Kao što znate, nedavno je objavljena antologija "Na trećem trgu" koja je okupila kratke priče 12 autorica i autora mlađih od 30 godina iz BiH, Hrvatske i Srbije i Crne Gore. Iako je riječ o autorima koji su tokom rata bili jedva punoljetni, javili su se "zli dedaci" koji su, kako Srđan Papić (koordinator projekta antologije) duhovito kaže "još neobavešteni da je Tito umro pre četvrt veka i da je uzaludno Pepicu Kardelj čekati na aerodromu pošto, ipak, neće sleteti" , pa su autore okupljene oko antologije optužili za jugonostalgiju, Tita, partiju isl.

Svako je čuđenje izlišno znamo li da su među tim "zlim dedacima" Araličin izdavač Josip Pavičić i bivši Slobin ministar kulture Miodrag Đukić.

Na ovome linku u prilici ste pročitati konfrontaciju rečenih Pavičića i Đukića s autorima zastupljenima u antologiji, Oljom Savičević-Ivančević i Markom Vidojkovićem

Ni Edo Popović, ni Boro Radaković, nego Tarik Kulenović bješe autor koji mi je prvi na pamet pao kad je počela sva ova gužva oko 'Metastaza' i identiteta Alena Bovića.

Iako se ne merem složiti oko svih navoda u njegovoj najnovijoj kolumni objavljenoj na Vipovom portalu, budući da Kulenović svoj G.O. provodi na mom Kvarneru, red je da mu povećam čitanost ovim linkom.

Generalno gledano, iako smo i dalje siroti k'o crkveni miševi, ne bi trebalo da budemo nezadovoljni: izlazimo relativno redovno, imamo divljenja vredan spisak (dobrih) saradnika, sasvim pristojan tiraž (oko 35.000 čitalaca mesečno), od septembra se useljavamo u beogradsku kancelariju, do beogradskog, sarajevskog i zagrebačkog sajma knjiga imaćemo, kako izgleda, bar dve štampane knjige (antologiju proze i antologiju poezije objavljene u BKG)...
Pre dva dana u rukama sam držao prvu "štampanu verziju" Balkanskog književnog glasnika. Ponudio mi ju je, kao posebnu poslasticu, kolega književnik, koji uopšte nije znao da i ja imam malu ulogu u stvaranju BKG. Čitaoci koji imaju štampač biraju najlepše tekstove (uglavnom poeziju) i daju ih prijateljima. Naš časopis sad već kruži iz ruke u ruku, kao kakav samizdat, bar po Beogradu.
Redovno mi se telefonom javlja najmanje tri čitaoca dnevno: to su sve ljudi koje ne poznajem (neke od njih poznajem samo po imenu, neke uopšte ne). Do sad nije bilo negativne kritike.
No, dobro, do sad sam od nezadovoljnih autora čiji tekstovi nisu ušli u našu reviju dobijao komplimente - da sam, citiram: "svinja", "velika svinja", "umišljena veličina", "uobraženko", "izdajnik srpskog naroda", "strani plaćenik"... Tako mi i treba kad ostavljam svoj lični broj u impressumu, nadohvat svima.

Kao što ste primetili, promenili smo dizajn: uz nesebičnu pomoć Nevena Mehinagića uprostili smo ga, sveli na minimum, tako da i kompjuterski neobučeni čitaoci mogu da lako dođu do potrebnih tekstova. Istina, svi linkovi još uvek ne rade kako valja u potpunosti, ali, te sitnice će biti sređene veoma brzo.

BKG može da se pohvali novim članovima uređivačkog tima: već pomenuti Neven Mehinagić je postao tehnički direktor, a Vesna Babić sekretar BKG. Prof. Miroslav Jokić je novi urednik rubrike Drama, Jovica Begić urednik rubrike Vesti (koja će se u budućnosti menjati i polako pretvoriti u rubriku Žurnal), pesnik i novinar Enes Halilović je postao novi regionalni urednik. Jovica Begić će, osim regularnog posla u redakciji, uređivati i tzv. "opcionalnu" rubriku Lektira.

Na našu žalost, zbog nemogućnosti komunikacije, bili smo prinuđeni da se zahvalimo na saradnji akademskom slikaru Goranu Ostojiću. Njegov projekat Sinteza nastaviće da radi, ali ne kao sastavni deo BKG.
Dakle, primaju se predlozi za novog urednika likovne rubrike.

Pred beogradski Sajam knjiga zajedničkim snagama sa danskim ministarstvom kulture Balkansko književno društvo organizovaće jedan trodnevni susret balkanskih i danskih pisaca u Beogradu. Obezbedili smo mesto za simpozijum i mesto za književno podne, popodne, ili književno veče (kako god, sve opcije su još otvorene). Takođe, obezbeđene su i pozivnice svim učesnicima simpozijuma za svečano otvaranje Sajma.
Upriličićemo susret i sa književnim prevodiocima, bibliotekarima, izdavačima i knjižarima.

Od septembra, iz kancelarije u Cinema Rex-u počinjemo sa realizacijom našeg najvažnijeg projekta: formiranje baze podataka o balkanskim piscima - mestu gde će biti evidentirani svi članovi profesionalnih književničkih ili prevodilačkih udruženja sa Balkanskog poluostrva. To je ozbiljan posao, koji će potrajati.

U saradnji sa InterArtom, Balkansko književno društvo će takođe obezbeđivati podršku za projekte BalkanBooks (http://balkanbook.com/) i BalkanLiterature (http://balkanliterature.com/). Da podsetimo, InterArt je nevladina organizacija iz BiH koja je Balkanskom književnom glasniku (kad nam je bilo najteže), pružila gostoprimstvo na stranici http://www.poluostrvo.c-part.org, i sa kojom izuzetno dobro sarađujemo.

Moram da još jednom podsetim:
rok za predaju naručenih rukopisa za septembarski / rujanski broj je 25. avgust / kolovoz. Zbog pojednostavljivanja čitavog procesa, svi rukopisi se od ovog meseca šalju ili na glasnik@sbb.co.yu, ili na adresu pomoćnika glavnog i odgovornog urednika i izvršne urednice za Balkan, Elfride Matuč Mahulja na poluostrvo@sbb.co.yu.
Balkansko izvršno uredništvo će ih prosleđivati dalje.

Koristim ovu priliku da se u Idino i svoje ime zahvalim svima koji su nam čestitali na nagradi Istok-Zapad.

Toliko za sada. Želim vam prijatan avgust, uz BKG.
Srdačno,
Gojkov

KRITIKA: Monica Ali - 'Brick Lane' (VBZ, 2004.)


U hvaljenom debitantskom romanu 36-godišnje Monice Ali, koji je 2003. godine ušao u najuži izbor za Bookerovu nagradu, pratimo sudbinu bangladeške seoske djevojke Nazneen koja 1985. u svojoj 17. godini dolazi u London kako bi se udala za četvrt stoljeća starijeg čovjeka, koji je brak “na neviđeno” dogovorio s njezinim ocem.

“Thank you” i “Sorry” sve je što Nazneen od engleskoga poznaje, a s obzirom na život kakav za nju ima u vidu (isključiva briga o njemu, djeci i kućanskim poslovima) njezin suprug Chanu je mišljenja da joj više od toga neće ni trebati. Od malena naučena da zatomi svoje Ja i da živi prema mantri po kojoj se “ono što se ne može promijeniti - mora podnositi, a kako se ništa ne može promijeniti sve se mora podnositi, prihvatiti”, Nazneen, poput većine muslimanskih žena, svoju Sudbinu prima bespogovornom, stoičkom pasivnošću. Njezin suprug u osnovi nije “bad guy”; Chanu je prema supruzi brižan i nježan, ali je to naprosto žalosno neprilagođen čovjek koji čvrsto drži do tradicije pa i unatoč višedesetljetnom životu u Britaniji, London još uvijek ne smatra svojim domom. On uporno pohađa jednu večernju školu za drugom gomilajući bezvrijedne diplome i bezuspješno nastojeći postići “uspjeh i respektabilnost” kako bi se kao “veliki čovjek” vratio u Bangladeš, dok svoje kćerke uz prisilu uči starom načinu života, pa je neizbježni jaz među njima postupno sve veći i bolniji.

Nakon što ga na poslu dugo čekana promocija zaobiđe, zbog ponosa daje otkaz, a zatim stalno mijenja i gubi poslove da bi na koncu završio kao taksist, pa Nazneen počinje šivanjem (kod kuće, naravno) popunjavati rupe u kućnom budžetu. Tako upoznaje mladog Karima (dostavljača materijala za šivanje) s kojim se spontano upušta u strastvenu ljubavnu vezu, putem koje, nakon 15 godina braka i tri trudnoće (dvije kćeri: 9 i 12 godina, a prvorođeni sin je ubrzo nakon rođenja umro) napokon spoznaje vlastitu tjelesnost, te se oslobađa svih inhibicija (nakon prvog ljubavnog čina umorno ležeći s ljubavnikom u krevetu "ona je čekala osjećaj gađenja da se probije do nje i u nju. Ali ništa se nije događalo. Osjetila je samo toplinu njegovog tijela koja je zračila prema njenom.”). Na taj način Nazneen iznalazi hrabrost te konačno prestaje “nastojati prihvatiti” i izgrađuje vlastitu samosvijest i slobodnu volju, sve do konačnog oslobođenja i prepuštanja životu na dotad joj nepoznat način.

Brick Lane je mainstream literatura, klasično napisan roman lika, suzdržanog, ali veoma sugestivnog rustikalnog izričaja i polaganog, anesteziranog ritma, koji se kasnije ipak (istovremeno s junakinjinim osvješćenjem) postupno dinamizira, s kulminacijom u finalnom, snažnim emocijama nabijenom raspletu. Veoma preglednu i umješno ispripovijedanu linearnu romanesknu strukturu, s tek ponešto praznoga hoda i malenim brojem nepotrebnih dionica, autorica rijetko i tek nakratko prekida flashbackovima na vrijeme junakinjina odrastanja, a koji u rukopisno tkivo redovito unose snovit dašak začudnosti.

Romanom je obuhvaćen poprilično širok vremenski raspon - od junakinjina rođenja (1967.g.) pa sve do ožujka 2002. g - s time da kontinuitet pripovijedanja autorica prekida u vremenu između svibnja 1988. i siječnja 2001.godine. No, za uvid u događaje tokom tih 13 godina zakinuti nimalo ne bivamo, jer ih spoznajemo putem pisama koje Nazneen redovito od svoje sestre Hasine prima, a autorica ujedno time sprječava moguću monotoniju osvježavajući rukopis dodatnim pripovjednim glasom. Korespondencija je dvostrana, ali iako na uvid dobivamo samo Hasinina pisma upućena Nazneen, u njima Hasina osim što raspreda svoju nesretnu životnu priču (za razliku od sestre, Hasina se “bori protiv svoje Sudbine” pa bježi od kuće da bi se “udala iz ljubavi”, ali kad je suprug počinje tući, ona ga napušta te je radi preživljavanja privremeno čak primorana i na prostituciju) ona komentira i zbivanja iz sestrinog života. Na taj način i dalje ostajemo upoznati sa Nazneeninom životnom situacijom, pa osim što saznajemo da je u međuvremenu rodila dvije kćeri, postupno spoznajemo i rastuće muževljevo razočaranje. Iz tih se pisama, naizgled toliko različiti životi dviju sestara, ispostavljaju neočekivano sličnima, jer niti jedna od njih dvije nema uspostavljenu kontrolu nad svojim životom.

Lik buntovnog Karima autorica ne uvodi samo poradi junakinjina osvješćenja, te buđenja i formiranja njezine slobodne volje, već joj on služi i da bi istakla odnos britanske imigrantske muslimanske populacije naspram događajima “9/11”. Motiv rušenja WTC blizanaca Monica Ali iskorištava da nas sve podsjeti kako je zgranutost, strah i zaprepaštenje, osim kod bijele, taj događaj izazvao i kod muslimanske populacije diljem Europe. S nekoliko kratkih epizoda autorica upozorava i na brojne slučajeve post-jedanaestorujanskog šikaniranja muslimanske populacije, ali nam isto tako ukazuje i na vice versa rasizam, upirući prstom i u militantnije pripadnike doseljeničke islamske zajednice. Ipak, pri svemu tome autorica izbjegava svoj stav recipijentu nametati, ne dopuštajući da joj roman poprimi bilo kakve docirajuće ili pamfletističke značajke.

Islamsku vjeru Monica Ali nimalo ne mistificira, ali ju također pretjerano ni ne naglašava, već ju prikazuje sasvim realno, kao nedjeljivu sastavnicu života doseljeničke muslimanske populacije. Ti ljudi upravo putem vjere nemalo im nejasan strani svijet pokušavaju dokučiti i objasniti, te u vjeri, u teškim trenucima, pronalaze utjehu, nadu i poticaj.

Ponešto praznoga hoda, pokoji rijetki stereotip, malo patetike (poput npr. zaključnih riječi: "Ovo je Engleska ... možeš raditi što god poželiš") i gotovo potpun izostanak humorističnosti - malobrojne su zamjerke koje izrazito povoljan ukupni dojam o romanu tek neznatno smanjuju, a najkakvosniji je sastojak romana lako prepoznati u vrlo brižnoj i iznimno uspjeloj minucioznoj psihološkoj karakterizaciji likova, koje autorica konstantno podvrgava brojnim emocionalnim burama, te čestim mijenama raspoloženja ali i stavova.
S obzirom da se radi o debitantskom djelu, prilično je neočekivana i nemalog divljenja vrijedna – nesumnjiva zrelost autorice, između ostalog očitovana i u snažnoj ljubavi što je ona naspram svojih karaktera ćuti, a što se ponajviše ističe u slučaju lika Nazneeninog muža. Njegove od početka evidentno uzaludne, ali uporne “edukativne” napore i komični kvazinitelektualizam, Monica Ali ni na trenutak ne ismijava niti karikira, nego ih suosjećajno vidi kao njegovo neumorno nastojanje i veliku želju da tu toliko mu nejasnu kulturu, u kojoj nikako nije “doma” niti je osjeća svojom, on napokon spozna i počne ju razumijevati.

Konačni rasplet, međutim, ne donosi i razrješenje sudbina, pa autorica namjerno otvorenim ostavlja svršetak svog romana, a kako bi likovi - kojima je s ljubavlju udahnula živote, te im na koncu dobrohotno otvorila i nove perspektive - svoje “bolje sutra” ipak (bez njezine, izvanjske pomoći), iznašli sami ...

(Napisao: Božidar Alajbegović, rujna 2004.)

Izvršna urednica Poluostrva , pjesnikinja s tri objavljene zbirke i jedna od najproduktivnijih hrvatskih blogerica Elfrida Matuč Mahulja poziva nas da pogledamo kako njezine pjesme izgledaju u rumunjskom prijevodu (by Dusan Baiski).

Zaviri ovdje.

Izašao novi broj Balkanskog književnog glasnika Poluostrvo , a u njemu ponovo pregršt izvrsnoga štiva.
Izdvojit ću samo prozu Rade Jarka, Gorana Bogunovića (poseban dodatak : slikica iz mlađahnijih dana :-))) ), Eduarda Prangera, Muharema Bazdulja i Maria Brkljačića te poeziju Josifa Brodskog, Konstantina Kavafija i Enesa Halilovića..., a što se još sve u novom broju 'Poluostrva' krije, saznajte ovdje.

Online književni magazin Plastelin.com između ostaloga u novom broju objavio kratku prozu Nenada Rizvanovića, naslovljenu 'U revijalnom tonu' a posvećenu Saši Lošiću.

Čitaj ovdje.

Tko? Kada? Zašto?

Više o svemu kod Bookalete.

HRVATSKI RADIO, TREĆI PROGRAM
EMISIJA: BIBLIOVIZOR
AUTORI: ANDREA ZLATAR, BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ, SANJIN SOREL
TEMA: IZ DOMAĆE PRODUKCIJE
UREDNIK: GORDANA CRNKOVIĆ
ZA: 29.7.2006.
OD: 16 sati

NAJAVA
«Čovjek, prostor, vrijeme» naslov je zbornika radova domaćih teoretičara raznih usmjerenja i generacija; podnaslovom je određen kao zbirka književnoantropoloških studija iz hrvatske književnosti, a uredile su ga Dunja Fališevac i Živa Benčić. Zbornik «Čovjek, prostor, vrijeme» objavljen je u izdanju Disputa, a prikazuje ga Andrea Zlatar.
Božidar Alajbegović piše o zbirci pripovjedaka «Tigrova mast» Dražena Katunarića, objavljenoj u vlastitoj nakladi autora.
O pjesničkoj zbirci pod naslovom «Iza» Dinka Telećana u izdanju AGM-a piše Sanjin Sorel.

Ognjenu Strpiću, autoru bloga Biblioteka 42 i uredniku u nakladničkoj kući Jesenski i Turk u pisanju na blogu pridružila se Jadranka Pintarić, moja draga kolegica sa stranica magazina 'Op.a.' i književnog časopisa 'Svjetlo'.

Jadranku Ognjen predstavlja sljedećim riječima : "Književna kritičarka ( knjiga kritika "U smjeru meridijana"), sjajna urednica i veličanstvena redaktorica, jedna je od vrlo rijetkih osoba s kojima od šale mogu po sat vremena pričati telefonom. Na svojim je uredničkim plećima izgurala prvih pedesetak naslova Biblioteke za početnike i osvojila strukovnu nagradu Kiklop za najbolju biblioteku."

Tekst Jadranke Pintarić "Vegetarijanci" u prilici ste priočitati na Ognjenovom blogu putem ovoga linka.

Knjigomat donosi ulomak iz knjige Rade Jarka 'Enciklopedija očaja' koja će biti objavljena u rujnu.

Čitaj ovdje.

Dok ovih dana vlada interes za roman 'Metastaze' i enigmu tko se skriva iza pseudonima Alen Bović, NACIONAL se sjetio još jednog pseudonima, Franke Mrduljaš-Karić, autorice 'Obrijane Venere', i postavio joj nekoliko pitanja. Čitaj
ovdje.

Pseudonimom Alen Bović zakrabuljeni autor 'Metastaza' dao intervju Jutarnjem listu. Čitajte ovdje.

Roman Nure Bazdulj – Hubijar 'Kad je bio juli', pobjednik prošlogodišnjeg natječaja V.B.Z. – Večernji list za najbolji neobjavljeni roman, uvršten je u obaveznu literaturu na seminaru “Bosanska ratna proza” na Katedri za poredbenu povijest južnoslavenskih jezika i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
S ciljem upoznavanja studenata s najznačajnijim predstavicima i djelima bosansko-hercegovačke ratne proze, roman Kad je bio juli poslužit će za poseban osvrt na infantilnog pripovjedača, jezik i stil djela te odnos prema recepciji, obzirom na nagradu koju je roman dobio.

Na kioscima ste vjerovatno već zamijetili Anđele i demone Dana Browna po sniženoj cijeni od 79,00 kn. To je tek prva VBZ-ova knjiga u nizu od ukupno 7 naslova koji u idućim tjednima po pristupačnim cijenama stižu na kioske :

14.07. Dan Brown: Anđeli i demoni (79 kn)
20.07. Paulo Coelho: Priručnik za ratnika svjetlosti (39 kn)
27.07. P. Coelho: Na obali rijeke Piedre sjela sam i plakala (39 kn)
03.08. Ante Tomić: Građanin pokorni (39 kn)
10.08. Miljenko Jergović: Historijska čitanka (39 kn)
14.08. G. Garcia Marquez: Dvanaest hodočasnika (39 kn)
22.08. KNJIGA IZNENAĐENJA

KRITIKA: Pawel Huelle - 'Gdje je David Weiser?' (Naklada MD, 2005.)

Poljska književnost, koja se može podičiti sa čak četiri dobitnika Nobelove nagrade (Reymont, Sienkiewicz, Miłosz, Szymborska) u nas je iznimno slabo prijevodno zastupljena. Tako smo u zadnjih desetak godina dobili tek nekoliko prijevoda Olge Tokarczuk, dva prijevoda Wisniewskog i jedan roman Andrzeja Stasiuka, uz Antologiju poljske kratke priče “Orkestru iza leđa”. Potonju antologiju objavila je zagrebačka Naklada MD, koja nas je nedavno razveselila i romanom “Gdje je David Weiser?” suvremenog poljskog književnika Pawela Huellea. Riječ je o romanu koji je nakon trogodišnjeg ‘bunkera’u Poljskoj objavljen 1987. godine i u kratkom roku od tamošnje kritike proglašen ‘romanom desetljeća’ i nacionalnim klasikom.

Pripovjedač u prvom licu, Heller, tridesetak godina kasnije prisjeća se ljetnog dana sa sredine 50-ih godina kada je u društvu prijatelja Piotra i Szymeka više sati proveo na ispitivanju unutar kabineta direktora škole. Povod istrazi bila je eksplozija u kojoj je (navodno) stradao njihov vršnjak, 12-godišnji David Weiser. Rekonstrukciju tijeka ispitivanja Heller prekida reminiscencijama događaja koji su pogubnoj eksploziji i misterioznom Weiserovom nestanku prethodili, prisjećajući se zbližavanja s tim povučenim dječakom židovskog porijekla koji odrasta uz djeda, bez roditelja. U živote Hellera i njegovih prijatelja Weiser ulazi (naizgled) slučajno. Darujući im esesovski šmajser, pridružuje se njihovoj igri rata da bi postupno u njegovom društvu provodili sve više vremena, a on im otkrivao svoje tajne poput skrivenog oružja zaostalog iz rata ili svojih nogoloptačkih i hipnotizerskih sposobnosti. Malo-pomalo David Weiser postaje heroj njihova odrastanja; zastrašujuće nepoznat, uznemirujuće čudan i bujne mašte te velike karizme i snalažljivosti, dok oni bivaju tek statistima u njegovim pustolovinama, njegovi šegrti u puškaranju šmajserom i pri detonacijama dinamita zaostalog od nacista.

Rekonstruirajući ta davna zbivanja Heller pokušava shvatiti ono što tada nije razumio, postupno uviđajući kako je Weiser ustvari predstavljao utjelovljenje nedokučivih tajni odraslosti; Weisera nisu zanimala jednostavna rješenja i metode već je svemu prilazio promišljeno, zrelo i pedantno, čime je njegova osobnost postepeno poprimala zastrašujuće, luciferske karakteristike.

Promatrajući zbivanja iz perspektive ruske diktature s početka 80-ih godina, vrijeme odrastanja i inače podložno mistifikaciji u ovom slučaju poprima arkadijske, mistične značajke, unatoč svoj bijedi i neimaštini tog vremena. Tako i sam Huelle u pogovoru hrvatskom izdanju priznaje kako je ovim romanom ustvari želio “ispričati tajnu djetinjstva, tog magičnog vremena u kojem nakratko nam dana senzibilnost u svemu radije vidi iskrenost i nadu”; vremena kada se sve čini mogućim i ništa nije pretjerano, dok tajnama tada nedokučivim odrasla dob samo podaruje dodatnu neobjašnjivost. Premda neki detalji i događaji tek s određene distance stječu pravo na postojanje i međusobno se povezuju, magija djetinjstva ostaje neokrnjena, a misterij i čudesnost nerazjašnjivi, te svi mi svoja djetinjstva neizostavno prenosimo i u zrele godine.

Inače, radnja je smještena u gradić nadomak Gdanjska, u “kraljevstvo predgrađa i rustikalnih četvrti gdje se sa škripom tramvaja miješalo kukurijekanje pijetlova i miris konjskoga gnoja”, i gdje se osim križanja velegradskih elemenata sa seoskom idilom dešavalo i miješanje ozračja komunističke represije i prvomajskih parada s velikim utjecajem Katoličke crkve, pa su tako nakon škole gdje su pjevali masovne pjesme pune optimizma, učenici pohodili vjeronauk … i ponovo pjevali. Istina, nešto drukčiji repertoar i napjeve. To sve pridonosi nadrealnosti atmosfere koju autor još dodatno podebljava epizodama razgovora s mrtvima, apokaliptičkim prorokom na groblju te Weiserovim hipnotičkim i levitirajućim seansama.

Direktorovo ispitivanje dječaka, Huelle osjetno ironizira i ismijava poistovjećujući ga sa svećeničkim liturgijskim napjevima (u slogovima), a povremeno i intervenira u tekst komentirajući sam čin pisanja i obrazlažući svoje nakane o “odvajanju reda od kaosa” i očekivanjima da će se pisanjem u kaosu pojaviti neki novi red, i smisao. Što se, na sreću, ne dešava, pa aura magičnosti koja djetinjstvo obavija ostaje sačuvana, neokrnjena ...

“Gdje je David Weiser’” još je jedna potvrda kako je vrijeme odrastanja neiscrpan izvor nadahnuća i otponac umjetničkog stvaranja, čijom tematizacijom autori često dosežu svoje stvaralačke vrhunce, te taj roman slobodno možemo svrstati u korpus tematski srodnih remekdjela poput “Guje u šaci”, “40.000 udaraca”, “Limeni bubanj”, “Mama Leone” ili “Doviđenja djeco”.

(Napisao: Božidar Alajbegović, studeni 2005.)

KRITIKA : Nenad Veličković - 'Sahib - impresije iz depresije' (Feral Tribune, 2003.)

Da vas podsjetim, Nenad Veličković je najproduktivniji bosanski književnik mlađe generacije, od kojega smo već imali prilike čitati zbirku priča 'Đavo u Sarajevu' (izd. Feral Tribune, 1998.) i roman 'Konačari' (Durieux, 1997.), a prošle godine objavio je i roman 'Otac moje kćeri' kojeg ćemo, nadam se također uskoro imati prilike čitati u domaćem izdanju (hrv. nakladnici, da, ovo je bilo vama upućeno!!!).

U tjedniku Slobodna Bosna Veličković je u nastavcima objavljivao epistolarnu prozu naslovljenu 'Pisma Georgeu', na temelju čega je nastao ovaj roman.
Radi se o pismima koje Sahib, britanski diplomata u šestomjesečnoj misiji u BiH elektronskom poštom šalje svom istospolnom ljubavniku Georgeu. U tim pismima, osim žudnjom prožetih izljeva ljubavi prema svom ljubavniku, on izlaže i svoje dojmove o Bosni, njenim stanovnicima i njihovom mentalitetu, gradu Sarajevu, svojim doživljajima u dotad mu nepoznatoj sredini, a tu-i-tamo dotakne se i razloga svog boravka na brdovitom Balkanu. Tako polako otkrivamo kako je cilj raznoraznih europskih birokratskih fićfirića koji već godinama mile susjednom nam državom "pretvoriti Bosance u poreske obveznike", točnije humanitarnu misiju pretvoriti u biznis, unosan po zapadnjake, of course. Ispostavlja se da se ustvari radi o loše prikrivenom zapadnjačkom kolonijalizmu ("Nekoliko razvijenih zemalja prodaje oružje nerazvijenim, koje se potom međusobno unište. Onda razvijene zemlje obnavljaju nerazvijene prodajući im svoje zastarjele tehnologije i još zauzvrat uzimajući njihove sirovine, energiju ili prostor za vojne baze." - riječi su Sahibovog nadređenog, koje Sahib u pismu prenosi svom ljubavniku), što Veličković veoma uspješno parodira i ismijava, ali se ne zaustavlja samo na tome. On nadalje ismijava i navadu bjelosvjetskih činovničića i diplomata da, čim svojim ulaštenim cipelicama ugaze u naše balkansko blato započinju veleumno analizirati i svijetu objelodanjivati svoje viđenje geneze ex-jugoslavenske klaonice i s visoka komentirati našu primitivnost, zatucanost i zaostalost. A ustvari, niti se ne trude proniknuti u bit naših mentaliteta, nego tvrdoglavo ustrajavaju na davno, pred TV ekranima usvojenim stereotipima i predrasudama.
Ali, da me krivo ne shvatite, Veličković ne štedi niti svoje sunarodnjake pa kroz usta tog Britanca izlaže mnoga njegova precizna i točna viđenja naših mana, slabosti i negativnosti, koje vrlo eksplicitno ogoljuje do srži. E sad, ma koliko to bogohulno našim domaćim zapjenjenim ognjištarcima zvučalo, osobno u autorovoj eksplikaciji mana vlastitih suplemenika ne vidim izdajništvo nego nešto sasvim suprotno - dokaz njegova nepatvorena domoljublja, koje, za razliku od našeg, ne živi u zabludi da će problemi zatvaranjem očiju pred njima, izvjetriti.

Knjiga je odista bremenita britkom ironijom koja djeluje u više smjerova i na više razina. Tako osim istovremenog, već spomenutog ironiziranja onih koji snalažljivost cijene više od poštenja i znanja (Mi), ali i onih tvrdoglavih u svojim zabludama (Oni) Veličković parodira i žanrovske postulate epistolarnog romana, što se ogleda u homoseksualnoj orijentaciji autora pisama, ali i jezične bosanske standarde ("prevoditeljska" napomena na kraju romana). Međutim, ironija i duhovitost povremeno poprimaju tamnije, tragičnije tonove kroz stranice surova realizma, koje nam donose do boli autentičnu sliku o teškom stanju današnje post-daytonske Bosne, a čime postaje razvidno da je trend neorealističke proze zahvatio i naše susjede.
Knjiga je to razorna za predrasude, i njihove prema nama, ali i vice versa (čime je uspješno izbjegnuto moralizatorstvo, zamka zauzimanja strana i postignuta ravnopravnost, naravno samo psihološka između inače krajnje ekonomski i socijalno neravnopravnih) što autor umješno postiže jednostavno nam ih iz stranice u stranicu gurajući pod nos, da bi se tako svaki čitatelj osobno suočio sa vlastitim demonima zabluda i predrasuda.

A na kraju se ispostavlja da, iako tim brojnim bjelosvjetskim birokratima boravak na Balkanu predstavlja samo dobru tezgu i crticu u curriculum vitae koja omogućuje unosnije naknadno uhljebljenje, i oni ipak s vremena na vrijeme moraju pretrpjeti i pokoju kolateralnu štetu. Tako naš tankoćutni Sahib podliježe primordijalnom, primitivnom i bestijalno-mužjačkom šarmu Balkana, za koji se toliko zakačio da se nakon Bosne upućuje u samo srce tame - Srbiju. A zadnje stranice nam donose i , vjerujem za mnoge čitatelje prilično šokantan eksplicitni opis homoerotske ljubavi, nakon čega postaje jasna najoštrija Veličkovićeva strelica ironije sadržana u nimalo slučajnom odabiru imena likova: dok je Britancu ime Sahib, njegov vozač, član lokalne zajednice nosi vrlo slično, a suštinski sasvim različito ime: Sakib...

P.S. Možda malo prestrogo - netko će reći, ali najvišu ocjenu knjizi ne dodjelih isključivo iz razloga što Veličković povremeno kroz roman šverca i neke davno potrošene i izlizane viceve (npr. onaj o Titovom testisu ili o sarmi kao kuhanom ćevapu u kupusu). A mada je podnaslovljena 'Impresije iz depresije', nakon čitanja u recipijenta ni u kojem slučaju nisu moguće depresivne impresije, jer su stranice doslovno pretrpane dobro nam poznatim bosanskim smijanjem na vlastiti račun

(Napisao: Božidar Alajbegović, ožujka 2003.)


*********

Za kraj, evo još malo Veličkovića :


Bosna (by Nenad Veličković)

Bosna je zemlja prepuna čari, minskih polja i mutne vode
brda joj kite rovovi stari, nad njima silni Apači brode.
Čini se to je zagađen kraj gdje vlada samo "otmi" i "daj".
Srušene kuće svečano ćute, u mirnoj sjenci bez starog krova
oružje tapa niz tajne pute, a obnoć pere prljava lova.
Pa ti se čini, u momentu, igraju kile u Parlamentu.
A dileri, uz dobru drogu, tableta trista i špricu mnogu
od Bosne Zapad napravit mogu.
I duh evropski tu puni torbe - izvlači korist iz pretvorbe.
U preduzeća ulaže stara, uz masne kamate, brdo para.
Lijekove stare i hranu tuši, i opran novac uz jagnje suši.
U gori stabla leže ko živa, niz njih se kiša kisela sliva.
Dok pod njom gori i najmanji list.
U Parlamentu sjajna ko srma, znojava glava zakonom drma.
I pravi prvi profit čist.
Na kraju gledaj, dolar se smije.
Ko da nas nikad ni bilo nije.

KRITIKA : Toni Morrison - 'Ljubav' (Profil, 2004.)

Toni Morrison prva je Afroamerikanka i tek osma žena nagrađena Nobelovom nagradom za književnost (1993). «Ljubav» je njezin osmi roman, a radnja mu se vrti oko Billa Coseyja, milijunaškog gatsbyjevskog vlasnika uspješnog hotela. Iako je već 25 godina mrtav, Cosey je još uvijek vrlo živ i prisutan u životima Oprez, svoje druge žene s kojom se oženio kada joj je bilo 11 (a njemu 52!) i Christine, svoje unuke, Oprezine vršnjakinje i najbolje prijateljice sve do dana njezinog vjenčanja, kada se njihovo prijateljstvo pretvara u obostranu doživotnu mržnju.
Oprez i Christine, obje u sredini svojih 60-ih, sada žive zajedno u istoj kući; Oprez kao nasljednica Coseyjeva imetka obitava u prostranom stanu na katu, a Christine, zbog neimaštine osuđena na ulogu Oprezine kuharice, nastanjuje skučeni prizemni apartman. Iako blisko usmjerene jedna na drugu, njih dvije ne komuniciraju, a Toni Morrison nam stranicu po stranicu, kroz višeglasje raznih protagonista (članova obitelji, sumještana ili Coseyjevih zaposlenika) postupno otkriva historijat njihova odnosa i razloge mržnje. Autorica to čini tako da najvažniji segmenti priče bivaju samo ovlaš dotaknuti i tek naslućeni, a potpuno se razotkrivaju na kraju kada se fragmenti stapaju u cjelinu i priča biva zaokružena na iznenađujući, neočekivan način, brutalno razobličujući patologiju odnosa u jednoj obitelji.

Iako najmanje zastupljen, okosnicu romana tvori pripovjedački glas L, bivše šefice kuhinje Coseyjeva hotela koja u romanu preuzima ulogu grčkog kora, uvodeći nas u priču, povremeno u nju intervenirajući i na koncu je suvereno zaključujući. Ostali pripovjedački glasovi (Oprez koja svoja sjećanja prepričava tajnici Mlađoj kako bi se sastavila knjiga o njezinu životu te svjedočanstva Christinine majke May, bivšeg Coseyjeva ribičkog sudruga Sandlera i njegove supruge Vide) svaki iz svog kuta otkrivaju jedan veo obiteljske tajne (ali i svoju životnu priču), ali su tu prvenstveno zato da smjeste priču u društveno-socijalni kontekst vremena, prostora, spola i rase.
Premda je Toni Morrison temama spola i rase zaokupljena kao i u svojim ostalim djelima, ovdje su ipak u drugom planu, a naglasak stavlja na stalnu koegzistenciju i suodnos ljubavi i mržnje te na neprimjetnu, tanku opnu između njih; na onaj kratki koračić koji je potreban da se ljubav izopači i pretvori u svoju suprotnost. Osim odnosa Oprez i Christine jedne prema drugoj te prema Coseyju, autorica u roman uvodi i ljubavnu priču Sandlerova unuka Romena i Oprezine tajnice Mlađe, a ta ljubav - neprestano na rubu perverzije - brutalnošću apostrofira temeljni motiv romana (suodnos ljubavi i mržnje), ali i zrcali karakter podneblja kojega su oboje ljubavnika produktom i dijelom.

Za razliku od Mlađe koja djeluje impulzivno i instinktivno te naginje autodestrukciji (jer uslijed svoga mučnoga životnog iskustva jednostavno ne zna za drukčije), Romen je heroj priče i nositelj vjere u bolje sutra, a njegovim odnosom s djedom autorica kontrapunktira relaciju Christine i Oprez i naglašava neprocjenjivu važnost dobre komunikacije i bliskosti.

Čestim izmjenama pripovjedačkih glasova i neprimjetnim prelascima iz jedne vremenske razine u drugu autorica usložnjava rukopis, što od čitatelja zahtijeva neprestanu pažnju, ali ga i nagrađuje baroknom izdašnošću te tematskom i strukturalnom kompleksnošću narativnog tkiva. Pripovjedalačku polifonost Toni Morrison izabire kao apologiju i hommage drevnoj usmenoj književnosti, a njezin je iznimno zahtjevan i kompleksan rukopis vrlo bogat metaforikom i simbolikom i premrežen mnoštvom biblijskih i mitoloških referenci i parafraza. Svoje štivo - garnirano nešto mračnijom i brutalnijom, gotičkom verzijom magičnog realizma te etnički i regionalno obilježeno i prepuno lokalnih folklornih konotacija - Toni Morrison uspijeva izdići do razine univerzalnog i općeg, zrcaleći kroz priču o sudbini jedne obitelji iskustvo velikog dijela cijele etničke zajednice.

(Napisao: Božidar Alajbegović, lipnja 2005.)

Ovoga puta nevezano za književnost, ali oprostit ćete, nijesam mogao odolit'...

O čemu se radi saznajte ovdje.

Od 21.-23.srpnja 2006. u Novom Vinodolskom održat će se drugi po redu Festival urbane lirike FUL

Sudjeluju :

- Branislav Oblučar – laureat Goranovog proljeća 2006.
- Dorta Jagić – laureat Goranovog proljeća 2002., članica HDP
- Tomica Bajsić – laureat Goranovog proljeća 1999.., član HDP
- Hrvoje Jurić – laureat Goranovog proljeća 1998.
- Asja Bakić – pjesnikinja iz Tuzle, BiH
- Stanka Hrastelj – članica Slovenskog društva pisaca, dobitnica nagrade za prvijenac 2005.
- Marcello Potocco – član Slovenskog Društva pisaca
- Nikola Petković – pisac i publicist iz Rijeke, član Hrvatskog društva pisaca
- Darija Žilić – književnica i književna teoretičarka iz Zagreba,
- Vjekoslava Jurić – tribina Jutro poezije
- Vlasta Vuk – tribina Jutro poezije
- Ljiljana Dimova – tribina Jutro poezije
- Zvonko Kvaternik – tribina Jutro poezije
- Hasan Džinić – Džino – tribina Jutro poezije
- Neven Dužević, kantautor iz Zagreba
- Srđan Depolo, kantautor iz Rijeke

**********

PROGRAM II. FUL-a, 21-23.07.2006. Novi Vinodolski

Petak, 21. 07. 2006.

- 20h Atrij Srićine kuće – Otvorenje Festivala
- Predstavljanje svih prisutnih pjesnika i čitanje poezije dok svijeće ne sagore

Subota, 22. 07. 2006.

- 12h Atrij Srićine kuće - okrugli stol „Mlađe pjesništvo“ – moderatorica Darija Žilić
- „Bookfest“ prodaja knjiga, fanzina i cd-a pred Srićinom kućom
- 20h Atrij Srićine kuće – „Poet party“ čitanje uz sudjelovanje publike
- Kantautorski dvoboj Dužević – Depolo
- Nakon ponoći nastavak druženja na plaži za izdržljive

Nedjelja, 23. 07. 2006.

- zajednički piknik svih sudionika FULa na plaži
- konferencija za tisak
- ispraćaj sudionika do slijedećeg ljeta.

Najveća hrvatska Internet knjižara Superknjižara redizajnirala svoje web stranice (vidi ovdje) , a najveći domaći Internet antikvarijat KnjigaJeKnjiga se preorijentirao na publicistiku (vidi ovdje).

Gawrun poziva u četvrtak u 20:00 u Booksu
na urnebesni glazbeno-literarni spektakl.

Nastupaju :
Tobitj-Tobitj
Goran Bogunović Gawrun
Legolina
i Gawrunov brat, koji nema blog ali ima glas (navodno).

Svi u Booksu na čitanje i sviranje!!!

Jedan od najvažnijih suvremenih mađarskih pisaca Péter Esterházy nizom je svojih djela oduševio čitateljstvo u više od dvadeset zemalja. U Hrvatskoj je do sada objavljeno 6 njegovih knjiga (šest u izdanju Frakture, i još dvije u izdanju Disputa : 'Žena' i 'Pomoćni glagoli srca', op.K.moljac), a posljednja u nizu je 'Poboljšano izdanje' svojevrsni dodatak ili nastavak njegovom najvažnijem romanu 'Harmoniji caelestis'

U 'Poboljšanom izdanju' Péter Esterházy zadivljujućom osobnom hrabrošću, ispisuje možda istovremeno i najljepše i najpotresnije stranice u suvremenoj europskoj književnosti. Nakon što je u 'Harmoniji caelestis' ispisao jedinstvenu povijest svoje obitelji, svoga oca, upravo u vrijeme objavljivanja svojeg magnum opusa Péter Esterházy saznaje da mu je otac bio agent mađarske komunističke tajne službe. U vrijeme svojeg najvećeg trijumfa, kada ga kritike zasipaju hvalospjevima, Péter Esterházy hodočasti u arhiv i iščitava dojave svojega oca. Rezultat tog, tužnoga istraživanja roman je 'Poboljšano izdanje'. To je roman koji jasnije nego li bilo koji dokument otkriva sav užas i strepnje življenja pod komunizmom, sve pore društva i obitelji u koje se uvukla partija i koje je nemilosrdno razgrađivala. Uza sve to 'Poboljšano izdanje' svojom literarnom vrijednošću nadilazi osobnu tragediju. Prepun tuge i boli roman pokazuje kako se teško suočiti sa sobom i svojom prošlošću, ali da je to moguće, da se može doživjeti pročišćenje i pri tom ne ostati uprljan sačuvavši ljubav prema ocu.

"U ovoj drami mitskih razmjera ne ubija Edip Laja, već očeva ostavština prijeti da će proždrijeti sina. On je međutim sebe i svoju ljubav prema ocu spasio - pomoću radikalne iskrenosti i netremičnog pogleda na užas."
Die Welt

"Veličinu ove knjige moguće je shvatiti tek nakon što se pročita Harmonia caelestis, koju se istovremeno drži u drugoj ruci radi usporedbe, kao što čini Esterházy u svome Poboljšanom izdanju. Zapanjujuće je što sve rasvjetljuju određene dojave u doušničkom izvještaju. Sada tek znamo zašto se “moj dragi otac” odavao piću i izvanbračnom ženskom društvu, zašto se tako često, svjesno ili nesvjesno, opirao egzistencijalnim pitanjima."
Berliner Zeitung

Na Internet adresi http://bunker.orgfree.com/ smjestio se književni web art projekt 'Bunker'. Radi se o prije nepuna dva mjeseca pokrenutom internet književnom časopisu u kojemu je dosad objavljeno pregršt kratkih priča 6 književnika mlađe generacije (Tamara Lujak, Marko Car, Milan Mijatović, Zoran Ilić, Marko Vidojković i Eugenio Fočić), od kojih su petoro građani prijateljskog nam istočnog susjeda, dok je jedan (E.Fočić) naše gore list.

Osim proznih uradaka mladih autora, časopis krase i brojne art-fotografije, a tu je i nezaobilazni forum s temama o književnosti, ali i filozofiji, politici, umjetnosti... te knjiga utisaka.

Bunker sadrži i svojevrsni podsajt nazvan 'Press Bunker' koji donosi biografije zastupljenih autora te intervjue koje su davali raznim medijima i ostale vijesti vezane uz aktivnosti tih mladih književnih entuzijasta.

Elem, svi pod hitno u Bunker po porciju dobroga štiva...

'POLARNA SVJETLOST'
Jennifer Donnelly
roman
izd. Algoritam
prijevod: Mirjana Valent
ilustracija: Vito Česmadžiski
stranica: 306
uvez: tvrdi

Mattie Gokey je šesnaestogodišnjakinja suočena s teškim životnim odlukama. Nakon majčine smrti, na nju je pao teret odgoja mlađih sestara na očevu imanju koje jedva sastavlja kraj s krajem. Istodobno je salijeće Royal Loomis, privlačan no prilično nezanimljiv prosac.
Mattie zna da je primljena na studij kreativnog pisanja na koledžu Barnard u New Yorku, pa će preko ljeta raditi kao služavka u otmjenom hotelu u Adirondacksu i od zarade će – ako joj to život dopusti – platiti školarinu. Mattie više od svega voli riječi: riječi koje piše, riječi koje pamti, riječi koje joj pružaju način da preživi okrutnu stvarnost koja je okružuje, riječi koje ponajčešće ostaju duboko zapretene u njoj. A onda joj, jednoga dana, u ruke dopadne svežanj sudbonosnih riječi – zbirka pisama koju joj povjerava mlada žena po imenu Grace Brown, netom prije no što će poći na plovidbu čamcem, na kojoj će se utopiti.
Godina je 1906., a zagonetna pogibija Grace Brown isti je onaj istiniti događaj koji je već nadahnuo Theodorea Dreisera da napiše 'Američku tragediju', ekraniziranu u filmu 'Mjesto pod suncem'. U 'Polarnoj svjetlosti' Jennifer Donnelly sa stoljetne razdaljine poseže za istim motivom kako bi snažno ocrtala siromaštvo, rasizam i feminizam s početka dvadesetog stoljeća. Mattie iskrenim i lucidnim riječima snažno ocrtava svoj svijet, tako različit od stvarnosti s kojom se suočavaju njezini današnji vršnjaci. Ona svjedoči patnjama i smrti iz blizine kakva se više ne susreće često.

'Polarna svjetlost' odmah je po objavljivanju postala omiljeno štivo i jedna od rijetkih suvremenih knjiga uz koje se nevolje i radosti jednog davno izgubljenog svijeta doimaju stvarnima poput sadašnjosti.
Prijevod romana 'Polarna svjetlost', dobitnika brojnih prestižnih nagrada (Carnegie Medal, L.A. Times Book Prize, The Borders Original Voices Prize, Michael L. Printz Honor i De Gouden Zoen Honor, knjiga godine po izboru Publishers Weeklyja, Booklista i The Timesa) potpisuje Mirjana Valent, a ilustraciju na naslovnici Vito Česmadžiski.

Zbog neredovitih uplata Ministarstva kulture redakcija 'Zareza' obavještava svoje čitatelje da ne zna kad će se, nakon predviđene ljetne stanke, sljedeći broj 'Zareza' pojaviti na kioscima.
Naime, unatoč potpisanom ugovoru, Ministarstvo je u prvoj polovini godine na račun 'Zareza' uplatilo samo jednu četvrtinu predviđenog iznosa.

Na svojim web stranicama Ministarstvo kulture RH objavilo je pregled naslova kojima će tokom tekuće godine biti udijeljene potpore.
Cjelovit spisak pogledati možete ovdje i zajedno se samnom veseliti zbog skorašnjih novih knjiga Ćiće Senjanovića, M.Jergovića, R.Jarka, N.Rizvanovića, O.Spahića, I.Rajkija (dva puta), N.Rizvanovića, J.Pogačnik, L.Derkač, V.Gatala, F.Šehića, G.Cvitan, S.Bukovac, P.Raosa (dva puta), I.Brešana, M.Š.Puhlovski, Z.Ferića, itd.

Na sastanku žirija edicije ''Istok – Zapad'', održanom u Beogradu 12. jula 2006. godine, žiri u sastavu: Đorđe Despić, Gojko Božović i Tihomir Brajović, predsednik, nakon iščitavanja dve stotine pedeset devet rukopisa koji su prispeli na konkurs koji su povodom obeležavanja 140. godina osnivanja Čitališta i Biblioteke u Zaječaru raspisali Opština Zaječar i Matična biblioteka ''Svetozar Marković'' iz Zaječara, doneo je jednoglasnu odluku da u ediciji ''Istok – Zapad'' za 2006. godinu budu objavljene sledeće knjige:


1. ''Pisanje po vodi'' Dušana Gojkova i Elfride Matuč Mahulja,

2. ''Smernice'' Vladimira Kopicla,

3. ''Tvornica'' Dragane Mladenović,

4. ''Dve drame'' Aleksandra Novakovića,

5. ''Faustovski ekran'' Dejana Ognjenovića.



U najužem izboru bili su i rukopisi ''Parobrod na Senjaku'' Gorana Malića, ''Različita lica'' Aleksandra Šaranca i ''Bez velikih reči'' Miloša Petkovića.

Žiri je odlučio da dve ravnopravne nagrade u iznosu od po 2000 evra dodeli: Dušanu Gojkovu, beogradskom književniku, osnivaču i glavnom i odgovornom uredniku Balkanskog književnog glasnika „Poluostrvo“ i hrvatskoj spisateljici Elfridi Matuč Mahulja, izvršnoj urednici BKG "Poluostrvo", za roman ''Pisanje po vodi'' koji je rađen u „četiri ruke“, kao i Vladimiru Kopiclu za knjigu pesama ''Smernice''.

Žiri edicije ''Istok – Zapad'' izražava zadovoljstvo odzivom na konkurs i kvalitetom prispelih rukopisa.

Odabrani rukopisi biće objavljeni do 27. novembra 2006. godine.

Previše sam svog dragocjenog vremena na ovome mjestu već potrošio ukazajući na pifdarije Jutarnjeg lista tako da vas ovoga puta tek upućujem na ovaj link koji će vam sve razjasniti... iako je već odavno sve jasno... bar što se Jutarnjeg lista tiče.

KRITIKA : Viktor Ivančić - 'Vita activa' (Feral Tribune, 2005.)

Zadnju petoljetku hrvatske proze obilježila je tzv. stvarnosna matrica. Međutim, iako je domaća proza vrlo rado i često tematizirala porazno nam svakodnevlje, autori su u širokom luku zaobilazili uzrok koji je stvarnost činio takvom kakva jeste. A taj je uzrok, dakako, politika. Tako se ovog momenta uspijevam sjetiti tek dva romana koja u svojoj osnovi imaju kritiku Tuđmanove političke ere ('Bijela Vanesa' Srećka Cuculića i 'Gnjida' Đorđa Ličine). Viktor Ivančić svojim romanom 'Vita activa' taj preoskudan niz sada produžuje.

Za temu svog romana Ivančić uzima prisluškivanje novinara, sramotnu metodu koju je Tuđmanov režim na tom Feralovom uredniku vrlo uporno i zdušno prakticirao. Ulogu nositelja radnje autor daje agentu tajne službe Edmordu (slutnja prijetnje i straha u imenu, njem. Mord = smrt) koji za zadatak dobiva uhoditi svog poznanika iz mladosti, ''nepodobnog'' pisca i novinara oštrih oporbenjačkih stavova. Roman započinje kao špijunski triler da bi se ubrzo prometnuo u duboku psihološku studiju karaktera sluge režima, uhode. Ivančićeva je teza da uhoda, infiltrirajući se u život svoga nepodobnika, postepeno gubi svoj identitet i postaje podstanarom vlastitog života. Postupci špijuna definirani su navadama ''lovine'', špicl neizostavno postaje zarobljenikom volje onoga kojega uhodi a gubitak tih leđa iz vidokruga postaje ravan smrtnoj presudi. Kako vrijeme odmiče dužnost se pretvara u opsesiju, uhoda propušta živjeti vlastiti život, a povratak samome sebi postaje sve neizgledniji jer se intime tih ljudi u potpunosti isprepliću a uhodina vlastitost biva trajno dokinuta. Sve to Ivančić efektno dočarava kroz epizodu u kojoj, tajno švrljajući po piščevom stanu Edmord poseže u njegov ormar te oblači piščevu odjeću da bi naposljetku zaspao u njegovom krevetu...

Identificirajući se s uhođenikom Edmord sparuje mimikriju i pobunu; u njegovim se postupcima ideološki uvjetovana mržnja bori s fascinacijom, što je idealan teren za frustraciju, dodatno potenciranu vlastitom ''griješnom'' mladošću kada je sa sadašnjim uhođenikom stajao na istoj strani barikade. Istina, tek kratkotrajno, ali ipak dovoljno dugo da zbog toga, kada konačno postane slugom režima, Edmord bude primoran još zdušnije dokazivati svoju odanost novom poretku. U istoj, špiclovskoj ulozi, dakako, čime je napravio cijeli krug. Nimalo slučajno, i roman kojega uhođeni pisac piše zove se ''Krug''. Kroz ulomke tog nedovršenog romana Ivančić nas podsjeća na kronologiju Tuđmanova uspona na predsjednički tron, sugerirajući kako je ''predsjednikom svih Hrvata'' Tuđman postao uz veliku asistenciju, podršku i kontrolu UDBA-e. Ti žurnalistički fragmenti (koji predstavljaju strano tijelo u tkivu romana) danak su Ivančićevog detuđmanizacijskog poslanja i nastavak su njegovog novinarskog truda (u ovom slučaju, književnim sredstvima) na osvijetljavanju mraka Tuđmanove ''mlade demokracije''. Glede i unatoč, ne treba čuditi što je kod Ivančića ''telefon boje ptičjeg izmeta, a kravata boje usirene krvi'', ''gradske su zgrade potamnjele od smoga, s visećim dijelovima oljuštene fasade'' , ''zastave se ljuljaju i sudaraju poput podivljalih jedara u oluji'', dok su ''fleke na prljavom prozorskom staklu nalik smrskanim komarcima''... jer je Ivančić svjestan snage riječi, njihove teksture, izražajnosti i moći, a njihov pažljiv odabir otkriva i funkciju : naglašavanje sablasne, prijeteće, nelagodne atmosfere koja je karakterizirala cijeli period Tuđmanove vlasti. Takvo prevladavajuće tjeskobno ozračje romana svoju kulminaciju doseže u mučnom, obimnom, višestraničnom, zaključnom opisu smetlišta kao metafore cjelokupne državne zajednice – cloaca maxima croatica. (Inače, to smetlište koje pruža pipke i nezaustavljivo se širi u prostor grada umnogome je nalik groblju iz Saramagova izvrsna romana 'Sva imena', kao što i Ivančićev Edmord, baš poput Saramagovog Josea, katalogizira informacije o osobi kojom je opsjednut. Slučajna sličnost ili hommage portugalskom nobelovcu? ).

'Vita activa' je roman kojim se Viktor Ivančić ponovo iskazuje najupornijim (ako ne i posljednjim) higijeničarom savjesti nacije, nacije koja ima prokletu navadu vrlo kratkog, i što je još gore, selektivnog pamćenja...

(Napisao : Božidar Alajbegović, studeni 2005.)

P.S. Uostalom, zašto ne :
Ovim putem sve poklonike VIVA LUDEŽ ekipe pozivam da na svojim blogovima izraze podršku svom omiljenom "tjedniku za borbu protiv", a koji je, kako vidimo, "zaslugom" i spregom moćnika, ponovo (točnije rečeno : i dalje) u gabuli...

U komentarima na ovome blogu često se čuju njurganja, grintanja, gunđanja, zanovijetanja pa čak i teške riječi upućene raznoraznim žirijima i stručnim tijelima koja odlučuju o laureatima domaćih književnih nagrada.

Magazin zahtjevnih knjigoljubaca Op.a. i KIS svim nezadovoljnicima (po tom pitanju) omogućuju da svojim, možda i presudnim glasom, sudjeluju u odabiru najbolje domaće prozne knjige objavljene prije 10 godina, 2006.

Na ovome linku u prilici ste pregledati popis od ukupno 40 domaćih proznih naslova objavljenih 1996. godine i svome favoritu dati glas te na taj način omogućiti da se neke možebitne nepravde napokon isprave…

Sutra, u subotu 15.07.2006. u splitskom klubu Ghetto

svoj prvi rođendan slavi

book, comic & vynil shop UTOPIA

Nastupaju:

POEZIJA: Olja Savičević Ivančević & Marko Tomaš

KONCERT: Anita (ST, post rock) & Kadet (ST, post rock)

Start : 21.00 h

Svratite i uveličajte!!!

club Ghetto
Dosud 10
Split

Iako relativno mlad (rođ.1968.) Saladin Dino Burdžović već je objavio 18 knjiga, iz kojih su pojedini naslovi zastupljeni u preko trideset antologija, zajedničkih zbirki i zbornika poezije i proze. Prevođen je na mađarski, poljski, bugarski, makedonski, slovenački, turski i njemački jezik. Jedan je od osnivača i urednik kulture u bjelopoljskoj nezavisnoj reviji „Polje“. Trenutno živi u Offenbachu, Hessen, Njemačka.

Tri njegove nove priče odnedavno su dostupne za čitanje i na internet časopisu Prozaonline http://prozaonline.c-part.org što je izvrsna prigoda za upoznavanje s tim u nas slabo poznatim piscem

Hint : Prijehavši u Zagreb novog posla rad...

I ove godine Književni krug, Karlovac organizira Nagradni natječaj za kratku priču. Natječaj je otvoren do 31. listopada 2006.

Pravila natječaja:

- Na natječaju mogu sudjelovati svi državljani Republike Hrvatske.
- Prosudbeno povjerenstvo prima po jedan rad od svakog autora.
- Radovi ne smiju biti duži od pet kartica teksta i ne smiju biti uzeti kao dio iz dužeg proznog djela.
- Priče moraju biti napisane na hrvatskom jeziku i ne smiju biti objavljene.
- Radovi se šalju u tri istovjetna primjerka kuvertirano pod šifrom s rješenjem šifre u zasebnoj zatvorenoj kuverti, koja mora sadržavati: ime i prezime, adresu, JMBG, broj žiro-računa i broj telefona autora.
- Radovi se šalju na adresu:
Književni krug Karlovac, za natječaj
Banjavčićeva 8
47000 Karlovac

- Natječaj ostaje otvoren do 31. listopada 2006. godine.
- Nagrade :
1. NAGRADA 2.000,00 KN
2. NAGRADA 1.500,00 KN
3. NAGRADA 1.000,00 KN

- Izabrani i nagrađeni radovi bit će objavljeni.
- Sve ostale informacije na broj tel: 091 / 571-2842

VL: Je li vas obiteljska povijest motivirala za pisanje ovog romana?
ŠTIKS: U “Elijahovoj stolici” mnogo je autobiografskih podataka i dijelova obiteljske povijesti, no oni su razasuti u romanu, pripisani raznim likovima, čak kodirani. Obiteljska je povijest korisna piscu, no nije dovoljna za dobro pisanje. Tek ste onda, kada se razasute i počesto kontradiktorne obiteljske činjenice pretvore u pripovijest i omoguće mistifikaciju te kada je pisac spreman takvom materijalu prići s nužnom ironijom, na pravom putu na kojem ćete možda pisati (dobru) književnost. Proveo sam djetinjstvo slušajući priče ujaka, bake i teta koji su opisivali koncentracijske logore u Italiji u koje su ih iz Dalmacije odveli Mussolinijevi fašisti. Ne Talijani, nego fašisti. Razlika je bitna i njoj su me učili. S očeve austrougarske strane postojala je odsutnost priče o obiteljskoj povijesti. Otkrivati tu neizgovorenu povijest značilo je nagnuti se nad vrtoglavi bunar srednjoeuropske povijesti. S jedne strane, herojska priča o borbi za socijalnu pravdu i otporu, a s druge nedostatak pripovijedanja o drugoj vrsti preživljavanja, koja se ticala propasti jezički i etnički miješanog trgovačkog građanstva. Kada usporedim te dvije linije, jasno je da je Sarajevo bilo prikladno mjesto, možda i jedino, gdje su se kulturne i svjetonazorske razlike mogle izmiriti i proizvesti upečatljivo djetinjstvo.

VL: Iz Sarajeva ste otišli kao izbjeglica. Kada ćete se vratiti i u kojem svojstvu?
ŠTIKS: Kao i brojne druge Sarajlije i ja se vraćam u Sarajevo svake godine kao da odlazim na neko intimno hodočašće. Sarajevo je grad moga djetinjstva koje sam u osobnoj mitologiji pretvorio u zlatno doba, koje kao i u svakoj mitologiji prethodi katastrofi i izbjeglištvu. Povratak se i u mom slučaju sapliće o tu osobnu mitologiju, o gradove (Zagreb, Pariz, Chicago), u kojima sam živio posljednjih 14 godina, te o stvari praktične naravi koje se tiču školovanja ili posla. Možda je ovaj roman koji govori o opsadi Sarajeva i Sarajevu samom, neka vrsta potvrde da Grad, kao u Kavafisovoj pjesmi nosim i dalje u sebi. U Sarajevo se želim nastaviti vraćati u svojstvu građanina i građanina države čija je prijestolnica. Ništa više i ništa manje od toga.

VL: Mislite li i dalje da netko tko je jednom bio izbjeglica uvijek ostaje izbjeglica?
ŠTIKS: Taj se motiv provlači kroz oba romana i očito je pitanje na koje i dalje tražim odgovor. Moguće je rješenje ponudila francuska spisateljica H. Cixous u razgovoru s Jacquesom Derridom, igrajući se sličnošću između francuskih riječi nos blessures (naše rane) i noblesse (plemstvo). Po njoj, naše rane postaju naše plemićke titule (nos titres de noblesse). Takve “počasti”, koje nitko ne priželjkuje, imaju nezgodnu osobinu da ih je nemoguće odbiti i, dakako, oduzeti.

VL: Novi roman je i roman o identitetu. Kome pripada čovjek? Roditeljima, gradovima, zemlji, kulturi?
ŠTIKS: Roman propituje problem identiteta, iako je sam pojam istrošen. Kod nas se, a ne i samo kod nas, složeni problem osobnog identiteta svodi na pitanje etničkog ili vjerskog podrijetla. Dominantni nacionalistički diskurs upravo tu nalazi rješenje, kao i uputu za društveno i političko djelovanje. Moj se roman kroz život jednog čovjeka, našeg suvremenika, pokušava uhvatiti ukoštac sa sukobom između podrijetla, krvne srodnosti i kolektivne pripadnosti i neponovljivih putanja naših vlastitih sudbina.

VL: U romanu znalački opisujete Beč?
ŠTIKS: U Beču sam boravio tri mjeseca krajem 2000., gdje sam se zbližio s tim čudnovatim gradom mračne povijesti. Upravo tamo sam odlučio otići u Pariz. Beč me zaveo i natjerao da se u njemu ne zadržim. Kada sam stigao u Beč, na recepciji hotela stajala je djevojka iz Slovačke koja je na tečnom njemačkom recepcionarki slovkala složeno slavensko prezime. Kada sam potom mucajući njemački pokušao objasniti što želim, recepcionarka me gledala podozrivo, no čuvši prezime, veselo je rekla, namignuvši mi: - Napokon jedno normalno prezime!

Izvor: Večernji list, 11.07.2006.
Razgovarao : Denis Derk

Nevjerojatan trolist koji čine Bill Drummond, jedan iz dvojca koji se zvao KLF i čovjek koji je spalio milijun funti, Mark Manning, poznat kao Zodiac Mindwarp iz grupe Love Reaction, te Gimpo, veteran iz falklandskog rata, upućuje se na putovanje zbog spasa čovječanstva i unutarnjeg pročišćenja i sa sobom na Sjeverni Pol nosi sliku Elvisa Presleya.

'Kriva pamet' jest koncept svoje vrste – potraga za autentičnošću u postmodernom vremenu. Ali kakva je autentičnost moguća osim ako je svugdje u pitanju autentična neautentičnost?

Samopromaknuće u Magove koji su se vratili na svijet i Zen učitelje (koji neprekidno piju!) blasfemija je samo po sebi, a sve »autentično« što Drummond, Manning i Gimpo nalaze u Finskoj i Norveškoj jesu »globalistične«, ali ne i finske tekovine. Pa ipak, Drummondov opis klaonice sobova mučno je autentičan, a Manningov hipertrofirani igrokaz s Keithom Richardsom i Oscarom Wildeom gotovo da je moguć. Deklarirani prezbiterijanac i ateist s tetoviranim križem dugim 35 centimetara na prsima razmišljaju o suvremenoj glazbi, terorizmu novca i obrani od njega, a mnogi će čitatelji vjerojatno biti i zgroženi – mizoginija, homofobija, pokapanje rock and rolla, blasfemija svake vrste, uvršćivanje stvarnih povijesnih, ali i živih osoba u bizarne kontekste, izrugivanje engleštva i škotstva, međusobno vrijeđanje, a ono što daje opravdanje svakoj verbalnoj nepodopštini jest razorna introspekcija koja 'Krivu pamet' čini knjigom koja se ne zaboravlja.

Kako saznajem od Nenada Bartolčića (vidi ovdje), zatvorena je još jedna knjižara.
Ovoga puta u mom kraju, riječka knjižara Nova. Tako je Rijeka izgubila svoju jedinu preostalu knjižaru s dušom te je u gradu preostala još jedino dobro opremljena ali bezidentitetna i supermarketizirana VBZ-ova knjižara na Korzu.

Knjižara Nova nastavlja raditi u virtualnom svijetu, preko svoje internet inačice Sveznadar.
Kao podršku Russi i ekipi pozivam vas da zavirite na www.sveznadar.com i preko njih si nabavite štivo za plažu i(li) kauč (citat D.Šišović)

KRITIKA : Julian Barnes - 'Stol od četrunovine' (Celeber, 2006.)

U samom naslovu prozne zbirke Juliana Barnesa 'Stol od četrunovine' sadržana je i tematska okosnica svih jedanaest u zbirci sakupljenih priča. Kako u zaključnoj priči 'Tišina' saznajemo, limun kod Kineza simbolizira smrt, a za stolom od limunova drveta Kinezima je dopušteno, pa čak i obvezujuće, razgovarati o smrti. Istina, u pričama iz Barnesove zbirke smrt se rijetko izrijekom spominje, ali ona je neprestano tu negdje, u prikrajku i mislima, budući da su protagonisti svih priča ljudi poodmakle, starije dobi. Elem, Barnes u pričama tematizira starenje i sve što ono sa sobom donosi, od čangrizavosti, samoprijegora i cinične kritičnosti spram drugih, do straha od smrti, borbe s bolešću, žala za propuštenim i prkosnog nepristajanja na kraj koji je svakim danom sve bliži.

Kao što nas je u nizu prethodnih izvrsnih djela već navikao, Barnes se i ovdje, brodeći različitim prostornim koordinatama (od Rusije, Švedske, Francuske i SAD-a do Vel.Britanije) i vremenskim epohama (od 19.stoljeća do naših dana) maestralno poigrava žanrovima, diskursima i formom. Tako priča pisana u epistolarnom obliku ('Znanje farncuskog') smijenjuje trilogiju putovanja kroz etape ljudskog života ('Kratka povijest frizerskog zanata'), dok se kratkometražne fikcionalne epizode iz biografije ('Preporod') i autobiografije ('Tišina') poznatih umjetnika (Turgenjev, Sibelius) nadovezuju na dijaloški koncipiranu minijaturu ('Što ti svašta znaš'), ili pak dvodijelnu rekonstrukciju života proživljenog u laži ('Higijena'). Lažima se u životu teško othrvati pa su one i u osnovi više Barnesovih priča, bilo u obliku samozavaravajućih laži prema samome sebi ('Priča o Matsu Israelsonu') ili kao laž prema dragome drugome ('Higijena'), dok se u priči 'Što ti svašta znaš' obe spomenute vrste neiskrenosti prožimaju i nadograđuju. Iako uglavnom ne vjeruju u zagrobni život, kod svih vremešnih Barnesovih protagonista strah je od smrti konstantno i snažno prisutan, a oni se protiv nje bore na razne načine, bilo da se poput ostarjelog bonvivana u priči 'Kora' odlučuju asketski suzdržavati od poroka, ili pak idu u drugu krajnost, poput lika iz 'Zaštitna mreža' koji u 81. godini napušta suprugu i seli se k dvadeset godina mlađoj ljubavnici. Dok u prvom slučaju protagonista vodi strah od možebitne skorašnje kazne zbog grijeha i neumjerenosti iz prošlosti, potonji je slučaj dojmljiv primjer žala za propuštenim i nemirenja sa sve izvjesnijom neizbježnom neminovnošću.

Dok kao najduhovitiju prepoznajemo priču 'Budnost' gdje zaljubljenik u glazbu, bijesno se osvećujući ljudima koji kašlju i buče na koncertima, samome sebi onemogućuje uživanje u glazbi, najnježnija i u svojoj ukupnosti najuspjelija svakako je 'Priča o Matsu Israelsonu'. Dok u prvospomenutoj priči Barnes oko jedne zgodne dosjetke virtuozno gradi štoriju o staračkoj čangrizavosti i netrpeljivosti, u 'Priči o Matsu Israelsonu' on zapanjujućom uvjerljivošću rekonstruira cijelu jednu vremensku epohu i umješno dočarava život zajednice u malenoj zatvorenoj skandinavskoj sredini, kroz potresnu i nježnu priču o jednoj neostvarenoj, prešućenoj ljubavi koju protagonsti sa sobom odnose u grob. Uz tu, najdublje se u sjećanje urezuje priča 'Kratka povijest frizerskog zanata'. U njoj Barnes u formi triptiha, kroz tri posjeta frizerskom salonu raščlanjuje cijeli jedan dajdžestirani životopis, suptilno nam otkrivajući različite razvojne etape karaktera jedne ljudske jedinke - od dječje prestrašenosti, preko mladalačke buntovnosti pa sve do staračkog cinizma - istovremno nas podsječajući i na socijalno-društvene mijene koje su protokom vremena uslijedile.

Zbirka 'Stol od četrunovine' pisana je u postmodernističkom duhu, što se osobito osjeća u dvije priče. U 'Preporodu', preuzimajući ulogu ciničnog komentatora Turgenjevljevih autobiografskih, ljubavnih ispovjedi Barnes otvoreno intervenira u tekst, dok u priči 'Znanje francuskog', kroz pisma koja ostarjela, ali prilično vitalna, lucidna i duhovita stanarka "Doma za starež" isporučuje na njegovu adresu, on posredno i samoga sebe čini dijelom rukopisnog tkiva (usput apostrofirajući i svoju poznatu frankofiliju). Iako posvećene Thanatosu i premda sa ostarjelim i prilično onemoćalim protagonistima, ipak je i Eros u pričama vrlo prisutan. U priči 'Preporod' Barnes ismijava samoodricanje, ustezanje, posezanje za eufemizmima i prešućivanje 'bitnoga' u 19.stoljetnoj književnosti, nazivajući taj period 'kurcobojaznim', no, Turgenjevljevom vremenu naposljetku ipak priznaje i određene čari i argumente u prilog. Jer, kako kaže, 'ako mi znamo više o zadovoljenju požude, oni su znali više o žudnji...očaju...sjećanju', odnosno, 'ako mi znamo više o seksu, oni su znali više o ljubavi'. Iako 'to' više uglavnom ne rade (osim dva izuzetka u pričama 'Higijena' i 'Zaštitna mreža'), vremešni Barnesovi junaci rado se i često 'toga' prisjećaju (ponekad i protiv svoje volje – priča 'Apetit'), a te reminiscencije, kako to obično biva, otkrivaju mnogokoju nevjeru, a među njima čak i poneku - istospolnu.

Paradoksalno, iako mnoge priče završavaju smrću protagonista ili nagovješćuju takav kraj, Barnesu uspijeva rukopis ne učiniti morbidnim niti depresivnim, dojmljivo nas transferirajući gdje sami još nismo kročili. Kao ni autor, uostalom. Tako čak i najbolnija priča ('Apetit') u kojoj se beletrizira nepostojanost i krhkost tijela i borba s teškom bolesti, čitatelja ostavlja pod dojmom punine života i određene životne radosti, u smislu prevlasti duha nad posustalom tjelesnošću.
Ukratko, još jedno remek-djelo od ponajboljeg suvremenog britanskog prozaika...

(Napisao : Božidar Alajbegović, svibnja 2006.
objavljeno u Vijencu, broj 322, 06.srpnja 2006.)

Izašao je novi broj Književne republike, časopisa za književnost, godište IV, ožujak – travanj 2006. Izdavači su Hrvatsko društvo pisaca i Profil, a časopis uređuju Velimir Visković (glavni i odgovorni urednik), Branimir Donat, Tonko Maroević i Sibila Petlevski.

Broj sadrži veliki temat posvećen Vladanu Desnici, a cjelovit sadržaj pogledati možete ovdje.

"Čime se zapravo mjeri ljubav? Potpunošću? Ili odanošću? Ili veličinom čežnje? Ili prisnošću? Što je potpunost? Dokle seže odanost? Dati život za drugoga. Biti iskren prema njemu. Biti uz njega kad pati… Ne povrijediti ga ni riječju. Imati strpljenja. Umjeti slušati. Umjeti shvatiti i ono što se čini neshvatljivim. Umjeti čekati. Umjeti oprostiti. Što je prisnost? Sigurno postoji više stupnjeva prisnosti, a koji je najviši, najdragocjeniji, to ne znam reći."
Tijekom jedne prijelomne godine svoga života, evangelički svećenik Daniel Vedra ipak će naći odgovore na mnoga svoja pitanja i sumnje, kako u pogledu ljubavi, tako i vjere.
Osim što je bolno precizna slika dramatične ljubavne priče, 'Posljednji stupanj prisnosti' je i izvrsna psihološka studija ljudskih odnosa – bračnih, obiteljskih, prijateljskih, ljubavničkih... Radnja se događa početkom 1990-ih, u postkomunističkom Pragu, u kojem još pomalo u ljudima žive ostaci komunizma, pa postoji rasap u vrijednostima: težnja za materijalnim dobrima ne može ispuniti duhovnu prazninu. U trenutku krize nakon majčine smrti, Daniel Vedra preispituje svoj odnos sa ženom i djecom, a posumnja i u to da je dobar svećenik. Kad upozna lijepu udanu arhitekticu Barbaru i upusti se s njom u strastvenu ljubavnu vezu, Vedra pomisli da je ona osoba s kojom može ostvariti posljednji stupanj prisnosti.

"Je li vođenje ljubavi posljednji, najviši stupanj prisnosti? Čovjek može voditi ljubav s kim bilo (iako to nikad nije bio moj slučaj), ali je li to najveća prisnost? Najviši stupanj prisnosti – to je sposobnost da se nekome potpuno vjeruje, dakle mogućnost da se povjeri sve, i ono najskrovitije, i ono što čovjek taji sam pred sobom. Ne lagati ni o onome o čemu čovjek sam sebi laže..."

Ivan Klíma, rođen 1931. u Pragu, autor je osam romana, devet drama i desetak zbirki priča, a piše i eseje te knjige za djecu. Točno 20 godina, od 1970. do 1990, u svojoj je domovini bio zabranjen, no za to je vrijeme u svijetu postao jedan od najpoznatijih i najprevođenijih čeških pisaca. Djela su mu prevedena na tridesetak jezika, a nakon zbirke priča 'Ljubavnici za jednu noć', na hrvatskom imamo i jedno od njegovih romanesknih remek-djela.

Kao što znamo, Porto je ove godine bio finalist Večernjakovog natječaja za kratku priču.
Sudeći prema kvaliteti nove priče koja mu je danas u sklopu istog natječaja objavljena na Večernjakovom webu, ponovni plasman među najboljih 10 je siguran.

Uostalom, Portovu priču pročitajte ovdje pa prosudite sami...

KRITIKA : Peter Pišt'anek : 'Rivers of Babylon' (AGM, 2004.)

"To je jednostavno. Na dražbi ćemo ići na bilo koji iznos kako bismo Ambassador kupili. Onda ćemo dati izdati kupoprodajni ugovor, a u isto ćemo vrijeme dati zahtjev za odgodu isplate kupovne cijene. Par dana će biti dovoljno i nitko u tome neće vidjeti ništa čudno. S tim izdatim ugovorom ćemo poći u Austriju i u prvoj banci dobiti zajam. Na hipoteku, razumijete? Hipoteku ćemo dati staviti na hotel Ambassador. Kao dokaz da taj kapital pripada nama pokazat ćemo im kupoprodajni ugovor. Sa zajmom ćemo se vratiti i platiti kupovnu cijenu. I hotel će biti naš!”

Zvuči poznato, zar ne? Ulomak je to iz romana Rivers of Babylon kojega je slovački književnik Peter Pišt'anek objavio, pazite sad dobro, 1991. godine, a u citiranom ulomku fiškal obrazlaže na koji se način najlakše dokopati skupe nekretnine (u ovom slučaju bratislavskog hotela) bez i jedne k(r)une u džepu. Eto, kao što vidimo, krivac za “hrvatsko pretvorbeno-privatizacijsko čudo” ilitiga "tajkunizaciju" jedan je slovački književnik, a vlastodržačku garnituru iz devedesetih više ne možemo prozivati kako ništa osim M.Budaka ili Aralice nisu čitali. Jesu, jesu, i te kako, pa čak i Slovake u izvorniku, čije su ideje potom marljivo provodili u praksi.

Šalu nastranu na stranu, recimo ponešto i o samome romanu. Vrijeme u koje je radnja smještena ( “ma jebite se devedesete, vas mogu jedino psovati ...” by Đ.B.) mnogima se od nas (ali i Slovacima) nemilosrdno poigravalo. Pa je tako njima dodijelilo Mečiara, a nama ... znamo već koga. Daklem, sve vam je jasno, Slovačka 1991., “željezna zavjesa” je pala, okovi stege popucaše, stari sustav vrijednosti zameo je vjetar, a interregnum, idealan za “snađi se druže” politiku, otvorio je apetite mnogima.

U svemu tome Pišt'anek je promptno prepoznao bogomdanu građu za svoje pero staviti u pogon, i slovačku tranzicijsku realnost dočarao je, istina - pomalo karikirano (prvenstveno se služeći hiperbolama), ali krajnje otvoreno, bez dlake na jeziku, kako se to kod nas tek Feral usuđivao. Do apsurda dovodeći nezajažljivost pojedinaca i ironično se poigravajući prokušanim Bildungs-receptima iz mafijaških filmskih saga, Pišt'anek za nosećeg protagonista uzima Racza, ignoranta i primitivca koji iz sela u grad dolazi u potrazi za poslom, da bi kroz nekoliko mjeseci od ložača u hotelskoj kotlovnici dogurao do položaja vlasnika (ne samo kotlovnice nego cijelog hotela!) i bossa bratislavskog podzemlja. Kakvim mu ludim načinom to uspijeva, otkriti vam nemam namjeru, ali se pripremite za krajnje otkačenu fabulu krcatu gomilom bizarnih likova, crnohumornih elemenata i grotesknih, urnebesnih situacija.

Bivša Jugovina očito nikako ne bijaše krajnji istočni eksportni domet Magnus i Bunker stripovlja, jer alanfordovskim duhom odiše ama-baš-svaka od 340 stranica ovoga romana, koji je, na moju veliku radost, tek prva knjiga Pištanekove trilogije. (Kruno L., nemoj da predugo čekamo!)

Konačno, vrlo zanimljivo bilo bi, i jeste, Rivers of Babylon staviti u korelaciju sa tzv. stvarnosnom prozom u Rvata, i zaključiti kako, svim svojim hiperbolama i pretjerivanjima unatoč, po socijalnoj autentičnosti svoga štiva Pišt'anek cijelu ergelu hrvatskih “kritičkih mimetičara” za bar dva koplja šiša (iznimke su Robi K. i tek povremeno Tomić u svojim kolumnama, ali oba slučaja, po nekima, ionako niti nisu književnost).

Tko je od naših prozaika, koji se toliko vole dičiti i busati “stvarnosnošću” svoga pisma, na tako eksplicitan način ogolio primitivizam, ukazao na dominaciju bezobraštine i prostakluka i na njihovu tranziciju u sferu poželjnog i probitačnog? Je li se itko, kao što to ovaj Slovak još 1991.čini, pozabavio penetracijom rurala u urbano i posljedicama toga; i konačno, zašto se kod nas još uvijek nitko ne usuđuje zbilju opisati onakvom kakvom ona uistinu jeste, pa npr. korumpiranost, poput sarkastičnog Pišt'aneka, pretpostaviti znanju, a oportunizam i pragmu moralu i dosljednosti.

Ako je ičim obilovala hrvatska zbilja devedesetih obilovala je upravo sirovinom takve vrste. Ni danas, nažalost, nije puno drukčije, ali naši tzv.“novi realisti” to još uvijek ne vide.

(Napisao: Božidar Alajbegović, lipnja 2004.)

Ovo je link na kojemu ste u prilici pročitati pismo Branka Čegeca Upravi za knjigu i nakladništvo Ministarstva kulture, a u kojemu Čegec odgovara na niz netočnosti koje je rečena Uprava iznijela u reakciji na intervju sa Zvonkom Makovićem, objavljen nedavno u Feralu.

Poštovani čitaoci, dragi saradnici,

Kad smo počeli sa objavljivanjem Balkanskog književnog glasnika u decembru 2005, znali smo da neće sve ići lako, ali, računali smo: ovakav književni časopis je definitivno potreban Balkanskom poluostrvu, snaći ćemo se – sigurno ćemo imati podršku sa svih strana. Poznati smo po dobrim književnicima i dobroj literaturi, biće dovoljno materijala za objavljivanje. Nakon svega što nam se poslednjih godina desilo, ovom regionu je zaista neophodna, makar međukulturna saradnja. Na kraju krajeva, valjda znamo probleme uređivanja jednog književnog časopisa – u odnosu na uređivanje radijskog ili televizijskog programa, dnevnih ili nedeljnih novina... koliko bi to moglo biti teško? Uostalom, kakve probleme može imati jedan elektronski časopis?
No, čovek se uči dok je živ.
Može da bude i teže.
Prvo, da li ste znali da je nemoguće registrovati književni časopis dok ne osnujete književno društvo?
I jedno i drugo, naravno, košta. I traje mesecima. Za to vreme se snalazite kako znate i umete, objavljujete brojeve na fantastičnim freeweb adresama koje se ili same od sebe gase, ili ih napadaju hakeri...
Drugo, čak i ukoliko saradnici pristanu da šalju priloge bez honorara, troškovi postoje. O ceni radnih sati autora ili redakcije ni ne govorim – to se, u ovim uslovima, verovatno i ne računa u rashod. Do današnjeg dana redakcija Balkanskog književnog glasnika nije dobila ni jedan jedini dinar (kunu, konvertibilnu marku, denar, tolar, lej, lev, lek, forintu, evro, dolar...), ni od državnog, privatnog ili nevladinog sektora, a potrošila je oko 70.000 dinara (nešto više od 820 €) samo na telefonske, internet ili poštanske troškove.
Nije da nismo tražili.
Centralna redakcija Balkanskog književnog glasnika još uvek funkcioniše u malom jednosobnom stanu u beogradskom predgrađu Karaburma. U tom stanu inače već žive tri osobe, a sad će se, na našu sreću i zadovoljstvo, pojaviti i četvrta. Ipak, kad u toku radnog vremena (od 08:00 do 22:00) „navrate“ tri saradnika, glavni i odgovorni urednik već nema gde da sedne – osim na pod. Regionalna uredništva nemaju ni toliko.
Prvi, poklonjen računar, koji smo na početku rada koristili umro je tiho, u poodmaklom dobu, ali časno i junački: uz njegovu pomoć uspeli smo da objavimo čak četiri broja Balkanskog književnog glasnika. Drugi računar, nabavljen posuđenim novcem (400 € u dinarima) ima svoje mladalačke kaprice. Kad je raspoložen – radi, kad nije raspoložen – neće ni da se uključi. Ili jednostavno „ugasi“ hard disk, kao što je poslednji put i učinio pre nekoliko dana. Matrični štampač, koji uz paklenu buku jednu stranicu A4 formata printa tačno osam minuta i dvanaest sekundi, takođe je pozajmljen. Pristojan monitor nemamo. A skener uopšte nemamo.
No, moram priznati, nije sve tako crno kako izgleda. Balkanski književni glasnik već ima zadivljujuć spisak saradnika, i tridesetak hiljada čitalaca mesečno. Prosečno, nešto više od hiljadu čitalaca dnevno. Ne znam ni za jedan specijalizovani književni list koji ima ovoliki tiraž, naročito ne na ovim prostorima. Kod nas je već „biblijsko čudo“ ukoliko kvartalno izdajete časopis u tri stotine primeraka.
Na žalost, dešavaju se i odvratne stvari: nekoliko kolega iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije – čak i iz Bugarske – mi je otvoreno kazalo da su upozoreni: „Ukoliko objavljuješ u Balkanskom književnom glasniku, ni u jednom drugom časopisu u našoj zemlji više nećeš moći. Pa ti biraj.“ Fascinantno kako tih ljudi što prete, i imaju moći da svoju pretnju ispune ima svuda kod nas i kako im svima smeta jedna balkanska, regionalna koncepcija literarne recepcije.
Jasna stvar, ima i onih koji ne žele da sarađuju sa nama jer smo za njih „kosmopolite“, „anacionalni izrodi“ – verovatno agenti nekih stranih sila koje nemaju druga posla nego da uništavaju nas, što čamimo na Balkanu.
Potom, postoje dobri autori koji odbijaju da pišu za nas, ne zbog toga što ne plaćamo honorare, već zato što za sad nemamo i štampanu verziju Balkanskog književnog glasnika. I to nisu samo sredovečni ili pisci starije generacije – ima i mladih književnika koji smatraju da časopis nije časopis, a knjiga nije knjiga ukoliko ne možete da je držite u ruci. Verovatno su u pravu.
Na kraju, tu je uvek i čika iz telefonske kompanije koji ima makaze u džepu – što nam se i desilo pred izlazak novog broja, kao što ste verovatno primetili.

Poštovani čitaoci, dragi saradnici, ukoliko smatrate da Balkanski književni glasnik treba da opstane, molimo vas da ministru kulture svoje zemlje (i nama) pošaljete pismo, na svom jeziku, kojim zahtevate od ministarstava kulture da pomognu izlaženje BKG.


Naša adresa je:
dusangojkov@sezampro.yu

Hvala na pomoći.

Za Balkanski književni glasnik
Dušan Gojkov, glavni i odgovorni urednik
http://poluostrvo.c-part.org/

U povučenom gradiću Gileadu u Iowi, velečasni John Ames osjeća da mu se bliži kraj te odluči napisati pismo sinu koji je tek dječak. Velečasni Ames gotovo je cijeli radni i životni vijek proveo u Gileadu gdje je stvorio pozamašni opus propovijedi, a sada sabire svoja razmišljanja i priče koje je čuo od oca i djeda, također svećenika, tako da ih sin može pročitati jednoga dana kad njega više ne bude. Piše o raskolu između svojega oca i djeda, obrazlaže različita gledanja na rat i djedov agresivan način provođenja milosrdnih djela te mu pripovijeda kako je upoznao njegovu majku.
No gotovo idilično ozračje narušit će povratak Jacka Boughtona, sina Amesova dugogodišnjeg prijatelja, koji će ga staviti na kušnju pobuđujući u njemu negativne osjećaje koje će Ames nastojati nadjačati snagom opraštanja.

Za ovaj je filozofsko-poetični roman smirujućeg tempa, napisan nakon duge stanke, Marilynne Robinson osvojila Pulitzerovu nagradu za 2005. godinu.
Zlatko Crnković predstavlja vam četrdeset osmi u nizu zahtjevan književni zalogaj, u tečnom hrvatskom prijevodu Marka Kovačića i uz naslovnu ilustraciju Nenada Martića.

Kao što vjerovatno znate, Superknjižara (www.superknjizara.hr) je internet knjižara koja knjigoljupcima nudi više od 15.000 literarnih naslova po cijenama nižim 10-20% nego u ostalim knjižarama.
Strategija Superknjižare je približavanje kupcima i to ne samo putem interneta.
Prvi takav korak dogodio se u Puli gdje su pulska knjižara Castropola i Superknjižara uspostavile čvrstu suradnju, pri čemu je Castropola postala mjesto gdje se Superknjižara, sa cijelim svojim asortimanom, predstavlja ljubiteljima knjige u Istri.

Kupci iz Istre, koji su i inače bili među najčešćim posjetiteljima Superknjžare, sada su dobili priliku da knjige naručene preko interneta bez ikakvih poštanskih troškova dođu preuzeti u knjižari Castropola.

Ostale knjižare vjerovatno još uvijek čekaju na vrbi sviralu...

Od danas na kioscima je novi , 322. broj dvotjednika za kulturu Vijenac a u njemu i moja kritika genijalne zbirke priča Juliana Barnesa 'Stol od četrunovine'

Roman «To malo pijeska na dlanu» Marinka Koščeca, u izdanju Profila, duboko je ukorijenjen u tradiciju hrvatskog modernizma; u središtu je lik domaćeg intelektualca koji je ironičan i ciničan, ali nesposoban da išta promijeni, tvrdi u svojoj kritici Svjetlana Janković Paus. Nakon tri pjesničke knjige Ivica Prtenjača objavio je svoj prvi roman optimističnog naslova «Dobro je, lijepo je»; nakladnik je Profil, a o romanu piše Božidar Alajbegović. Marina Protrka prikazuje knjigu «Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši. Aporije reprezentacije u kvorumaškom pjeništvu» Tvrtka Vukovića u izdanju Disputa. O knjizi «O nastajanju i nestajanju» Hrvoja Jurića u izdanju AGM-a piše Sanjin Sorel.

Urednica: Gordana Crnković

U sklopu akcije 'Ljeto na blogu' kojom se predstavlja 35 najboljih hrvatskih blogova po izboru Borisa Ličine Borje (opširnije o tome ovdje ), ovoga tjedna je red došao i na moj blog. Koga zanima kako to izgleda nek' zaviri ovdje.

Ispreplićući dokumentarnost i fikcionalnost 'Švapsko evanđelje' slaže u registar pripovijesti, sjećanja, snove, anegdote i bajke što se odnose na autorovu porodicu koja je početkom XVIII. stoljeća splavlju Dunavom stigla iz južne Njemačke u selo Véménd, smješteno na jugu Mađarske, kao dio migracijskog vala kojim su Habsburgovci poticali naseljavanje prostranih područja što bijahu oslobađana od stoljetnog otomanskog vladanja i pljačkanja. Dvjestotinjak godina kasnije, 1947, mnogi su potomci tih porodica bili nasilno, vlakovima, deportirani u domovinu Njemačku, jer je poratna mađarska vlast na njih bacila sjenu suradnje s nacističkom Njemačkom. Mnogi su se ipak – poput autorove bake – poslije pješice vratili u svoje selo…
Satkana od reminiscencija na prošlost, knjiga u duhovitoj suigri širokog raspona različitih glasova osim niza fragmentarnih lirskih tekstova (monologa, sanjarija, vizija, arhaičnih narodnih molitava i legendi) sadrži izvatke iz različitih dokumenata (rukopisne poruke, dnevničke natuknice, obiteljske fotografije), ali i prepisane umetke iz razgovorâ s ljudima koji nisu napravili ništa takvoga čime bi promijenili svijet. Knjiga je stoga mješavina sociografije, folkloristike, memoaristike, obiteljske povijesti, monografije jednoga kraja i povijesnog eseja, ali su sve te veoma različite žanrovske komponente materijalizirane na način svojstven pripovjedačkoj tehnici romana. Pri čemu, zapravo, i nije presudno jesu li se događaji uistinu odigrali onako kako ih je autor opisao…

"Švapsko evanđelje" neobičan je roman koji dokumentira tešku sudbinu folksdojčera u Mađarskoj, posebice sredinom prošloga stoljeća, ali u kojem autor, baš kao i Esterházy, relativizira faktografsko i spretnim pripovjednim postupcima pribjegava diskursu legende ili pak subjektivnoga svjedočanstva

Nakladnici i knjižari
Vuković & Runjić
sve nas pozivaju
da im u petak, 7. srpnja 2006. u 20,30 sati u Teslinoj 16
pomognemo pri rezanju vrpce i sudjelujemo u programu
otvorenja njihove knjižare!

Za profinjene trbuščiće i nepca knjigoljubaca zaduženi
restoran Takenoko i vinarija Matošević

Ovo je link na kojemu ste u prilici pročitati što o svom pisanju, svojim djelima i ljubavi prema moru u razgovoru s Ladom Žigom za Vjesnik zbori Damir Miloš

Sve drage kolege blogere i ljubitelje SF-a,
Ire obavještava da je izašao novi broj NOSF-a,
elektronskog časopisa za znanstvenu fantastiku, fantasy i horor,
i to pod njezinom uredničkom palicom.

Više o samom broju možete pročitati ovdje.

Besplatan download : ovdje i
ovdje.

Jučerašnjoj promociji novog Štiksovog romana nazočila je i HTV-ova ekipa na čelu s Linom Kežić kako bi snimili prilog za emisiju Vijesti iz kulture (HTV, 03.07., oko 21:50 h).
Nažalost, bolje bi im bilo da su ostali doma.

Ništa suvislo ni o Igoru Štiksu niti o njegovom romanu, Lina Kežić u svom prilogu nije uspjela reći. Međutim, uspjelo joj je nešto drugo - deminutivizirati jednu književnu veličinu, prekstivši Mirka Kovača u Kovačića.

Kladim se da vrla novinarka još uvijek misli da joj je pred kamerom i mikrofonom stajao autor romana "U registraturi" te da joj se, snimajući Mirka Kovača, glavom vrzmaše misli poput :
"Ti bokca, moram priznati da se dobro drži a čitala sam ga prije više od 40 godina, za lektiru u školi.".

Izdavačka kuća FRAKTURA
sve nas poziva
na promociju novog romana
Igora Štiksa 'Elijahova stolica'

u ponedjeljak 3. srpnja 2006. godine u 19.30
Profil Megastore, Bogovićeva 7, Zagreb

O romanu će govoriti
Aleš Debeljak,
Mirko Kovač,
Seid Serdarević
i Igor Štiks

Izašao je dvanaesti broj elektronskog časopisa za književnost i umjetnost Treći Trg(http://www.trecitrg.org.yu)


Sadržaj:


TREĆI TRG - Reiner Maria Rilke

POEZIJA - Tanja Marković, Romana Brolih, Tomislav Pavlek, Jovana Svirač, Tanja Stupar Trifunović, Dane Komnjen, Dina Vukovi, Vladimir Stojnić

PROZA - Enes Halilović, Olja Savičević Ivančević, Dragan Radovančević, Darko
Veselinović, Danica Popović, Darko Vrlac, Tanja Milutinović, Bojana Kukulj

PREVOD - Žana Sizova, Sergej Polotovski, Svetlana Bodrunova, Naila Jamakova,
Jekaterina Sceglova, Ksenija Krapivina, Pavel Nastin, Marija Stepanova, Marija
Brodska (izbor i prijevod sa ruskog Borivoj Vezmar)

ČITANJA - Vesna Kapor: Svetovi Mediterana (Igor Marojević), Farah Tahirbegović: Moja priča o Zaimu (Zaim Imamović)

RAZGOVOR - Marija Stepanova: Poezija još uvek postoji, Erik Ostrovski: Medju stvarnostima koje su nam dostupne samo su priroda i kosmos istina, Lukas Manjcik: RockLit

ESEJ - Jose Antonio Marina: Stvaralačka memorija (drugi deo) (prevod sa španskog Biljana Bukvić)

TEMAT - Fernando Pessoa: Iz "Knjige nespokoja", Sofija de Melo Brejner
Andresen: Na Hidri, prizivajući Fernanda Pesou (izabrala i prevela sa portugalskog
Jasmina Nešković)

http://www.trecitrg.org.yu

Navijač zna sve, on nije blesav, duboko u sebi zna koje su šanse realne, samo što ih baš namjerno zanemaruje. Biti navijačem isto je što i pjesnička egzistencija.

Peter Esterhazy - 'Njemačka u šesnaestercu', izd. Fraktura, 2006.. str. 25.

KRITIKA : Ernesto Sabato - 'Tunel' (SysPrint, 2005.)

Premda autor samo tri romana (i cijelog niza knjiga eseja i kritika), Ernesto Sabato (rođ. 1911.) smatra se, uz Borgesa i Cortazara, najznačajnijim argentinskim književnikom. U svom debitantskom, egzistencijalističkom romanu 'Tunel', pisanom u obliku monološke ispovijesti jednoga ubojice, Sabato progovara o nemogućnosti komunikacije između ljudskih bića kao otponcu za put ka ludilu i (samo)uništenju. Već naslovnim motivom tunela Sabato apostrofira svoju tematsku preokupaciju - ljudsku alijeniranost, nepristupačnost, izdvojenost i učahurenost u vlastitu samoću. Sabatova je pesimistična, mizantropska teza da ljudi žive svako u svome tunelu staklenih stijenki, a providnost njegovih zidova daje im iluziju mogućnosti komunikacije i međusobnog sjedinjenja. No upravo je ta staklena opna, taj providni zid ono sudbonosno mjesto loma u komunikaciji, ona letalna providna nepropusna prepreka koja ljude zauvijek onemogućava u približavanju jednih drugima, koja njihove međusobne odnose izobličava, a namjere izokreće. Gledane kroz staklenu membranu, tuđe grimase gnušanja i nesklonosti često se čine facijalnim izrazima simpatije i dostupnosti, pa tako, jer nisu drugo doli izobličeni izrazi prijezira i mržnje u začetku, postaju uzrocima fatalnih nesporazuma i skorašnjih emocionalnih lomova.

Svako je umjetničko stvaranje određeni (neki čak kažu, patološki) tip pokušaja komuniciranja s drugima, a u sadržinu svog artefakta svaki umjetnik (uglavnom svjesno ali velikim dijelom i bez namjere) upisuje svoje viđenje svijeta, odnosno samoga sebe, i svog mjesta u svijetu, pa recipijentovo prepoznavanje toga, za umjetnika predstavlja najizrazitiji znak bliskosti i srodnosti. Upravo se iz tog razloga Sabatov antijunak, slikar Juan Pablo Castel impulzivno zaljubljuje u djevojku koja jedina na izložbi pomnu pozornost pridaje skrivenom, a ključnom detalju na njegovoj slici - motivu prozora u kutu slike koji predstavlja umjetnikov pogled na vanjski svijet iz mračnog, samotničkog tunelskog prostora u kojemu on (i svi mi, po njemu) obitavamo. Sabato u romanu vrlo dojmljivo dočarava gradaciju slikarevih emocija i postupnu transformaciju njegove ljubavi u opsesivnom, bolesnom ljubomorom uzrokovanu mržnju, koja ga naposljetku pretvara u ubojicu svoje muze i ljubavnice. Sabatov slikar, kako sam kaže, 'ne gaji prevelike iluzije prema čovječanstvu' i 'ljude vidi prljavima, pokvarenima, kukavnima, gramzljivima, ružnima i zlima'. No, shvačajući da je i sam sastavni dio takvoga svijeta, često ga obuzima bijes samouništenja, a njegovu mizantropiju niti ljubavni emocionalni zanos ne uspijeva otkloniti. Usto je i hipersenzibilan, vrlo nepovjerljiv, sumnjičav i pretjerano analitičan, svaku rečenicu ili gestu sugovornika on je spreman do u detalje raščlanjivati, tražeći u slučajnom podizanju obrve ili titraju usne skriveno, protiv sebe upereno značenje, što uz emocionalni kaos ljubavlju izazvan, ubrzo dovodi do ubilačke paranoje.

Sabato se izražava kratkim, jezgrovitim, jednostavnim rečeničnim sklopovima, lišenim pretjeranog kićenja i elaboracija i izraženima u monološkom, kontemplativnom obliku Castelove struje svijesti. U 'Tunelu' on istražuje neistražene, mračne zakutke svijesti, dojmljivo dočaravajući grčevitu umjetnikovu borbu s vlastitim unutrašnjim demonima i opsesijama teško dokučiva porijekla. Ukupan dojam nespoznatljivosti i postupnu prevlast iracionalnog autor naglašava oniričnom, snovitom atmosferom, pa je često teško razlučiti stvaran događaj od Castelovog umišljaja ili snoviđenja.
Slikar Castel tipični je egzistencijalistički junak, neuklopljeni individualist, (samo)izopćeni intelektualac čiji nonkonformizam autoru služi za iskazivanje vlastitog svjetonazora i kritičkog stava spram tadašnje argentinske socijalno-društvene zbilje, a to posebno prepoznajemo u dvije duhovite sekvence – prilikom Castelovog susreta s Marijinim rođacima na ladanju Sabato ismijava buržoasku skorojevićku snobovštinu, dok birokratku okoštalost i nefleksibilnost opanjkava komičnom epizodom u pošti. Slijedom toga podrazumijeva se da je rukopis premrežen brojnim esejističkim dionicama, od kojih se najzanimljivijima ispostavljaju raščlamba odnosa dobra i zla, autoironična analiza ljudske (i umjetnikove, autorske) taštine i oholosti, te duhovit, cinično-prkosan Castelov odnos spram kritičara, kao 'pošasti koju nikad nije uspio shvatiti'.

'Tunel' je originalno objavljen 1948. godine i predstavlja prvi dio Sabatove kultne trilogije o mračnim stranama ljudske psihe, te nam ostaje nada da ćemo od SysPrinta uskoro dobiti i ostatak Sabatova troknjižja, romane 'O herojima i grobovima' i 'Anđeo uništenja'.

(Napisao : Božidar Alajbegović, svibnja 2006.
objavljeno u Vijencu, broj 321, 22.06.2006.)