KRITIKA : Julian Barnes - 'Stol od četrunovine' (Celeber, 2006.)

U samom naslovu prozne zbirke Juliana Barnesa 'Stol od četrunovine' sadržana je i tematska okosnica svih jedanaest u zbirci sakupljenih priča. Kako u zaključnoj priči 'Tišina' saznajemo, limun kod Kineza simbolizira smrt, a za stolom od limunova drveta Kinezima je dopušteno, pa čak i obvezujuće, razgovarati o smrti. Istina, u pričama iz Barnesove zbirke smrt se rijetko izrijekom spominje, ali ona je neprestano tu negdje, u prikrajku i mislima, budući da su protagonisti svih priča ljudi poodmakle, starije dobi. Elem, Barnes u pričama tematizira starenje i sve što ono sa sobom donosi, od čangrizavosti, samoprijegora i cinične kritičnosti spram drugih, do straha od smrti, borbe s bolešću, žala za propuštenim i prkosnog nepristajanja na kraj koji je svakim danom sve bliži.

Kao što nas je u nizu prethodnih izvrsnih djela već navikao, Barnes se i ovdje, brodeći različitim prostornim koordinatama (od Rusije, Švedske, Francuske i SAD-a do Vel.Britanije) i vremenskim epohama (od 19.stoljeća do naših dana) maestralno poigrava žanrovima, diskursima i formom. Tako priča pisana u epistolarnom obliku ('Znanje farncuskog') smijenjuje trilogiju putovanja kroz etape ljudskog života ('Kratka povijest frizerskog zanata'), dok se kratkometražne fikcionalne epizode iz biografije ('Preporod') i autobiografije ('Tišina') poznatih umjetnika (Turgenjev, Sibelius) nadovezuju na dijaloški koncipiranu minijaturu ('Što ti svašta znaš'), ili pak dvodijelnu rekonstrukciju života proživljenog u laži ('Higijena'). Lažima se u životu teško othrvati pa su one i u osnovi više Barnesovih priča, bilo u obliku samozavaravajućih laži prema samome sebi ('Priča o Matsu Israelsonu') ili kao laž prema dragome drugome ('Higijena'), dok se u priči 'Što ti svašta znaš' obe spomenute vrste neiskrenosti prožimaju i nadograđuju. Iako uglavnom ne vjeruju u zagrobni život, kod svih vremešnih Barnesovih protagonista strah je od smrti konstantno i snažno prisutan, a oni se protiv nje bore na razne načine, bilo da se poput ostarjelog bonvivana u priči 'Kora' odlučuju asketski suzdržavati od poroka, ili pak idu u drugu krajnost, poput lika iz 'Zaštitna mreža' koji u 81. godini napušta suprugu i seli se k dvadeset godina mlađoj ljubavnici. Dok u prvom slučaju protagonista vodi strah od možebitne skorašnje kazne zbog grijeha i neumjerenosti iz prošlosti, potonji je slučaj dojmljiv primjer žala za propuštenim i nemirenja sa sve izvjesnijom neizbježnom neminovnošću.

Dok kao najduhovitiju prepoznajemo priču 'Budnost' gdje zaljubljenik u glazbu, bijesno se osvećujući ljudima koji kašlju i buče na koncertima, samome sebi onemogućuje uživanje u glazbi, najnježnija i u svojoj ukupnosti najuspjelija svakako je 'Priča o Matsu Israelsonu'. Dok u prvospomenutoj priči Barnes oko jedne zgodne dosjetke virtuozno gradi štoriju o staračkoj čangrizavosti i netrpeljivosti, u 'Priči o Matsu Israelsonu' on zapanjujućom uvjerljivošću rekonstruira cijelu jednu vremensku epohu i umješno dočarava život zajednice u malenoj zatvorenoj skandinavskoj sredini, kroz potresnu i nježnu priču o jednoj neostvarenoj, prešućenoj ljubavi koju protagonsti sa sobom odnose u grob. Uz tu, najdublje se u sjećanje urezuje priča 'Kratka povijest frizerskog zanata'. U njoj Barnes u formi triptiha, kroz tri posjeta frizerskom salonu raščlanjuje cijeli jedan dajdžestirani životopis, suptilno nam otkrivajući različite razvojne etape karaktera jedne ljudske jedinke - od dječje prestrašenosti, preko mladalačke buntovnosti pa sve do staračkog cinizma - istovremno nas podsječajući i na socijalno-društvene mijene koje su protokom vremena uslijedile.

Zbirka 'Stol od četrunovine' pisana je u postmodernističkom duhu, što se osobito osjeća u dvije priče. U 'Preporodu', preuzimajući ulogu ciničnog komentatora Turgenjevljevih autobiografskih, ljubavnih ispovjedi Barnes otvoreno intervenira u tekst, dok u priči 'Znanje francuskog', kroz pisma koja ostarjela, ali prilično vitalna, lucidna i duhovita stanarka "Doma za starež" isporučuje na njegovu adresu, on posredno i samoga sebe čini dijelom rukopisnog tkiva (usput apostrofirajući i svoju poznatu frankofiliju). Iako posvećene Thanatosu i premda sa ostarjelim i prilično onemoćalim protagonistima, ipak je i Eros u pričama vrlo prisutan. U priči 'Preporod' Barnes ismijava samoodricanje, ustezanje, posezanje za eufemizmima i prešućivanje 'bitnoga' u 19.stoljetnoj književnosti, nazivajući taj period 'kurcobojaznim', no, Turgenjevljevom vremenu naposljetku ipak priznaje i određene čari i argumente u prilog. Jer, kako kaže, 'ako mi znamo više o zadovoljenju požude, oni su znali više o žudnji...očaju...sjećanju', odnosno, 'ako mi znamo više o seksu, oni su znali više o ljubavi'. Iako 'to' više uglavnom ne rade (osim dva izuzetka u pričama 'Higijena' i 'Zaštitna mreža'), vremešni Barnesovi junaci rado se i često 'toga' prisjećaju (ponekad i protiv svoje volje – priča 'Apetit'), a te reminiscencije, kako to obično biva, otkrivaju mnogokoju nevjeru, a među njima čak i poneku - istospolnu.

Paradoksalno, iako mnoge priče završavaju smrću protagonista ili nagovješćuju takav kraj, Barnesu uspijeva rukopis ne učiniti morbidnim niti depresivnim, dojmljivo nas transferirajući gdje sami još nismo kročili. Kao ni autor, uostalom. Tako čak i najbolnija priča ('Apetit') u kojoj se beletrizira nepostojanost i krhkost tijela i borba s teškom bolesti, čitatelja ostavlja pod dojmom punine života i određene životne radosti, u smislu prevlasti duha nad posustalom tjelesnošću.
Ukratko, još jedno remek-djelo od ponajboljeg suvremenog britanskog prozaika...

(Napisao : Božidar Alajbegović, svibnja 2006.
objavljeno u Vijencu, broj 322, 06.srpnja 2006.)