VL: Je li vas obiteljska povijest motivirala za pisanje ovog romana?
ŠTIKS: U “Elijahovoj stolici” mnogo je autobiografskih podataka i dijelova obiteljske povijesti, no oni su razasuti u romanu, pripisani raznim likovima, čak kodirani. Obiteljska je povijest korisna piscu, no nije dovoljna za dobro pisanje. Tek ste onda, kada se razasute i počesto kontradiktorne obiteljske činjenice pretvore u pripovijest i omoguće mistifikaciju te kada je pisac spreman takvom materijalu prići s nužnom ironijom, na pravom putu na kojem ćete možda pisati (dobru) književnost. Proveo sam djetinjstvo slušajući priče ujaka, bake i teta koji su opisivali koncentracijske logore u Italiji u koje su ih iz Dalmacije odveli Mussolinijevi fašisti. Ne Talijani, nego fašisti. Razlika je bitna i njoj su me učili. S očeve austrougarske strane postojala je odsutnost priče o obiteljskoj povijesti. Otkrivati tu neizgovorenu povijest značilo je nagnuti se nad vrtoglavi bunar srednjoeuropske povijesti. S jedne strane, herojska priča o borbi za socijalnu pravdu i otporu, a s druge nedostatak pripovijedanja o drugoj vrsti preživljavanja, koja se ticala propasti jezički i etnički miješanog trgovačkog građanstva. Kada usporedim te dvije linije, jasno je da je Sarajevo bilo prikladno mjesto, možda i jedino, gdje su se kulturne i svjetonazorske razlike mogle izmiriti i proizvesti upečatljivo djetinjstvo.

VL: Iz Sarajeva ste otišli kao izbjeglica. Kada ćete se vratiti i u kojem svojstvu?
ŠTIKS: Kao i brojne druge Sarajlije i ja se vraćam u Sarajevo svake godine kao da odlazim na neko intimno hodočašće. Sarajevo je grad moga djetinjstva koje sam u osobnoj mitologiji pretvorio u zlatno doba, koje kao i u svakoj mitologiji prethodi katastrofi i izbjeglištvu. Povratak se i u mom slučaju sapliće o tu osobnu mitologiju, o gradove (Zagreb, Pariz, Chicago), u kojima sam živio posljednjih 14 godina, te o stvari praktične naravi koje se tiču školovanja ili posla. Možda je ovaj roman koji govori o opsadi Sarajeva i Sarajevu samom, neka vrsta potvrde da Grad, kao u Kavafisovoj pjesmi nosim i dalje u sebi. U Sarajevo se želim nastaviti vraćati u svojstvu građanina i građanina države čija je prijestolnica. Ništa više i ništa manje od toga.

VL: Mislite li i dalje da netko tko je jednom bio izbjeglica uvijek ostaje izbjeglica?
ŠTIKS: Taj se motiv provlači kroz oba romana i očito je pitanje na koje i dalje tražim odgovor. Moguće je rješenje ponudila francuska spisateljica H. Cixous u razgovoru s Jacquesom Derridom, igrajući se sličnošću između francuskih riječi nos blessures (naše rane) i noblesse (plemstvo). Po njoj, naše rane postaju naše plemićke titule (nos titres de noblesse). Takve “počasti”, koje nitko ne priželjkuje, imaju nezgodnu osobinu da ih je nemoguće odbiti i, dakako, oduzeti.

VL: Novi roman je i roman o identitetu. Kome pripada čovjek? Roditeljima, gradovima, zemlji, kulturi?
ŠTIKS: Roman propituje problem identiteta, iako je sam pojam istrošen. Kod nas se, a ne i samo kod nas, složeni problem osobnog identiteta svodi na pitanje etničkog ili vjerskog podrijetla. Dominantni nacionalistički diskurs upravo tu nalazi rješenje, kao i uputu za društveno i političko djelovanje. Moj se roman kroz život jednog čovjeka, našeg suvremenika, pokušava uhvatiti ukoštac sa sukobom između podrijetla, krvne srodnosti i kolektivne pripadnosti i neponovljivih putanja naših vlastitih sudbina.

VL: U romanu znalački opisujete Beč?
ŠTIKS: U Beču sam boravio tri mjeseca krajem 2000., gdje sam se zbližio s tim čudnovatim gradom mračne povijesti. Upravo tamo sam odlučio otići u Pariz. Beč me zaveo i natjerao da se u njemu ne zadržim. Kada sam stigao u Beč, na recepciji hotela stajala je djevojka iz Slovačke koja je na tečnom njemačkom recepcionarki slovkala složeno slavensko prezime. Kada sam potom mucajući njemački pokušao objasniti što želim, recepcionarka me gledala podozrivo, no čuvši prezime, veselo je rekla, namignuvši mi: - Napokon jedno normalno prezime!

Izvor: Večernji list, 11.07.2006.
Razgovarao : Denis Derk