5 stvari koje niste znali o meni

Tko god da je ovo smislio, moram mu priznati da ovakav naslov zraci seksepilom.
Stigla eto i mene ta stafeta 'meme'.
Pet stvari koje niste znali o meni, a niste se usudili pitati. Ili vam nije palo na pamet, ili vas zapravo i ne zanima, ali eto, postalo je neka moda zadnjih dana: igra istine na blogu.
Zar bih vam ikad lagala ?



1. Prvo moje putovanje u inozemstvo bio je soping u Graz, tamo negdje pocetkom devedesetih, kad je to jos bilo isplativo. Povela me rodjakinja, a drustvo u busu uglavnom su cinile njezine kolegice iz firme. Kad je nakon cjelodnevnog svrljanja po trgovinama postalo vrijeme da se vratimo kuci, na opcu nelagodu utvrdili smo da jedna osoba u busu nedostaje. Zena se nikako nije vracala, vrijeme je prolazilo, mobitela tada dakako jos nije bilo i kud ces, sta ces, netko se sjetio da nestanak prijavimo policiji. Ajde ti, mala, ti znas njemacki. Konacno nesto zanimljivo, pomislim. Stojim tako i dramaturski razvijam pricu oci u oci s austrijskim policajcima, kojima ocito nije na kraj pameti da organiziraju veliku potragu s psima i helikopterima. U povratku je u busu vladala opca zlovolja. Zena je, kako smo naknadno culi, krenula kuci u vlastitom aranzmanu ne potrudivsi se obavijestiti ikoga iz grupe. Mislim da su je u firmi psovali jos cijeli tjedan. Za mene, putovanja u inozemstvo tada su dobila uzbudljivu dimenziju.

2. Jednom sam nastupila u 'Kolu srece', tada vrlo popularnom televizijskom kvizu koji je vodio Oliver Mlakar. U kvizu si mogao osvojiti razne nagrade 'iz izloga', sastavljene po novcanoj vrijednosti. Nisam osvojila nista, ali bilo mi je jako zabavno na snimanju. Jedan od natjecatelja bio je sretne ruke i ocito i kavalir, jer mi je od svoje nagrade pred kamerama velikodusno ustupio 2 kg kave i jos nesto cega se vise ne sjecam. Na igrama na srecu inace ne osvajam nikad nista, na lottu me nikad nije zapala ni jedna kuna, nikad nisam osvojila nista vrijednije od LP-ploce Darka Domijana. Ali zato imam srecu u ljubavi.

3. Cini se da donosim srecu svojim prijateljicama Japankama, ili barem one to tako tvrde. Na koncertu J-pop grupe Arashi stajala sam ni kriva ni duzna pokraj svoje znanice koja je uspjela uhvatiti lepezu s potpisom clana grupe. Iako sam se smatrala sretnom sto me karton koji je pjevac zavitlao u publiku nije pogodio u glavu nego me samo malo promasio, moja je znanica doslovce skakala u zrak od srece. Druge su zene stajale u redu samo da smiju snimiti lepezu kamerom mobitela. Kako za tu nadzemaljsku srecu hvatanja lepeze nije bilo drugog racionalnog objasnjenja, zenice su jednoglasno zakljucile da je pjevac u publici ugledao MENE, Kucanicu u Japanu, i valjda zabljesnut mojom ljepotom odlucio mi darovati lepezu, koju je slucajno uhvatio netko drugi ali nije puno nedostajalo da to budem ja. Kucanica donosi srecu, stick to the gaijin lady.
Primjer drugi: jutros me nazove Fumiko-san i kaze, osvojila je neku nagradu s mojom novogodisnjom kartom. (Za Novu godinu Japanci salju jedni drugima cestitke, neki i na stotine; svaka cestitka nosi broj i ulazi u tradicionalnu novogodisnju tombolu; prva nagrada ove godine bio je put na Havaje ili tako nesto.)
Odmah sam i ja provjerila svoje cestitke, i naravno, opet nista od dobitka. Ali bar imam srecu u ljubavi.

4. Dogadja mi se da zamijenim Kineza za Japanca i obrnuto.

5. Kad malo popijem, bolje govorim japanski.


Stafetu drage volje predajem u ruke missing you.