KRITIKA : Toni Morrison - 'Ljubav' (Profil, 2004.)

Toni Morrison prva je Afroamerikanka i tek osma žena nagrađena Nobelovom nagradom za književnost (1993). «Ljubav» je njezin osmi roman, a radnja mu se vrti oko Billa Coseyja, milijunaškog gatsbyjevskog vlasnika uspješnog hotela. Iako je već 25 godina mrtav, Cosey je još uvijek vrlo živ i prisutan u životima Oprez, svoje druge žene s kojom se oženio kada joj je bilo 11 (a njemu 52!) i Christine, svoje unuke, Oprezine vršnjakinje i najbolje prijateljice sve do dana njezinog vjenčanja, kada se njihovo prijateljstvo pretvara u obostranu doživotnu mržnju.
Oprez i Christine, obje u sredini svojih 60-ih, sada žive zajedno u istoj kući; Oprez kao nasljednica Coseyjeva imetka obitava u prostranom stanu na katu, a Christine, zbog neimaštine osuđena na ulogu Oprezine kuharice, nastanjuje skučeni prizemni apartman. Iako blisko usmjerene jedna na drugu, njih dvije ne komuniciraju, a Toni Morrison nam stranicu po stranicu, kroz višeglasje raznih protagonista (članova obitelji, sumještana ili Coseyjevih zaposlenika) postupno otkriva historijat njihova odnosa i razloge mržnje. Autorica to čini tako da najvažniji segmenti priče bivaju samo ovlaš dotaknuti i tek naslućeni, a potpuno se razotkrivaju na kraju kada se fragmenti stapaju u cjelinu i priča biva zaokružena na iznenađujući, neočekivan način, brutalno razobličujući patologiju odnosa u jednoj obitelji.

Iako najmanje zastupljen, okosnicu romana tvori pripovjedački glas L, bivše šefice kuhinje Coseyjeva hotela koja u romanu preuzima ulogu grčkog kora, uvodeći nas u priču, povremeno u nju intervenirajući i na koncu je suvereno zaključujući. Ostali pripovjedački glasovi (Oprez koja svoja sjećanja prepričava tajnici Mlađoj kako bi se sastavila knjiga o njezinu životu te svjedočanstva Christinine majke May, bivšeg Coseyjeva ribičkog sudruga Sandlera i njegove supruge Vide) svaki iz svog kuta otkrivaju jedan veo obiteljske tajne (ali i svoju životnu priču), ali su tu prvenstveno zato da smjeste priču u društveno-socijalni kontekst vremena, prostora, spola i rase.
Premda je Toni Morrison temama spola i rase zaokupljena kao i u svojim ostalim djelima, ovdje su ipak u drugom planu, a naglasak stavlja na stalnu koegzistenciju i suodnos ljubavi i mržnje te na neprimjetnu, tanku opnu između njih; na onaj kratki koračić koji je potreban da se ljubav izopači i pretvori u svoju suprotnost. Osim odnosa Oprez i Christine jedne prema drugoj te prema Coseyju, autorica u roman uvodi i ljubavnu priču Sandlerova unuka Romena i Oprezine tajnice Mlađe, a ta ljubav - neprestano na rubu perverzije - brutalnošću apostrofira temeljni motiv romana (suodnos ljubavi i mržnje), ali i zrcali karakter podneblja kojega su oboje ljubavnika produktom i dijelom.

Za razliku od Mlađe koja djeluje impulzivno i instinktivno te naginje autodestrukciji (jer uslijed svoga mučnoga životnog iskustva jednostavno ne zna za drukčije), Romen je heroj priče i nositelj vjere u bolje sutra, a njegovim odnosom s djedom autorica kontrapunktira relaciju Christine i Oprez i naglašava neprocjenjivu važnost dobre komunikacije i bliskosti.

Čestim izmjenama pripovjedačkih glasova i neprimjetnim prelascima iz jedne vremenske razine u drugu autorica usložnjava rukopis, što od čitatelja zahtijeva neprestanu pažnju, ali ga i nagrađuje baroknom izdašnošću te tematskom i strukturalnom kompleksnošću narativnog tkiva. Pripovjedalačku polifonost Toni Morrison izabire kao apologiju i hommage drevnoj usmenoj književnosti, a njezin je iznimno zahtjevan i kompleksan rukopis vrlo bogat metaforikom i simbolikom i premrežen mnoštvom biblijskih i mitoloških referenci i parafraza. Svoje štivo - garnirano nešto mračnijom i brutalnijom, gotičkom verzijom magičnog realizma te etnički i regionalno obilježeno i prepuno lokalnih folklornih konotacija - Toni Morrison uspijeva izdići do razine univerzalnog i općeg, zrcaleći kroz priču o sudbini jedne obitelji iskustvo velikog dijela cijele etničke zajednice.

(Napisao: Božidar Alajbegović, lipnja 2005.)