Ispreplićući dokumentarnost i fikcionalnost 'Švapsko evanđelje' slaže u registar pripovijesti, sjećanja, snove, anegdote i bajke što se odnose na autorovu porodicu koja je početkom XVIII. stoljeća splavlju Dunavom stigla iz južne Njemačke u selo Véménd, smješteno na jugu Mađarske, kao dio migracijskog vala kojim su Habsburgovci poticali naseljavanje prostranih područja što bijahu oslobađana od stoljetnog otomanskog vladanja i pljačkanja. Dvjestotinjak godina kasnije, 1947, mnogi su potomci tih porodica bili nasilno, vlakovima, deportirani u domovinu Njemačku, jer je poratna mađarska vlast na njih bacila sjenu suradnje s nacističkom Njemačkom. Mnogi su se ipak – poput autorove bake – poslije pješice vratili u svoje selo…
Satkana od reminiscencija na prošlost, knjiga u duhovitoj suigri širokog raspona različitih glasova osim niza fragmentarnih lirskih tekstova (monologa, sanjarija, vizija, arhaičnih narodnih molitava i legendi) sadrži izvatke iz različitih dokumenata (rukopisne poruke, dnevničke natuknice, obiteljske fotografije), ali i prepisane umetke iz razgovorâ s ljudima koji nisu napravili ništa takvoga čime bi promijenili svijet. Knjiga je stoga mješavina sociografije, folkloristike, memoaristike, obiteljske povijesti, monografije jednoga kraja i povijesnog eseja, ali su sve te veoma različite žanrovske komponente materijalizirane na način svojstven pripovjedačkoj tehnici romana. Pri čemu, zapravo, i nije presudno jesu li se događaji uistinu odigrali onako kako ih je autor opisao…

"Švapsko evanđelje" neobičan je roman koji dokumentira tešku sudbinu folksdojčera u Mađarskoj, posebice sredinom prošloga stoljeća, ali u kojem autor, baš kao i Esterházy, relativizira faktografsko i spretnim pripovjednim postupcima pribjegava diskursu legende ili pak subjektivnoga svjedočanstva