KRITIKA : Peter Pišt'anek : 'Rivers of Babylon' (AGM, 2004.)

"To je jednostavno. Na dražbi ćemo ići na bilo koji iznos kako bismo Ambassador kupili. Onda ćemo dati izdati kupoprodajni ugovor, a u isto ćemo vrijeme dati zahtjev za odgodu isplate kupovne cijene. Par dana će biti dovoljno i nitko u tome neće vidjeti ništa čudno. S tim izdatim ugovorom ćemo poći u Austriju i u prvoj banci dobiti zajam. Na hipoteku, razumijete? Hipoteku ćemo dati staviti na hotel Ambassador. Kao dokaz da taj kapital pripada nama pokazat ćemo im kupoprodajni ugovor. Sa zajmom ćemo se vratiti i platiti kupovnu cijenu. I hotel će biti naš!”

Zvuči poznato, zar ne? Ulomak je to iz romana Rivers of Babylon kojega je slovački književnik Peter Pišt'anek objavio, pazite sad dobro, 1991. godine, a u citiranom ulomku fiškal obrazlaže na koji se način najlakše dokopati skupe nekretnine (u ovom slučaju bratislavskog hotela) bez i jedne k(r)une u džepu. Eto, kao što vidimo, krivac za “hrvatsko pretvorbeno-privatizacijsko čudo” ilitiga "tajkunizaciju" jedan je slovački književnik, a vlastodržačku garnituru iz devedesetih više ne možemo prozivati kako ništa osim M.Budaka ili Aralice nisu čitali. Jesu, jesu, i te kako, pa čak i Slovake u izvorniku, čije su ideje potom marljivo provodili u praksi.

Šalu nastranu na stranu, recimo ponešto i o samome romanu. Vrijeme u koje je radnja smještena ( “ma jebite se devedesete, vas mogu jedino psovati ...” by Đ.B.) mnogima se od nas (ali i Slovacima) nemilosrdno poigravalo. Pa je tako njima dodijelilo Mečiara, a nama ... znamo već koga. Daklem, sve vam je jasno, Slovačka 1991., “željezna zavjesa” je pala, okovi stege popucaše, stari sustav vrijednosti zameo je vjetar, a interregnum, idealan za “snađi se druže” politiku, otvorio je apetite mnogima.

U svemu tome Pišt'anek je promptno prepoznao bogomdanu građu za svoje pero staviti u pogon, i slovačku tranzicijsku realnost dočarao je, istina - pomalo karikirano (prvenstveno se služeći hiperbolama), ali krajnje otvoreno, bez dlake na jeziku, kako se to kod nas tek Feral usuđivao. Do apsurda dovodeći nezajažljivost pojedinaca i ironično se poigravajući prokušanim Bildungs-receptima iz mafijaških filmskih saga, Pišt'anek za nosećeg protagonista uzima Racza, ignoranta i primitivca koji iz sela u grad dolazi u potrazi za poslom, da bi kroz nekoliko mjeseci od ložača u hotelskoj kotlovnici dogurao do položaja vlasnika (ne samo kotlovnice nego cijelog hotela!) i bossa bratislavskog podzemlja. Kakvim mu ludim načinom to uspijeva, otkriti vam nemam namjeru, ali se pripremite za krajnje otkačenu fabulu krcatu gomilom bizarnih likova, crnohumornih elemenata i grotesknih, urnebesnih situacija.

Bivša Jugovina očito nikako ne bijaše krajnji istočni eksportni domet Magnus i Bunker stripovlja, jer alanfordovskim duhom odiše ama-baš-svaka od 340 stranica ovoga romana, koji je, na moju veliku radost, tek prva knjiga Pištanekove trilogije. (Kruno L., nemoj da predugo čekamo!)

Konačno, vrlo zanimljivo bilo bi, i jeste, Rivers of Babylon staviti u korelaciju sa tzv. stvarnosnom prozom u Rvata, i zaključiti kako, svim svojim hiperbolama i pretjerivanjima unatoč, po socijalnoj autentičnosti svoga štiva Pišt'anek cijelu ergelu hrvatskih “kritičkih mimetičara” za bar dva koplja šiša (iznimke su Robi K. i tek povremeno Tomić u svojim kolumnama, ali oba slučaja, po nekima, ionako niti nisu književnost).

Tko je od naših prozaika, koji se toliko vole dičiti i busati “stvarnosnošću” svoga pisma, na tako eksplicitan način ogolio primitivizam, ukazao na dominaciju bezobraštine i prostakluka i na njihovu tranziciju u sferu poželjnog i probitačnog? Je li se itko, kao što to ovaj Slovak još 1991.čini, pozabavio penetracijom rurala u urbano i posljedicama toga; i konačno, zašto se kod nas još uvijek nitko ne usuđuje zbilju opisati onakvom kakvom ona uistinu jeste, pa npr. korumpiranost, poput sarkastičnog Pišt'aneka, pretpostaviti znanju, a oportunizam i pragmu moralu i dosljednosti.

Ako je ičim obilovala hrvatska zbilja devedesetih obilovala je upravo sirovinom takve vrste. Ni danas, nažalost, nije puno drukčije, ali naši tzv.“novi realisti” to još uvijek ne vide.

(Napisao: Božidar Alajbegović, lipnja 2004.)