozeljnim seksualnim ponasanjem, u drugim zemljama moze rangirati od neukusnog i nepristojnog do zazornog, ako ne i gore (primjer totalitarnih rezima).

Kao ni u zivotu, za Japance u seksu ne postoji apsolutno dobro ni apsolutno zlo. Sve je pitanje trenutka. Sve ovisi o trenutnim okolnostima.

Djeve umilnog lika, olicenje vrline koju su kao takvu formulirali i stoljecima pod budnim okom drzali muskarci s jednim jedinim ciljem: kako zene drzati u pokornosti, danas su jace nego sto izgledaju i sto su same spremne priznati.
Moderne japanske djevojke i zene tjelesno i emotivno mozda djeluju krhko kao porculanske lutke. No, ispod te povrsine pocesto bude tvrda ljuska. Imaju talent za dramaticno ponasanje. Ima tu i nesto glume i licemjerja, ne nuzno iz losih namjera, vec iz nagona samoodrzanja. Umijece manipulacije. Tesko je ponekad razumjeti njihove prave namjere, najteze je prozrijeti njihove prave osjecaje, ali ono u sto sam gotovo sigurna, jest da se danasnje Japanke osjecaju jako dobro u svojoj kozi.
Ponajprije, nisu sklone dijeliti svoj svijet s muskarcima. Japansko drustvo vrlo je polarizirano: muskarci rade i navecer izlaze u barove s kolegama, udane zene brinu se o kucanstvu i djeci, ostatak vremena trosi se na televiziju, kupovinu, hobije i trac. Neudane zene rade, putuju, izlaze s prijateljicama i ne brinu nicije brige osim svojih.
Nijednoj od dviju strana nije stalo promijeniti stvari. Bar ne trenutno i ne u demografski znacajnijim postotcima. Sve ide bas odlicno kako ide.
Ophodjenje sa suprotnim spolom smatra se napornim. Zene i djevojke preferiraju drustvo prijateljica s kojima odlaze u duge sopinge, u kina i restorane, cak i na duza putovanja. Muskarci zamaraju. Hofiranje zamara. Seks zamara. Radja se manje djece, Japan izumire i... ma, znate vec kako idu te price.








Nisam sigurna postoji li znacajniji oblik javne komunikacije izmedju japanskih muskaraca i zena. U to sam posumnjala nakon nedavnog verbalnog gafa japanskog ministra zdravlja, rada i socijalne skrbi. Govoreci o zabrinjavajuce niskoj stopi nataliteta, ministar je zene nazvao 'strojevima za radjanje'. ('Znamo li koliko nam je strojeva za radjanje na raspolaganju, lako mozemo izracunati koliko ce se djece roditi', tako je nekako glasilo.) Ooops ! otelo se dicnom ministru, uslijed cega se pod pritiskom javnosti jos nije prestao ispricavati, jer ipak je ovo, je li, Japan i 21. stoljece. Zacudo, osim nekolicine politicarki iz parlamenta koje su uzaludno trazile ostavku ministra, u javnosti nije se cuo nijedan glas prosvjeda od strane japanskih zenskih organizacija. Nije bilo barikada, demonstracija ni strajkova gladju. Nije se nijedna skinula gola, niti je koja poslala ministru bijeli prasak u koverti. Netko je nesto bubnuo u tom muskom svijetu birokracije koji ujutro u vlaku cita pornice, a popodne vlada drzavom, pa sta ?! U tom kontekstu, izjava ministra mogla je doci i iz druge galaksije. I tako je ministar ispao dvostruko smijesan: ne samo da je tresnuo i ziv ostao, nego ga one koje je prozivao vise ne smirglaju ni pol posto.

I u tome je najveca ironija.

VALENTINOVO NA JAPANSKI NACIN

Ovdje je danas trebao stajati nastavak price o Japankama iz prethodnog posta. No, vrijeme me malcice preteklo i eto me vec na pragu Valentinova, dana koji se obiljezava i u Japanu. Ne bih vam to rado uskratila, stoga evo malog intermezza na valentinovske teme a la japonaise. (Obecani nastavak slijedi uskoro !)


Valentinovo ili Barentain dee, kako se taj dan naziva u Japanu, relativno je recentna pojava preuzeta iz zapadne tradicije. Kao i mnogosta drugo uvezeno sa Zapada, i ovaj je obicaj ubrzo prilagodjen japanskim drustvenim konvencijama. Pravila igre dobro se znaju. Za pocetak, On ne daruje nju, vec Ona Njega.

I dok u ostatku svijeta tisuce muskaraca kojima je stalo uoci Valentinova obicno razmisljaju sto pokloniti dragoj, kamo je odvesti na veceru i cime joj jos ugoditi, dotle japanski muskarci na Valentinovo uzivaju slobodan dan. Djevojke, zene i ljubavnice caste. U Japanu, i inace zemlji darivanja broj 1, one ce se potruditi darovati voljenoga necim zgodnim. Cokolada je najpopularniji dar, a kako je Valentinovo i u Japanu vrlo komercijalizirano, police robnih kuca na zenskim odjelima pune su slatkih malih artikala u svim oblicima i velicinama.
Ovakav se obicaj valentinovskog darivanja voljene osobe u Japanu naziva i honmei choko - cokoladni poklon od srca, od Nje za Njega, kojeg voli i do koga joj je stalo.
Za nas izvan Japana, dakako, nista jednostavnije ni prirodnije. Tko se voli, taj se daruje.

Japanci su, medjutim, otisli korak dalje. Postoji jos jedan obicaj darivanja na Valentinovo koje s iskrenim osjecajima i ljubavlju nema puno veze, ali zato nije nista manje vazno za odrzavanje hijerarhijski ionako kompliciranih medjuljudskih odnosa. Tu se osjeca snazan utjecaj japanske tradicije. Giri choko (od giri - obveza) zene daruju muskarcima do kojima im nije narocito stalo, ali s kojima je vazno sacuvati dobre i harmonicne odnose. To moze biti sef ili nadredjeni na poslu, kolega, prijatelj ili povrsni znanac. Netko od koga nesto ocekujemo, koga zelimo drzati na sigurnoj udaljenosti, ili kome radije ne bismo stale na zulj. Vodim racuna o tebi. Imam samo dobre namjere. Ne zelim praviti probleme, pa nemoj ni ti meni.
Ne volim te, cak mi se ne svidjas i apsolutno si mi odbojan, ali ipak (ne, bas zato !) darovat cu ti cokoladicu.
Djelujes usamljeno, bas mi te zao. Dobit ces od mene cokoladicu na Valentinovo.

Sutra je Valentinovo i zamisljam kako ce tisuce OL (office ladies) uci u ured rano ujutro s narucjem punim giri choko-bombonijerica za drage kolege, pocevsi od sefa. Giri choko dijeli se u uredima, skolama, vrticima, javnim institucijama.
Giri choko odlican je alibi za muskarce koji vole slatko, ali se stide jesti pred drugima. Uzivanje slatkisa u Japanu nije bas neka macho stvar. Na Valentinovo je to dopusteno. Ostatak godine ti muskarci kupuju slatkise potajice ili online.

Prijateljica koja ima blizanke u vrticu prica mi kako njezine malene vec polako svladavaju finese valentinovske igrice. Biraju decke za honmei i one za giri. Djevojcica moze odabrati jednog ili vise boifurendo kojeg ce darovati cokoladicom ili kakvom lijepom kartom. Nerijetko su to orkestrirani posjeti domu odabranika djevojcinog srca. Majke ce dopratiti kcerku pred vrata i zajedno predati ukusno umotanu cokoladicu. Mama s druge strane vrata pokazat ce odusevljenje. Njezin ce decko po svoj prilici pocrvenjeti preko usiju, pobjeci i sakriti se u oshiire (ormar u koji se sprema futon za spavanje).
Kad si u igri, igraj po pravilima.




U Japanu je vrlo vazno uzvratiti dug u okviru propisanih drustvenih konvencija, pa makar to bila i cokoladica za Valentinovo. U tu svrhu izmisljen je Bijeli dan (White Day), koji se obiljezava mjesec dana nakon Valentinova. Muskarci se tu imaju priliku iskazati. Zeni od koje su primili poklon na Valentinovo uzvracaju darom bijele boje (cokoladicom, ruzicom ili kolacima), tzv. okaeshi.

Prema nekim anketama, Bijeli dan u Japanu manje je popularan od Valentinova. Ispada da zene cesce daruju muskarce nego obrnuto.
Da sad ne pocnemo s razlozima...

DAS IST SO SEXY

Teorija nije moja, ali mi se svidja.

Kaze ovako: glavni razlog zbog kojeg je toliko zapadnjaka, najprije u 16. stoljecu pa ponovno u 19. i 20. stoljecu, kretalo na dug i opasan put do Japana, podnoseci brojne nedace da bi doplovili do njegovih obala, nisu bile tradicionalne umjetnosti i vjestine te zemlje, niti umijece njenih stanovnika da fantasticno kopiraju i usavrsuju zapadne proizvode, pa cak ni tada zamamni potencijal masovnog pokrstavanja Japanaca.
Pravi razlog tih putesestvija bile su mlade Japanke.

Senzualne i sarmantne, mlade su djeve s Dalekog Istoka ubrzo postale pravi magnet za muskarce sa Zapada. I ako je na prvom putovanju preko sedam mora najvaznije bilo vratiti se kuci sa skupocjenom vazom, balom svile i skrinjom zacina, uskoro su egzoticne djevojke i zene bile jedinim razlogom povratka tadasnjih moreplovaca-istrazivaca u Japan. Neki se vise nisu ni vracali kuci.
Japan je vrvio djevojkama i zenama koje su bile toliko drukcije od onih kod kuce, toliko zanimljivije i privlacnije, da gotovo nijedan muskarac na njih nije mogao ostati ravnodusan, cak i ako nije imao izravnih romanticnih namjera. Prema sudu autora ove teorije, pisana svjedocanstva iz tih prvih kontakata zapadne civilizacije s Kinom, Japanom i drugim azijskim zemljama nisu vjerodostojna ukoliko ne opisuju susrete s lokalnim stanovnistvom, narocito zenama.
Dakle, ne bijahu to suncobrani, cajna ceremonija, borilacke vjestine, niti zen. Podovi od tatamija, papirnati lampioni ni keramika. Samuraji ni sablje im. Hramovi ni misticni udar gonga. Sve je bilo zbog nje: prijateljice, zavodnice, ljubavnice. Gejse.
Autor teorije, inace porijeklom iz zapadnog kulturnog kruga i potpisnik tridesetak popularnih naslova na temu kulture, obicaja i jezika zemalja Dalekog Istoka, vlastitim priznanjem podcrtava iznesenu tvrdnju i priznaje da su i njega samog Japanke opcinile gotovo od prvog dana. Takodjer, tvrdi kako je ocito da njega i tolike druge muskarce sa Zapada nisu privukli talenti, umijeca i osobnost japanskih muskaraca. Treci je argument da je Japan snazno privlacio strance unatoc nastojanju tadasnje birokratske i autoritarne japanske vlade da dosljacima oteza zivot u svakom mogucem smislu.

Prvi stranci sa Zapada dojedrili su do obala Japana oko 1540. godine. Razmjena dobara, vjestina i kulturnih stecevina izmedju dviju strana trajala je nesto manje od stotinu godina, s promjenjivim uspjehom. Oko 1630. godine Japancima je konacno dozlogrdilo natezati se s nepredvidljivim i za njihove pojmove u mnogocemu nekulturnim gostima, pa su tako svi stranci protjerani iz Japana. Izuzetak je bila sacica Nizozemaca kojima je bilo dopusteno ukotviti se u nekoj vrsti getoa u zaljevu Nagasakija, odakle nisu smjeli ni mrdnuti.
Nizozemci su se ponasali kao barbari i tako su Japancima i izgledali, ali ih se podnosilo. Trgovina u zaljevu je napredovala, ni s kulturom nije stajalo lose. Sto je te promucurne morske vukove drzalo u Japanu, gdje im je kretanje bilo strogo ograniceno ?
Mozda cinjenica da su imali nesmetan kontakt s domacim djevojkama i zenama. Stovise, kad su 'crvenokosi barbari' otkrili da im redovito kupanje i pranje odjece povisuje sanse za uspjeh kod domacih zena, poceli su mijenjati svoje navike i stil zivota. Iako su jos uvijek smrdjeli na meso i maslac - namirnice koje tradicionalna japanska kuhinja nije poznavala - dobili su vizu za ostanak. Privlacnost je bila obostrana, kao i profit.
Stranci su bili privuceni Japankama, a ni Japanke nisu bile imune na njih.
Trebalo je cekati do sredine 19. stoljeca da Japan ponovno otvori svoje granice i dopusti ulazak strancima. S Japancima nikad nije islo glatko, i kad bi neka strana delegacija inzistirala na necemu sto Japancima i nije bilo bas po volji, domacini bi nerijetko upotrijebili iskusani takticki manevar: stranog izaslanika zatocili bi negdje u nekom zapecku i mjesecima ga drzali na cekanju u drustvu lijepe gejse, koja bi ga zabavljala. Nije cudo da bi poslanik najcesce kapitulirao prije ili kasnije, smeksavsi se i smetnuvsi s uma svoju pravu zadacu, a kao takav vise nije bio na sluzbu svojoj zemlji i od misije je trebalo odustati.
Nakon Drugog svjetskog rata Japan je dozivio novu najezdu stranaca, u prvom redu americkih i saveznickih vojnika i civilnog osoblja koje je trebalo pomoci uspostaviti novu ravnotezu u ratom opustosenoj zemlji. Ni ovaj put stranci nisu mogli ostati imuni na sarm domacih zena. Pobjednici rata kapitulirali su u susretu s Japankama. I iako su se odnosi u drustvu drasticno promijenili od zavrsetka rata naovamo, ima nesto sto jos uvijek odise starom snagom, a to je ta magicna privlacnost Japanki.


- Toliko od spomenutog autora. Ne bi mi ova teorija bila toliko intrigantna da mi prakticki istog trenutka nije na pamet pao jedan moj znanac u Japanu, Nijemac kojeg cu nazvati Dieter. Zivimo u istom gradu, ponekad se nadjemo na kavi ili zajednickim aktivnostima, i iako se poznajemo tek kratko, imam osjecaj da se znamo vec mnogo duze. Mozda je u pitanju snazan kontrast u mom odnosu s Japancima, s kojima mi ne uspijeva postici istu neposrednost i opustenost. A mozda se i varam...

U cemu je magija ?
Senzualnost, zenstvenost, suptilnost u ponasanju i ophodjenju, egzoticni sarm.
Japanke su stoljecima odgajane u duhu skromnosti i stidljivosti, upravo zato da bi se svidjele muskarcima. Ta stidljivost postala je njihov zastitni znak, nesto sto se primjenjuje instinktivno, znak dobrog ponasanja i moralnosti. Stidljivost implicira pasivnost, cak naivnost. Ta je vrlina velicana od davnina. Prikazi se naivnom, naivnijom nego sto jesi, to ce te uciniti ranjivom, ali bit ce i tvoja najveca vrlina, pravi otrov za muskarce.
Izgleda da muskarci (ovdje prvenstveno mislim na zapadnjake) ne mogu odoljeti ovoj egzoticnoj mjesavini naivnosti i senzualnosti koju vecina mladih Japanki svjesno ili nesvjesno odasilju na svim frekvencijama.
Cijela izvanjska pojava upotpunjuje sliku zavodljivog bica: njezna gradja, niski rast, sitna stopala i sake, duga raspustena kosa koja u uvojcima pada niz ramena.
Gradska moda koja otkriva vise nego sto bi se ocekivalo od naizgled tako stidljivih djevojaka: suknja pocesto kraca, carape s vidljivim rubom, cipele s visokom potpeticom. Mnostvo mastovitih modnih dodataka na bazi cipke i krzna, bez straha da ce djelovati pretjerano ili kicasto, jer takve vrijednosne kategorije u Japanu ne postoje. Sto secernije, to bolje.
Muskarci padaju na koljena.









(u iducem postu: Sto se skriva iza seksi fasade)